RIJEKA Jučer je u Rijeci, u 73. godini, preminuo umirovljeni novinar, kolumnist, karikaturist i reporter Novog lista Mišo Cvijanović – Cvijo.

Mišo Cvijanović rođen je u Brezovoj Glavi kraj Karlovca. U Rijeku je došao u lipnju 1959. godine, a prije toga, kako je sam ispričao u razgovoru za Novi list povodom izlaska njegove knjige “Đir po Korzu” 2006. godine, selio se, ovisno o službi njegovog oca, najprije u Lepoglavu, pa u Osijek, pa u Fužine, Crikvenicu i na kraju u Rijeku.

– Ma, želio sam ja odmalena biti novinar. Od kad sam naučio pisati, volio sam pisati. I čitati, također. Negdje u šestom osnovne napisao sam da bih volio biti arhitekt, ali novinar još i više. No, u novinarstvo sam ušao preko karikature. Još kao klinac precrtavao sam iz novina karikature nogometaša, ali to ne znači da bi ja stavio papir i kopirao, nego bi gledao u njih i crtao. Želio sam imati sve te nogometne momčadi, i čim mi je neki falio – a nisu svi izlazili u karikaturi – da bih kompletirao tim crtao bi svoju gledajući u objavljenu fotografiju.

To sam dosta dobro radio, ali se nisam jako dugo usudio poslati ih u neke novine, jer sam bio eto, tako malo pa sramežljiv i nesiguran, iako me moj profesor iz likovnog, akademski kipar i Meštrovićev učenik Zvonko Car silno volio i kao sve darovite crtače zvao »Jožićen«. I onda kad sam se konačno usudio, bio je deveti mjesec 1963. godine, taman sam krenuo u 3. razred Gimnazije. Onda su mi »Sportske novosti«, odnosno ondašnji »Narodni sport«, objavile prvu karikaturu, i to Zdenka Kobešćaka, i sjećam se da sam bio faca u razredu.

Već na početku 2. polugodišta usudio sam se karikature poslati, pazi ne odnijeti, nego poslati, u »Novi list« i »La voce del popolo«, a drugi korak je bio da dođem do porte i to predam. U »Novi list« sam službeno ušao kad se preselio na današnju lokaciju i to 1964. godine. Pismo u kojem me redakcija »Novog lista« poziva na suradnju potpisao je Milan Perović, poslije moj dobri prijatelj Mićo, u ime urednika sportske rubrike Pepija Đurića, a iste sam godine službeno ušao i u »La voce«.

U vrijeme zagrebačkih studentskih dana nastavio sam s njima surađivati, ali tad sam već počeo i pisati radeći intervjue s estradnjacima, ali ne na današnji način, nedaj Bože. Tada sam već radio i za druge novine, a karikature objavljivao u mnogim listovima širom bivše države, ponešto i u inozemstvu. Zarađivao sam lijep novac kao student, baš jesam. Tako kad sam se 1970. zaposlio u »Novom listu« bio sam početnik, ali nisam bio početnik i kao svi takvi pola godine sam radio u gradskoj rubrici – prepričao je svoj novinarski put Mišo Cvijanović u spomenutom razgovoru.

U “Novom listu” bio je urednik u gotovo svim rubrikama, a tri godine bio je urednik i u nekadašnjem omladinskom listu “Val”.

– Moj najdraži urednički rad bio je upravo u »Valu«. Tamo sam našao ekipu srodnih duša i s guštom smo radili te novine. Dao sam toj ekipi dio zanata, ali i veliki dio srca. »Valu« sam pak nadjenuo ime, i danas mislim da je bilo dobro – ispričao je Mišo.

U novinarskom poslu najdraže su mu, kako je tada kazao bile reportaže, pisao je kolumne, crtao karikature, a svoje znanje prenosio je i budućim novinarima, kako u redakciji Novog lista, tako i u riječkim školama.