RIJEKA Ne može se proći po tržnici, a ne zastati kod štanda između srednjeg paviljona i ribarnice koji drže dva mlada čovjeka, Mario i Sanjin. Oni plijene ljubaznošću, osmijehom, iskreno se vesele svakoj mušteriji, pršte mladošću, ali su i vrlo odgovorni prema radu.

Konačna odluka

Ali ne ide baš u životu sve po planu, Mario je bio strpljiv, radio je na tržnici zajedno s bratićem Sanjinom Plavčićem istovremeno šaljući molbe za posao u struci na sve adrese. I u traženju posla prođe punih pet godina, ne čudi da je Mario donio odluku o odlasku. Dugo se dvoumio, negdje krajem ljeta odluka je kaže konačno sazrela u njemu.

Razočarao se, veli nam u razgovoru, slao je molbe na sve strane, odbijenice uglavnom završavaju sa: »žao nam je, neodgovarajuća stručna sprema«.

– A slao sam i u poreznu upravu baš kad su tražili ekonomiste, pravnike i kriminaliste. Raspitivao sam se i u policiji, ali postoji »kvaka«, da bih prošao stručno usavršavanje, moram biti mjesec dana na birou za zapošljavanje. Međutim, ne znam od čega bih živio tih mjesec dana bez posla i bez primanja – pita se Mario.

– Jako me zanima gospodarski kriminal i maloljetička delinkvencija, zbog toga sam i završio fakultet, ali eto, probat ću potražiti posao u struci u Njemačkoj. Cijelo ljeto sam učio njemački jezik, prvo što ću napraviti kad se iskrcam u Dortmund nastaviti s učenjem jezika, za početak – kaže nam ovaj 29-godišnjak.

Pitamo ga kod koga ide, odgovara da su mu tamo brat i sestra. Otišli su, kaže nam, prije tri godine, brat radi u tvornici čipova i elektroda, sestra je na porodiljnom.

– Lijepo im je, snašli su se – dodaje nam Mario.

– Pitate me bih li se vratio? Sutra kad bi svi političari otišli iz zemlje – uz smijeh će nam reći Mario.

Misli da bi se i većina mladih vratila samo da netko normalan vodi ovu državu, da građani ove države budu u prvom planu, da netko štiti njihove interese…

Nezadovoljstvo na tržnici

– Nas je u obitelji petero djece, samo je najmlađi ostao u Sarajevu, to je tako žalosno, roditelji su ostali sami u kući u Busovači. Da se razumijemo, ne žalim se na standard, nisam gladan, imam prosječan auto, zaradim plaću svaki mjesec, odlazim na utakmice NK Rijeke, putujem zajedno s navijačima na sva klupska gostovanja, ali me više muči korupcija koju gledam svojim očima, a ništa se ne mijenja. Mogu to govoriti iz kuta svog petogodišnjeg iskustva rada na tržnici – ispričao nam je Mario.

– Otkazano je najmanje petnaestak štandova u posljednje vrijeme i to onih stalnih zakupaca. Znam da ljudi misle da nabijamo cijene, da smo skuplji od trgovačkih centara, a ljudi ne znaju da i mi moramo izdvojiti za dva metra štanda minimalno 1.500 kuna, bez ikakavih drugih dodataka. Pa na to PDV, pa struja, pa čistoća… U Zagrebu je početna cijena za dva metra 500 kuna – požalio se naš sugovornik.

– Do četiri metra štanda troškovi se penju i do tisuću eura uz plaćanje zajedničke struje, pa čistoće, a plaćamo zapravo nečistoću. Nekad su se tržnice prale svaki dan, sada kada oni procijene da je treba oprati onda se peru. Nije mi svejedno kad vidim da je ispod štanda ostalo prljavštine, ipak prodajemo hranu – nastavlja Mario Alilović nezadovoljan činjenicom što se tekući problemi rješavaju jako sporo.

– Otkako smo postali grad kulture kao da je kultura nestala iz našeg grada, kažem našeg, jer sam planirao ovdje ostati za cijeli život, skrasiti se – kaže nam Mario čiji je bratić Sanjin također donio čvrstu odluku o odlasku, on će za par mjeseci u Dansku.

Tamo mu je otišao prijatelj, zove ga, možda i on pronađe posao u geodetskoj struci, dodaje naš sugovornik.

– Moram priznati da su nas svi u našem okruženju, s ljudima s kojima svaki dan ujutro otvaramo štand podržali u odlasku, stvarno je tužno i žalosno, ali s druge strane realno. S kim god pričam uglavnom čujem zabrinutost što će biti sutra. Eto, ja sam odlučio, pogledat ću još današnju utakmicu, idem na Rujevicu, pa na bus u 22 sata – kaže nam sjetno Mario.

Kupio je Mario kartu u jednom smjeru, ukrcao se s najdražim darom oko vrata, onim koji je dobio od svojih »cura« s kojima pet godina dijeli svakodnevicu, Alenke, Anke, Marije, Vazme… Obožavaju i Maria i Sanjina jer su unijeli veselje i mladost u svakodnevni ritam tržnice. Poklonile su mu zlatni privjesak slova »A« koji bi Maria trebao svaki dan podsjetiti ne samo na Armadu, nego i na grad koji teče.