Robna kuća Ri donijela je u Rijeku zanimljivi odmak od socijalističkog poimanja trgovanja. Bio je to pravi hram šopinga, rasadnik virusa iz kojeg je s vremenom bivalo sve više zaraženih »šopingholijom«
Je li, nakon protoka nevelikog, ali silno turbulentnog razdoblja od samo četiri desetljeća, ostalo tek sjećanje na – marelicu sa šlagom? Idućeg tjedna, točnije 14. studenoga, bilježi se, je slavi bi ipak bila preteška riječ, 40 godina od otvorenja Robne kuće Ri. Rad proslavljenog arhitekta Ninoslava Kučana, uz potporu kolega Borisa Babića i Vjere Kučan, bio je hrabra posveta riječkoj industrijskoj baštini. S obzirom na to da je u sebi nosio i snažnu notu avangardnosti, naišao je na podijeljena mišljenja. Od divljenja do negodovanja. Robna kuća Ri je, naime, potpuno odudarala od ostalih dijelova Korza, od pretežito secesijske tradicije, tako da je konzervativniji dio populacije bio – zgrožen.
Hram šopinga
K tome, Ri je imala zadaću premostiti i dvije prometnice, gradske žile kucavice, što je također bio veliki izazov. Najprije se vanjskim pokretnim stepenicama, prvim u Rijeci, trebalo popeti na kat, odšetati bočnom stranom do terase, te se nakon toga, iznad jedne od najfrekvetnijih prometnica, spustiti na samu Rivu. Premostila je Ri jednu cestu, ali se na putu do Rive zaustavila na pola puta. Bez obzira što se stalo na terasi, Ri je donijela u Rijeku zanimljivi odmak od socijalističkog poimanja trgovanja. Bio je to naprosto pravi hram šopinga, rasadnik virusa iz kojeg je s vremenom bivalo sve više zaraženih »šopingholijom«, bolešću koju su do izgradnje riječkih robnih kuća stanovnici ovih područja mogli masovnije liječiti jedino u susjednoj Italiji.
Nosila je Ri još čitav niz epiteta, a bila je to i službeno najveća robna kuća u Hrvatskoj i jedna od najvećih na Balkanu, no ono što je apsolutno najvažnije, što je uopće i omogućilo njezin nastanak, bila je činjenica da se Rijeka početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nalazila na vrhuncu ekonomske, kulturne i sportske moći. U punoj snazi, poput one zabilježene u drugoj polovici 19. stoljeća, kad je bila među najvećim lukama u Europi, imala kazalište s 1500 mjesta, vojnopomorsku akademiju… Riječka industrija, trgovina i sve ostale pripadajuće djelatnosti zapošljavale su tada, prije četiri desetljeća, silan broj radnika. Grad je bujao, masovno su se u njega slijevali novi stanovnici, ne samo iz neposrednog okruženja, nego i iz susjednih republika. Stoga, početkom sedamdesetih pala je odluka da se krene u izgradnju velebnih robnih kuća. Najprije je, u travnju 1973., otvorena RK Korzo, godinu i pol kasnije i RK Ri.
Zar još jedna robna kuća?
– Ma ja sam vam na neki način bio oponent tog projekta, izgradnje Robne kuće Ri, jer sam zapravo stajao na čelu godinu i pol dana starije robne kuće »Korzo« koju u arhitektonskom smislu potpisuje Ada Felice Rošić, sjajna, lani preminula riječka arhitektica, istaknuo nam je na početku razgovora prvi direktor robne kuće »Korzo«, kao i tadašnji pomoćnik generalnog direktora Brodokomerca – vlasnika te robne kuće, kasnije poznati političar, te istaknuti diplomat Rade Marelić.
U Brodokomercu, koji je tada zapošljavao više od šest tisuća radnika, su smatrali kako je RK Korzo Rijeci dovoljan, kako je izgradnja nove, goleme trgovačke meke, i to odmah nasuprot u travnju 1973. godine otvorenom Korzu, poprilična besmislica. No, iako se tada baš i nije koristio termin »tržišno nadmetanje«, itekako je bilo bitke među trgovačkim veličinama toga doba. Nadmetanja da se upravo sebi dovede najveći broj kupaca, da se ostvari najveći promet. Stara NAMA je nakon izgradnje »Korza« djelovala vrlo anakrono, pojavila se želja za dodatnim iskorakom i kod ostalih trgovaca izvan moćnog sustava Brodokomerca. Jake riječke trgovačke kuće željele su parirati Brodokomercu, željele su svoju robnu kuću.
Izgradnju Ri preuzimaju riječke trgovačke uzdanice na čijem je čelu stajao Rijekatekstil. Prema dogovoru, većinu nove, goleme robne kuće preuzet će upravo ta tvrtka koja je osim odjećom trgovala i kozmetikom i tekstilom pa do tepiha, zatim Brodomaterijal, Elektromaterijal te Drvo. U manjoj mjeri pojavljuju se ugostiteljsko poduzeće Platak, potom Automotor, Duhan, Parkovi i nasadi koji su otvorili cvjećarnicu u prizemlju, Peko, dok je Napredak na podzemnoj razini imao golemi prehrambeni market. Ukupno je bilo 12 tisuća četvornih metara korisnog prostora, zaposleno 500 djelatnika, a na dan otvaranja Ri je doslovce »pregazilo« 30 tisuća posjetitelja.
Marelićeva riznica sjećanja
Velikog broja važnih protagonista, a jedan od njih je sasvim sigurno bio Vilim Mulc, tadašnji generalni direktor Rijekatekstila i jedan od najznačajnijih inicijatora izgradnje Ri, nažalost više nema među nama, i ma koliko događaj tada bio od velikog značaja, podaci o njemu su danas poprilično šturi. Srećom, kao idealni sugovornik iskazao se Rade Marelić, nevjerojatan izvor podataka ne samo o izgradnji i otvaranju robne kuće Ri, nego i o riječkom gospodarsko-socijalnom trenutku sredine sedamdesetih godina.
– Znate li vi kakvo je to bilo vrijeme? U Rijeci su do pojave »Korza« i Ri bile tek obične, manje, klasično organizirane trgovine. Pult, iza njega prodavači, kupci pitaju, prodavači donose i pokazuju. Koji je to strah u početku bio kod prodvača! Roba izložena bez zaštite! Panično su se bojali takvog načina prodaje, uvjereni da će se sve jako brzo pokrasti. Morali smo osnovatii posebne fondove kojima smo jamčili pokrivanje eventualnih manjkova kako bismo ih umirili te nagnali da se posvete novom načinu prodaje, pojašnjava nam Marelić koji je prije otvaranja »Korza« nekoliko mjeseci bio na specijalizaciji u, ni više ni manje, nego londonskom – Harrodsu!
A kakva su to vremena bila u Rijeci? Na području nekadašnje općine – danas su to gradovi Rijeka, Bakar, Kraljevica i Kastav te općine Čavle, Jelenje, Kostrena, Klana i Viškovo – bilo je zaposleno nevjerojatnih 95 tisuća radnika kojima treba pridodati i nemali broj penzionera sasvim solidne kupovne moći. Kako bi se reklo – narod je bio željan trošenja, kupovanja. Uostalom, pokazivale su to i kilometarske kolone što su se stvarale na Kozini, ljudi su hrlili u Trst, u šoping.
– Sagledavši sve te pojedinosti, činjenicu da su plaće bile redovne i ljudi zaposleni, nije bilo vremena za čekanje. Nakon »Korza« odmah se prionulo izgradnji još jedne robne kuće, a ne vara li me sjećanje, Ri je izgrađen za samo dvije godine. Točnije, prvi su radovi na njegovoj izgradnji počeli nekoliko mjeseci prije otvorenja RK Korzo, ističe Marelić.
Silan promet, svaka je od dviju riječkih robnih kuća dnevno imala ekstreman broj kupaca. Izdavalo se više od 10 tisuća računa, a u najfrekventnijim danima u Ri se dosezalo brojku od 15 tisuća izdanih računa! Što znači da je tuda prolazilo po dvadesetak i više tisuća posjetitelja.
Kultna terasa
– Dvije marelice, sa šlagom.
Konobarica, odjevena u propisanu uniformu boje trule višnje elegantno se udaljila, da bi nekoliko minuta kasnije poslužila dvije srednjoškolke koje su diskretno dogovarale taktiku osvajanja, kako im se tada činilo, ljubavi svojih života.
Orwelova 1984. ne nudi perspektivu, ne obećava radosnu budućnost. Za razliku od nje, riječka 1974. nudila je silan optimizam. Kad je u pitanju sport, u prvu se nogometnu ligu vratila Rijeka, i nikad nakon toga iz nje ispala, prvoligaš nevjerojatno moćne jugoslavenske lige bili su i košarkaši Kvarnera, odbojkašice Rijeke bile su prvakinje države, da o uspjesima Luciana Sušnja, te godine prvaka Europe u utrci na 800 metara, i ne govorimo. Potpisan je ugovor o izgradnju Janafa, izgrađena je sportska dvorana »Dinko Lukarić« na Kozali, samo godinu dana nakon otvorenja Dvorane mladosti, dok je 27. studenoga osnovano Akademsko astronomsko društvo Rijeka. U istom, optimističnom tonu te se 1974. godine pojavila i jedna od najpopularnijih pjesama u povijesti MIK-a: »Lipo j’ vino pit, ma još je lipše neč« koju je tako prpošno izveo Aldo Galleazzi.
Terasa, točnije kavana Robne kuće Ri, bila je ona dodatna točka po kojoj je jedan od najvećih trgovačkih centara na Balkanu imao jako važnu ulogu u odrastanju tada jednog od najpropulzivnijih gradova Jugoslavije. Vrlo brzo nakon otvaranja Ri, ta je terasa dobila kultni status. No, za razliku od Konta, kako se i danas popularno zove hotel Kontinental, u kojem se okupljala starija srednjoškolska, studentska i dakako mlađa radnička populacija, strogo podijeljena između »šminkerske« slastičarnice i »rokerske« kavane, terasa Ri bila je mnogo šarolikija. Na nju je mogao svatko, mada, mora se priznati kako ju je ipak pretežito ispunjavala srednjoškolska populacija »šminkerskijeg« usmjerenja. I dok se u Kontu na stolovima najčešće nalazilo pivo uz poneku malu lozu, a u slastičarnici zahtjevni, kremasti i kalorični »rigojanči«, kavana Ri je bila carstvo tako benigne, tako nevine, pa i neobične kombinacije gustog soka od marelice i – šlaga. I ako nešto ima biti simbolom sretne adolescencije, tako bezbrižne i jednostavne, odrastanja u kojem je nakon zadnjeg sata popodnevne školske smjene apsolutno najvažnije na svijetu bilo tek – dojuriti na terasu Ri, onda je to svakako to slatko narančasto-bijelo piće. Dotrčati kako bi se, ne duže od sat vremena jer roditelji su tada prema kasnim izlascima maloljetnika bili itekako nepopustljivi, guštalo u druženju sa sebi sličnima, uživalo u pretresanjima ljubavnih jadi. I bilo apsolutno bezbrižno, jer sedamdesete su i za njihove roditelje bile vrijeme egzistencijalne neopterećenosti, pune zaposlenosti i iščekivanja novih stanova u nekom od tada brzorastućih riječkih nebodera. Zanimljivosti radi – riječki je građevinski sektor u to vrijeme zapošljavao 10 tisuća radnika.
Posjetitelji, ne i kupci
A danas, danas je Ri… Ne bi bilo pošteno reći da je to marginalni trgovački centar, no vremena su se radikalno promijenila. U Primorsko-goranskoj županiji je svega 105 tisuća zaposlenih, što je tek nešto više od broja koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio samo u tadašnjoj općini Rijeka. Ponuda je nakon izgradnje Towera i ZTC-a jako dobra, no plaća ima malo, skromne su i nadasve – nesigurne. K tome, nekad su se stanovi dobivali, danas kredit za njih odnosi po četvrtinu prosječnog kućnog budžeta. Ponuda je danas jako dobra, kupovna moć slaba.
Ri je kasnijom transformacijom postala skup 70-ak malih trgovaca od kojih nemali broj ne zarađuje dovoljno ni za plaćanje zajedničkih režija što se odnose na grijanje, održavanje pokretnih stepenica, osiguranje… Naprosto od nekadašnje šoping meke za primorsko-istarsko-goranski kraj, kako je prigodom otvorenja istaknuo Niko Pavletić, tadašnji predsjednik Skupštine općine Rijeka, Ri se pretvorio u centar koji dnevno pohodi značajan broj posjetitelja, nažalost ne i kupaca.
