U prostoru riječke Filodrammatice jučer je održana tribina na kojoj su predstavljeni rezultati istraživanja Clean Clothes kampanje (CCC) o uvjetima rada u domaćoj industriji odjeće. O stanju u industriji govorili su članovi hrvatske koalicije CCC-a, Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) i Ana Vragolović, istraživačica i radnica u RIS-u.

Suorganizatori tribine su Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter i Savez udruga Molekula.

Ana Vragolović predstavila je rezultate istraživanja koje je rađeno kroz 38 intervjua s radnicima od kolovoza do studenog 2019. godine u četiri tvornice u kojima se proizvodi najviše za Benetton, Hugo Boss i Olymp.

Radničke plaće vrte se oko minimalca (3000-3100 kn). To je 63 posto od praga siromaštva i 34 posto od dostojanstvene plaće – plaće koja bi radniku bila dovoljna za normalan život, odnosno kojom bi mogli pokriti osnovne životne troškove (hranu, režije), ali i neke koji se sada smatraju luksuzom (novu kvalitetnu odjeću i obuću).

Iznos dostojanstvene plaće za Hrvatsku je 1246 eura, što je tri puta više od minimalca i znači da radnici ostatak moraju negdje skrpati kako bi preživjeli od prvog do prvog. Zbog toga rade dodatne poslove, često na crno, ili ovise o financijskoj pomoći partnera ili rodbine.

U tvornicama se događa niz kršenja prava. Intervjuirani radnici nerijetko moraju raditi prekovremeno, ostajati poslije posla ili dolaziti subotom, prekovremeni se često ne bilježe, stoga i ne plaćaju.

Naknada za prijevoz plaća se u obliku autobusne karte ili djelomično u novcu, a u jednoj tvornici u bonovima za tvornički dućan kojima se mogu kupiti samo košulje, ne platiti gorivo i hranu.

Dodaci za topli obrok topli obrok, otežane uvjete rada, porast plaće po godinama staža i dr. radnicima nisu poznati – njihova primanja svedena su na goli minimum.

Ako moraju na zdravstveni pregled ili su bolesni, radnici radije ne koriste bolovanje nauštrb svoga zdravlja, jer poslodavci tada isplaćuju 70% od plaće, što je u skladu sa zakonom.

Velike vrućine ljeti i prašnjava i zagušljiva radna mjesta uzrokuju malaksalost, nesvjesticu i ozljede. Štedi se na wc papiru i sapunu, wc-i su prljavi, a u jednoj od tvornica radnici su morali sipati vodu kantama jer vodokotlići nisu radili.

Dugi radni sati i neadekvatna zaštita na radu ostavljaju posljedice na fizičko i psihičko zdravlje radnika.

Još neki problemi su profesionalne bolesti uzrokovane poslom (bolovi u leđima, proširene vene, uklještenje živaca, iritacija kože, očiju i dišnih puteva zbog prašine).

Radnici se suočavaju s velikim stresom, pritiscima da rade brže i verbalnim nasiljem koje provode nadređeni, poput vrijeđanja i nazivanja radnika neradnicima, lijenčinama i sličnim pogrdnim imenima.

Siniša Miličić rekao je da je minimalna plaća problematična, jer nije dovoljna za život. Usporedio je bruto plaću u Hrvatskoj i Sloveniji – bruto plaća u Sloveniji je 940 eura, a u Hrvatskoj 546 eura.

Austrijska kožarska tvrtka Boxmark ima tvornicu u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje radnici u startu rade za 394 eura veću plaću. To znači da bi i plaća u Hrvatskoj mogla i trebala biti veća.

Također je naglasio da je pravo radnika „na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati dostojan život“ garantirano Ustavom RH, no u praksi se ne poštuje.

Rekao je i da ni pravo na minimalnih 20 dana godišnjeg ni osmosatni radni dan i druga prava radnicima nisu dana nego su izborena u dugotrajnim borbama.

Radnici se trebaju organizirati i sindikat početi shvaćati kao svoje organizacije, u kojima moraju sudjelovati aktivno kako bi nešto postigli.

Dodatan razlog za organiziranje jest to što sindikat jedini ima pravo na sklapanje kolektivnih ugovora, pravnih dokumenata kojima je moguće osigurati poboljšanje prava, kao i organiziranje štrajka.

„Na mnogo načina možeš biti obespravljen, a na samo jedan zaštićen – ako znaš koja su ti prava i kako se boriti za njih”, rekao je zaključno.

Cijelo istraživanje dostupno je na linku.