Antonio Grossich (1849. – 1926.) i Peter Salcher (1848. – 1928.) znanstveni su velikani koji su veći dio svojih života proveli u Rijeci, u našem gradu se znanstveno afirmirali i u njemu trajno počivaju.

Pál Neményi (1895. – 1952.), Umberto d’Ancona (1896. – 1964.) i Roberto Bartini (1897. -1974.) rođeni su pak u Rijeci i u ranoj dobi napustili grad i proslavili ga svojim znanstvenim dostignućima u Mađarskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji i Sovjetskom Savezu.

Mihály Csíkszentmihályi, posljednji veliki znanstvenik predratne Rijeke iz toga niza, napustio nas je u srijedu 20. listopada 2021. godine u svojem domu u Claremontu u Kaliforniji, uslijed srčanog zastoja.

Današnji ulaz na adresi Splitska 2

Mihály Csíkszentmihályi rođen je u Rijeci 29. rujna 1934. godine na adresi Via Spalato 2, koja je i danas na istome mjestu (Splitska 2), kao sin mađarskoga konzula u Rijeci Alfréda Csíkszentmihályija, rođenog Hausenblasz (1889. – 1962.) i Edith Jankovich de Jeszenicze (1905. -1981.).

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, Alfréd Csíkszentmihályi imenovan je za generalnog konzula Mađarske u Veneciji, a kraj rata obitelj dočekuje u Bellagiu na obali jezera Como, gdje su bili smješteni diplomatski predstavnici zemalja koje su nastavile podržavati Mussolinija.

Od kraja 1946. do 1948. Mihályjev otac provodi na mjestu otpravnika poslova Mađarske u Rimu, a nakon uspostave prosovjetske vlade u Mađarskoj u travnju 1948. godine napušta diplomatsku službu i otvara popularni mađarski restaurant ‘Piccolo Budapest’ blizu fontane Trevi u Rimu, u kojem služi i mladi Mihály, koji je u promijenjenim obiteljskim okolnostima bio prisiljen napustiti školu i na taj način pomoći obitelji u preživljavanju.

Odlazak u SAD

Mihály Csíkszentmihályi 1951. godine slučajno prisustvuje jednom predavanju Carla Gustava Junga, koje ga oduševljava i navodi da odgovor na pitanje koje si je već ranije bio postavio – što je to što život čini vrijednim življenja – potraži u studiju psihologije.

Pogled s mora na Kuću Zmajić iz vremena kada je u njoj rođen Mihály Csíkszentmihályi (iz kolekcije M. Smokvine)

Predavanje je naslovom sugeriralo temu letećih tanjura, ali u stvari govorilo je o traumama Europljana nakon Drugog svjetskog rata, uslijed kojih su se ljudima učestalo priviđali leteći tanjuri na nebu.

Takve iluzije nisu mu bile strane – i sam je za vrijeme rata uočio kako brojni odrasli ljudi nisu sposobni nastaviti normalno živjeti nakon gubitka dotadašnjeg načina života, uključujući posao, dom i društvenu sigurnost.

Godine 1956. Mihály Csíkszentmihályi tako odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje je na University of Chicago diplomirao psihologiju 1960. i doktorirao 1965. godine na temi umjetničke kreativnosti.

Bio je naime fasciniran umjetnicima koji bi u potpunosti utonuli u svoj posao – toliko u njega uronjeni da bi zanemarivali najosnovnije potrebe za hranom, vodom i snom.

Nakon doktorata i šestogodišnjeg boravka na Lake Forest College vratio se na University of Chicago i tamo nastavio raditi do umirovljenja 1999. godine, kojega je dočekao na poziciji čelnika Odjela za psihologiju.

Nakon umirovljenja seli se u Kaliforniju, gdje na Claremont Graduate University na poziciji istaknutog zaslužnog profesora psihologije i upravljanja (Distinguished Emeritus Professor of Psychology and Management) osniva i zajedno s prof. Jeanne Nakamura vodi Istraživački centar za kvalitetu života (Quality of Life Research Center).

Zajedno s psihologom Martinom Seligmanom osnovao je granu pozitivne psihologije, koja prepoznaje i potiče ono što je u ljudima dobro, umjesto da pronalazi i liječi ono što je u njima loše.

Godine 1997. izabran je u Američku akademiju umjetnosti i znanosti. A godine 2011. i mađarsku državnu nagradu Széchenyi, koja se dodjeljuje za osobit doprinos akademskom životu.

Što ljude čini sretnima

Pitanje kojim se Mihály Csíkszentmihályi cijeloga života intenzivno bavio i na njega pokušao dati odgovor jest što je to što ljude čini sretnima. Smatrao je da trenutno zadovoljstvo (pleasure) proizašlo iz pasivnog sudjelovanja u ponuđenom (dobra hrana, alkohol, spavanje, TV) ima malu sposobnost za to.

Posebno kritičan Csíkszentmihályi je bio prema gledanju televizijskih sadržaja koji nisu ciljano izabrani kao predmet interesa. Generator sreće na koji se u svojem istraživanju umjesto toga fokusirao jest osobna aktivna uključenost (engagement).

Mihályjeva majka Edith u stanu obitelji Csíkszentmihályi na adresi Via Spalato 2 u Rijeci

Zanimalo ga je može li doživljaj sreće nastati iz osobnog uzdizanja vezanog uz osjećaj postignuća u izazovima.

Intrigiralo ga je da se podatak o cca 30 posto Amerikanaca koji se osjećaju vrlo sretnima nije promijenio između 1956. i 1998. godine, unatoč tome što su se prosječna primanja u realnim iznosima gotovo utrostručila.

Provodio je brojna istraživanja u kojima su ispitanici na zvučni signal u proizvoljnim trenucima bilježili gdje su, što rade, kako se osjećaju i koliko su koncentrirani.

Sličnost u opisu osjećaja sreće je bila zapanjujuća i naknadno potvrđena razgovorima s brojnim uspješnim profesionalcima, ali i amaterima duboko posvećenima svojim hobijima.

Među navedenim doživljajima isticali su se duboka koncentracija na aktivnost, osjećaj izuzetosti iz svakodnevne realnosti (ekstaza), svijest o tome da ono što se čini jest provedivo i o vlastitoj osposobljenosti za tu provedbu, velika jasnoća toga što treba učiniti i svijest da se to čini kvalitetno, osjećaj smirenosti uz potpuno odsustvo zabrinutosti za sebe i nadrastanje vlastitog ega, gubitak osjećaja za vrijeme te unutarnja motivacija (aktivnost sama po sebi postaje cilj).

Upravo zbog te duboke unutarnje potrebe za činjenjem, a ne zbog slave, novca ili društvenog priznanja, Csíkszentmihályi je takav doživljaj nazvao autoteličnim – doživljajem u kojem je cilj automatski sadržan u aktivnosti koja se provodi.

Kasnije je tome stanju nadjenuo naziv Tok (Flow) po čemu je ostao trajno zabilježen u psihološkoj znanosti.

Pozitivna psihologija

U razgovoru za The New York Tims 1986. godine Csíkszentmihályi navodi: »Ljudi izgleda da se najbolje koncentriraju kada su zahtjevi koji su pred njih postavljeni nešto veći nego obično i tada mogu dati više nego obično.

Ako su zahtjevi preniski, ljudima je dosadno. Ako su previsoki, postaju tjeskobni. Tok se dešava u toj delikatnoj zoni između dosade i tjeskobe.«

Iako je svoje istraživanje započeo na slikarima i drugim umjetnicima, navodi kako svatko može postići stanje toka, od profesionalnih sportaša i studenata do radnika u tvornicama.

U svojoj najpoznatijoj knjizi Tok: Psihologija optimalnog doživljaja (Flow: Psychology of Optimal Experience) iz 1990. godine Csíkszentmihályi kaže kako najbolji trenuci dolaze kada su tijelo ili um napregnuti do krajnjih granica u voljnom nastojanju da se dosegne nešto teško i vrijedno te da je stoga optimalni doživljaj nešto što sami stvaramo.

Pored Toka, Csíkszentmihályi je svoju pozitivnu psihologiju promovirao i kroz dvadesetak drugih knjiga.

Tok je preveden na više od dvadeset jezika i inspirirao je brojne utjecajne pojedince diljem svijeta, od političara do sportskih trenera, a TEDTalk Flow, the Secret to Happiness, koji je Csíkszentmihályi održao 2004. godine do sada je pogledan gotovo sedam milijuna puta.

Pored brojnih knjiga, znanstvenih članaka, stručnih i popularnih predavanja, inspirirajućih razgovora s novinarima i stručnjacima te brojnih generacija studenata nadahnutih njegovim učenjem, novog psihološkog pravca pozitivne psihologije i koncepta psihološkog toka, Mihály Csíkszentmihályi za sobom je ostavio suprugu Isabellu, s kojom je proveo šezdeset godina i koja je bila kourednik nekih od njegovih knjiga te sinove Christophera, umjetnika i profesora informatike na Cornell University i Marka, profesora filozofskih i religijskih tradicija Kine i Istočne Azije na University of California u Berkeleyu, kao i šestero unuka.

Christopher i Mark Csíkszentmihályi ljubazno su autoru teksta izašli u susret s brojnim informacijama iz života njihovog oca, kao i fotografijama iz obiteljske zbirke.

Rijeka, iz koje je Mihály Csíkszentmihályi potekao, nije samo grad koji teče. Zbog njega, Rijeka je i izvor Toka.