Taman uoči početka epidemije koronavirusa, u veljači 2020. godine, Rijeka je svečanim otvorenjem ponosno ponijela titulu Europske prijestolnice kulture. Središnji dio svečanosti otvorenja bila je Opera industriale kojom je odana počast svim onim generacijama koje su u plavim trlišima gradili od igle pa do lokomotive, točnije od balinjere, preko traktora do broda. S razlogom jer je riječka industrija učinila i Rijeku i cijelu Primorsko-goransku županiju i te kako relevantnim područjem u koje je čovjek mogao doći i osigurati egzistenciju za sebe i svoju obitelj. A onda je početkom 1990-ih krenuo rat. Otvorena je još jedna bojišnica osim one ličke, barem kada je riječ o PGŽ-u i Rijeci, otvoren je proces pretvorbe i privatizacije. Rezultat je potpuna devastacija industrijskih poduzeća koja su netragom nestajala, a danas su samo dio riječke baštine s kojom se mlađi ljudi mogu upoznati u prelijepom Muzeju grada Rijeke. Koji je dio novog Art kvarta, a nekada je bio industrijski pogon poduzeća »Rikard Benčić«. Kako su nestajala proizvodna poduzeća, tako su se otvarali trgovački centri. Proizvodna poduzeća više ne propadaju jer je propalo gotovo sve što je nekada Rijeku činilo Rijekom. Ali otvaraju se trgovački centri. Njima je Rijeka postala gotovo tijesna pa se krenulo u trgovačko osvajanje riječkog prstena. Tko god ima oči da gleda, jasno mu je da taj proces traje desetljećima i ne vidi mu se kraj.

Zato ne trebaju čuditi podaci Državnog zavoda za statistiku koji egzaktno potvrđuju ono što je svima jasno godinama – najviše zaposlenih u Primorsko-goranskoj županiji radi u djelatnosti trgovine.

Od 112.191 radnika zaposlenog u PGŽ-u na kraju ožujka, njih čak 17.062, što je 15,2 posto, bili su zaposleni u trgovini na veliko i malo. Gotovo svaka šesta plaća koja je došla u kućanstva Primoraca i Gorana zarađena je u trgovini. Iako se ni na razini cijele države nijedna grana po broju zaposlenih ne može natjecati s trgovinom, broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji, kad se zbroje sve njezine grane, ipak je najjači po broju radnika jer oni dosežu udio od 16,7 posto u ukupnom broju zaposlenih u Hrvatskoj. No, u PGŽ-u prerađivačka industrija zapošljava 12 posto svih zaposlenih u pravnim osobama, podaci su Državnog zavoda za statistiku.

A zašto je prerađivačka industrija važna, vidljivo je iz stope nezaposlenih. Naime, osam županija ima manju stopu nezaposlenih od PGŽ-a i uglavnom je riječ o županijama koje imaju veći udio zaposlenih u prerađivačkoj industriji od PGŽ-a.

Tako je, primjerice, u Varaždinskoj županiji od 69.630 zaposlenih, njih gotovo 24 tisuće, što je više od 34 posto, zaposleno u prerađivačkoj industriji. U Varaždinskoj županiji stopa nezaposlenosti u ožujku je bila tri posto, što je upola manje od stope nezaposlenosti u Primorsko-goranskoj županiji. Čak i u Istarskoj županiji, koja je možda i više od Primorsko-goranske okrenuta turizmu, najveći broj zaposlenih je u prerađivačkoj industriji koja zapošljava 14,3 posto Istrana. Istarska županija ima stopu nezaposlenosti od 3,8 posto, analizira Državni zavod za statistiku. Dobra je vijest da je broj zaposlenih na nacionalnoj i na županijskim razinama ove godine u ožujku nešto veći nego lani. U PGŽ-u je tri tisuće zaposlenih više nego prije godinu dana.

Podaci o visini plaća porazni su. I potvrđuju da je bio u pravu onaj čovjek koji je s traktora u televizijske kamere za 1. maj poručio da nije problem u radnoj snazi, već u premalim plaćama. Na primjer, u građevinarstvu je lani čak 11,1 posto zaposlenih imalo neto plaću manju od tri i pol tisuće kuna. Još je devet posto radnika radilo za plaću od tri i pol do četiri tisuće kuna. Znači, petina građevinaca je, padaj silo i nepravdo, radila za neto plaću od 4.000 kuna.

Statistika je dosadna i suhoparna, može biti interpretirana i ovako i onako, ali obrni-okreni, podaci Državnog zavoda za statistiku svjedoče da ne idemo u dobrom pravcu. Ni država, ni Rijeka. Naročito Rijeka koja je bila pojam proizvodnih djelatnosti, a danas je za Rijeku Varaždin Njemačka.