Plovidba kao i svako putovanje iza sebe uvijek ostavlja priču. Kad su plovidba i more životni poziv, zanimanje kojem se posveti cijeli život, priče nastaju svakim otiskivanjem na more i godinama kasnije vraćaju se u pomoračkim razgovorima.

Kostrenski pomorci koji stoljećima i generacijama tuku more, nepresušni su izvori svjedočanstava o plovidbi i moru kojeg se nikad ne mogu zasititi, pa mu se godinama nakon zadnjeg vijaja vraćaju kroz svoje razgovore.

Vazmoslav Ružić, Čedomir Sochor, Igor Stipanović, Branimir Šoić i Tomislav Tijan sve su samo ne obični umirovljenici. Kao veterane duge plovidbe, umirovljene pomorske kapetane i dalje ih zanima sve što se događa u njihovoj profesiji, ali i što pokreće svijet kojeg su već davno oplovili.

Jedina razlika u odnosu na njihove aktivne kolege je što danas imaju vremena za hobije počevši od sviranja harmonike do amaterskog bavljenja glumom dok su neki od njih poput Šoića i Stipanovića, i dalje u vezi s morem i pomorstvom. Šoić, naime, desetljećima izrađuje nagrađivane makete starih jedrenjaka, a Stipanović se studiozno bavi poviješću, u prvom redu Kostrene i pomorstva, te je dosad objavio niz zapaženih i vrijednih knjiga koje govore o ovoj višestoljetnoj kostrenskoj tradiciji i načinu života.

Za brod nisi

S obzirom da iz njihovih priča neprestano izranjaju nova sjećanja, na zakazani susret s njima preporučljivo je doći bez uobičajene novinarske nervoze i razmišljanja o rokovima. Treba se i pomiriti s činjenicom da će objavljenom tekstu sigurno naći zamjerke, i to ne iz zlobe, već iz jednostavne činjenice što u njihovom poslu ne postoji pjesnička sloboda, a svaka nepreciznost može imati visoku cijenu. No, upustiti se u razgovor s njima, vrijedno je rizika – njihova svjedočanstva dokaz su koliko se svijet mijenja samo u jednoj generaciji i slika jednog specifičnog načina života koji je zaštitni znak Kostrene i Primorja.

Odmah na početku šlagvort razgovoru daju Šoić i Stipanović koji su tog jutra na radiju čuli kako pomorcima koji zbog koronavirusa ostaju u karanteni na brodu puno dulje od uobičajenog trajanja ugovora, treba osigurati psihološku pomoć.

Foto Marko Gracin

– Malo sam se iznervirao kad sam čuo na radiju kako nakon dva mjeseca provedena više na brodu zbog pandemije koronavirusa, današnji pomorci trebaju psihološku pomoć. Dušo draga, ča si šal na brod onda, ti za brod nisi. Evo, jednom prilikom mi smo iz Venecije do Šangaja po moru plovili 45 dana. To je more, nebo, zvijezde, sunce i ništa drugo. Nismo »ponemeli«, znali smo što nas čeka, kaže Šoić.

Stipanović se prisjeća kako je jednom prilikom na moru proveo 70 dana ploveći od Rotterdama do Taichunga.

– Samo more i divota. Odmorio sam se. Igrali smo boće, brod nije trebalo održavati jer je išao u »skrap«, u staro željezo. Nije tu bilo psihologije. No, nove generacije su tako naučene i mjesec dana više od redovnog ritma im je previše. Osim toga, mnogi novi naraštaji ne dolaze iz pomoračkih obitelji, odmah primjećuje Stipanović.

Brod Lika kompanije Croatia line

Vazmoslav Ružić pak objašnjava kako su tako nekad navigali njihovi nonići i očevi, no nove generacije imaju drugačije navike, pa ako mladi pomorac umjesto dva mjeseca na brodu provede tri, stres postaje sve veći. No, Ružić ima razumijevanja za nove generacije.

– Istina je, nekad je bilo lijepo doći u porat, danas je obrnuto. Danas ljudi mole Boga da ne dođu u porat jer ih izlude sve moguće kontrole, a vrijeme je tako ograničeno da ih se može razumjeti zašto ne mogu tako dugo izdržati na brodu, kaže Ružić.

Nekad i sad

Igor Stipanović i Čedomir Sochor potomci su Randića iz Kostrene koji su plovili još na brodovima Zrinskih i Frankopana. Kako kaže Stipanović, koji marljivo prikuplja podatake o povijesti plovidbe do današnjih dana, bio je to težak život.

– To su naši predci ovdje u Kostreni radili prije 450 godina. Zapravo, tada su to bile malo veće barke koje su plovile duž obale Jadrana. No, i onda su se topili i dugo plovili, iako nisu izlazili iz Jadranskog mora. Više-manje tu počinje naš put prema pomorstvu, a oko 1800. u Svetoj Barbari se pojavljuju prvi brodovlasnici, Medanići iz Šoića i još nekoliko brodovlasničkih obitelji, ističe Stipanović.

U vlasništvu Kostrenjana tada su bili jedrenjaci – manje pulake, brikovi, brigantini, škuneri, barkovi pa i pokoji kliper. Bili su to brodovi koji su plovili po Sredozemlju, a neki su se već otiskivali i izvan Mediterana, preko oceana. Bark Kostrena oko 1870. godine preplovio je Atlantik, pretrpjevši strahovitu oluju iz koje se posada uspjela spasiti, a na tom barku plovio je Stipanovićev bižnono.

– Pomorci su dugo izbivali od kuće, a ako se išlo preko Atlantika, to je trajalo i godinama. Preko oceana su putovanja u sezonama bez vjetra trajala i do četiri mjeseca. Kad bi došli u luku pretovarne su operacije trajale i do dva mjeseca, a čekalo se i nekoliko mjeseci za ukrcaj novog tereta. Komandant broda bio je ujedno i agent jer je bio vlasnik ili suvlasnik broda, koji je onda sam tražio teret. Navigacija je u ta vremena trajala četiri, pet godina. Djeca od 12 godina išla su na more i dolazila kući kad ih majke nisu više prepoznavale. Sin bi otišao kao mali od kuverte, a došao kući kao noštromo ili čak i škrivan. Generacija naših očeva bila je vezana uz parne brodove koji su išli i za Južnu Ameriku, i za Japan. To su bila već vremenski kraća putovanja, a brodovi su bili pretežito u vlasništvu Austro-Ugarske. Bili su tu i putnički brodovi od Ungaro-Croate koji su plovili Jadranom do Grčke, čak i do Turske. To su već bili kraći ugovori i kraća odvajanja od obitelji. A kad je moja generacija stupila na brod, bio je to jedan dobar period pomorstva, pomalo romantičan. Mi smo mogli izlaziti, otići na piće, u barove. Neki su preferirali Japan pa su bili na tim linijama, neki Ameriku jer su tamo imali rodbinu, neki Brazil… Ja sam plovio po cijelom svijetu, nisam imao liniju jer sam plovio na stranim kompanijama. Puno sam plovio po Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi, sjevernoj Europi i Japanu.

Najduže sam na brodu bio 17 mjeseci, kad sam avancal za komandanta. Dogodilo mi se da se najprije komandant koji je bio prije mene nije dao s broda, a onda sam mu u zapadnoj Africi rekao – ili mi daj kartu za doma ili ti ideš doma. Otišao je doma i tako sam ja plovio još sedam mjeseci. Tada mi je supruga došla sa sinom u posjet na Maltu, a on joj je rekao: »Mama, hoćeš mi pokazati tatu kad ga vidiš?«. Sad je nova situacija, na brodu su 15 dana, isto toliko doma, a ako su dva mjeseca na brodu već im treba psiholog, kaže Stipanović.

Otac kod kuće

Najmlađi od naših sugovornika, Čedomir Sochor izabrao je nešto drugačiju karijeru od svojih kolega. Kao sin kapetana koji je i sam postao kapetan, rano je shvatio nema namjeru odvajati se od svoje obitelji pa je nakon plovidbe na Jugoliniji i remorkeru postao pomorski pilot u riječkoj luci. Na tom mjestu nedavno je dočekao i mirovinu.

– Moj otac je plovio cijeli život. Od 39 godina koliko je plovio, 27 godina bio je ukrcan na brodu. Kad je 1962. godine krenuo prvi put na Topića gdje je bio komandant 27 godina, prve tri godine i dva mjeseca nije ga bila doma. Onda je došao kući, da ga na sljedećem putovanju ne bi bilo dvije godine i osam mjeseci. Uopće nije dolazio doma jer brodovi tada nisu dolazili, ni u Hrvatsku, ni u Jugoslaviju. Zato sam si rekao, ako ništa drugo, moja djeca će imati oca kod kuće. Tako da sam ja de facto sve skupa bio šest godina na Jugoliniji, onda sam dobio ovdje mjesto na remorkeru, odradio sam svoju šihtu na remorkeru, bio sam zapovjednik devet godina i poslije sam 27 i pol godina bio pilot na području Lučke kapetanije Rijeka. Moj život je bio ispunjen i cijelo sam vrijeme bio uz svoju obitelj. Ja, primjerice, oca nikad nisam imao uz sebe. Kad je došao doma s odlukom da više neće navigat, prošlo je točno šest dana od te odluke do njegove smrti. Tada sam imao 38 godina i rekao sam mu: »Čuj, ti i ja više ne možemo biti otac i sin, možemo biti samo prijatelji«. On se složio sa mnom, ali naše je prijateljstvo trajalo samo šest dana. Ne žalim ni sekunde što sam ostao doma. Isto sam napravio kuću, imao automobile i barku, ništa mi nije nedostajalo, ističe Sochor.

No, pomorskim pilotom se, kako kaže, u njegovo vrijeme nije moglo postati bez prethodnog iskustva na brodu. Svi pomorci koji su došli na remorker, došli su s namjerom da jednog dana postanu piloti jer drugačije se nije moglo.

– Danas je puno drugačiji sistem, no moram reći da je meni i mojim kolegama koji su prošli tu nekadašnju proceduru, bilo puno lakše postati pilot, nego da smo direktno došli na to mjesto. Dok sam ja postao pilot, svi moji stariji kolege su prošli desetak godina zapovjedništva na remorkeru prije nego što su postali piloti. Tada se ni nije mogao na to mjesto ubaciti netko sa strane, podsjeća Sochor.

Kapetan je sve

Tomislav Tijan kaže da kad je u njegovo vrijeme pomorac dobio mjesto na brodu znao da ga mora čvrsto držati, i to ako treba dvije, tri, čak i četiri godine, ovisi o kojoj se kompaniji radilo.

– Znali smo da kad dođemo doma, pitaj Boga kad ćemo ponovo ukrcati. Ako odeš doma nakon godine dana, mogao si ostati doma bez posla godinu, dvije, tri… Zato su nam se i djeca rađala svake tri, četiri godine. Kad sam ja počeo ploviti, ugovori su bili od šest do deset mjeseci, znao sam biti i po 12 mjeseci na brodu. Kako je tehnika išla naprijed, tako su i ugovori postajali sve kraći. Evo, moj stariji sin je pet tjedana na brodu, a pet doma. Rekao sam mu: »Da ti sad ostaneš na brodu pet meseci, si bite ponemeli«. Ipak, sad ga čeka Kina i morat će biti na brodu pet mjeseci. No, život pomoraca danas je malo drugačiji, plaće su bolje za one koji su na najvišim pozicijama i pomorački život ima ipak nešto veći status nego što je to bilo ranije. Istina, oni danas najčešće od svijeta vide – ništa, terminale. Mi smo u portu stajali od tri do osam dana, ako padala kiša i do 12 dana, tako je to bilo. No tehnika je išla naprijed, brod sada stoji na terminalu četiri sata, iskrca 200 kontejnera i ide dalje, kaže Tijan.

Sigurnost na brodu danas je na prvom mjestu, ali more uvijek ostaje more – nepredvidljivo i beskrajno. Kako kaže Stipanović, u razdoblju jedrenjaka oko 200 Kostrenjana poginulo je moru. Zadnjih 50 godina taj broj je uvelike smanjen te su smrtni slučajevi rijetki, no brod je i dalje mjesto na kojem se i najmanja pogreška može skupo platiti. Na takvom mjestu kapetan je sve: policajac, liječnik, psiholog, nekad matičar, a nekad mrtvozornik. Kako bez uvijanja kaže Branimir Šoić, na brodu nema demokracije, samo vojna hijerahija koje svi moraju biti svjesni jer samo tako brod funkcionira.

– Ja sam se nasukao, doživo požar na brodu, čak i ubojstvo među svojom posadom. Kod nasukavanja smo se uspjeli odsukati, prošli smo bez oštećenja i stigli na odredište sa zakašnjenjem od dva dana. Onda smo u splitskoj luci jednom radili sitne popravke i u štivi smo imali velike plohe lima koje su bile zaštićene voštanim papirom. Srećom došao sam na vrijeme sa sastanka iz grada. Dolazim taksijem i vidim kao se iz broda dimi, dečki trče po brodu. I tako fino obučen, u štivu. Brzo smo se snašli, počeli gasiti, ali voda s navoštanoga papira klizi i dok nismo poplavili štivu, nismo ugasili požar. Srećom imali smo čist teret, samo te limove.

Ubojstvo na brodu

A ubojstvo? Dvojica su mi se na brodu posvađali i jedan je upucao kolegu. Bila je to neka stara svađa. Hrvatska je već bila u ratu, a mi smo upravo došli u Trst. Rijeka je bila pod blokadom, dva ratna broda stajala su u Kvarneru. Isplovio sam iz Trsta kako bi na Vela vrata došao u točno vrijeme kako sam najavljen. I dogodilo se ubojstvo. Da ne prijavim to talijanskim vlastima gdje bismo tko zna što doživjeli i koliko ostali, krenuo sam prema Kopru. Naime, plovili smo pod stranom zastavom, mi smo Hrvati, a sve se dogodilo u stranoj luci. Poslije sam platio globu, no ja sam kao zapovjednik broda zemlje u ratu slušao svoje vlasti i otišao iz Trsta.

Ubojica mi je predao pištolj, odmah se pokajao. Bilo me je strah da mi ne skoči u more pa sam zadužio jednog snažnog telegrafistu da ga čuva.