Mi jesmo “ljudi od riječi”, oni kojima je riječ osnovni alat za rad. Ali pred ovim gubitkom svi smo zanijemili – istaknula je v.d. glavne urednice Novog lista, Slavica Bakić, na današnjoj komemoraciji za prerano preminulu novinarku i urednicu Biljanu Savić.

Ispred obitelji, kolegama i prijateljima koji su se okupili u redakciji Novog lista Bakić se prisjetila zajedničkih trenutaka provedenih s Biljom, kao i niza njenih misli i riječi koje je dijelila sa stvarnim i virtualnim prijateljima na Facebooku.

– Draga Biljo,

vani je još noć. Noćas smo spavali sat duže, što bi se tebi sigurno svidjelo. Ptice su započele svoj jutarnji pjev. Da, jesam, izvela sam jadnu Molly, iako je vani mrkli mrak, ali, ne brini, dobila je i koji zalogajčić da lakše nastavi san.

Tko zna koji put iščitavam tvoje statuse na Facebooku. I nailazim na ovaj iz badnje noći prosinca 2022.

Obnoć, u razdoblju nesanice, tamno nebo pritišće, pa sve dobije dodatnu težinu i nespokoj. Svakodnevne, uobičajene i ne baš teške brige, čak i one koje su na neki način umišljene i relativno nerealne; koje su prisutne, ali ne remete svakodnevicu, otežaju poput betonskog bloka i spuste se ravno na grudni koš, baš da ga pritisnu. A tu se pridruže i one realne. I upravo sad cvrkuću ptice, a ne znam čemu u čast, pa je na glavi gnijezdo ptica, a na grudnom košu betonska gromada.

Betonska gromada pritišće

Upravo tako se sada osjećam.

Betonska gromada pritišće mi grudni koš, a na glavi gnijezdo ptica, baš kao tebi jednoga prosinačkog dana 2019. kada si u „nedoba” zapisala:

Na umu mi nije ništa, ali mi je na glavi gnijezdo ptica. Cvrkuću. Usred prosinca, u mrklom mraku; zborski pjev su počele još u 01:20. I ne prestaju. Da sam ornitolog, vjerojatno se ne bih tome čudila, iako bi mi smetale kao podsjetnik na jutro koje će doći dok trepneš i zateći me neispavanu. I još sam sad u ovo nedoba išla guglati kako se točno zove stručnjak za ptice – znala sam da je nešto na O, a da nije oftalmolog ni otorinolaringolog.

Znam da bih trebala naći vlastite riječi kojima bih se oprostila od tebe, ali stalno se vraćam tvojima, pravim malim draguljima u kojima si u samo nekoliko rečenica sažela cijele priče. Zapravo, pokušavam se od tebe oprostiti onako kako bi se tebi najviše svidjelo jer, Biljo, zaista nije važno što će o tome misliti drugi.

Ali sada ne možemo otići na balkon ili se povući u ured, zapaliti i izjadati se u samoći jedna drugoj. Moram nešto reći pred ljudima i ne ljuti se što ću izreći više tvojih nego svojih riječi.

Kada je početkom siječnja 2019. godine ovu našu novolistovsku obitelj potresla vijest o smrti našeg Vinka zapisala si na Facebooku:

“Biljko, jesi platila režije? Biljko, mani me se…
Biljko, sjećaš se kad smo zajedno pisali text o Škegri i PDV-u?”
Dok ovo pišem, tegli me neki osjećaj da se natječemo tko će napisati bolji post o Vinku.
A to nužno nije loše.
Dapače, tek to je dobro.
Da se natječemo kome će više nedostajati.
Da se natječemo koga je više volio.
I da se natječemo tko je više volio njega.
A, to je lako.
A, malo manje je bilo lako katkad, i počesto, nositi se s njegovom pozitivnom energijom i radošću koja nije marila za naše vrijeme ni za naše raspoloženje.
To smo mislili da nije bilo lako.
I to mi je žao.

U glavi vrtlog misli

Otkako je do mene stigla vijest da je sve što je moglo poći po zlu, pošlo i da to što mi nisi odgovorila na poruku nije zbog toga jer ti mobitel ipak nije izdržao (grizla sam se nekoliko sati što te ipak nisam nagovorila da uzmeš drugi), ovih dugih dana kada sam sa zebnjom čekala svako jutro da mogu nekoga nazvati i pitati kako je prošla noć, u trenutku kada je Sanja došla na kolegij i pročitala poruku: „Otišla je u 14.15”, a niti nakon toga, još nisam istinski zaplakala.

Ta tvoja „betonska gromada” stalno mi leži na grudima. U glavi vrtlog misli. Pokoja suza klizne niz lice, ali onog pravog, snažnog plača koji pročisti dušu – nema. Pa čak i sada kada ovo pišem, osjetim suze kako me guše duboko u meni, ali se negdje zaustave.

Ne zato što mi ne nedostaješ.
Ne zato što te nisam voljela.
Ne zato što sam hrabra.
Ne zato što ne boli.

Jednostavno, umjesto da zaplačem, ja zapalim cigaru i razgovaram s tobom.

I plačemo zajedno za tvojim Ronom, smijemo se zajedno mojoj „pravoj dami” i njezinom valjanju u prašini i blatu i tome kako ćete vas dvije zajedno na dijetu. Ali nakon što pojedete sendvić…

Ali ne pričamo o tome da se više nećeš vratiti. Da ću u jednom trenutku morati odlučiti tvoj stol i kompjutor u redakciji prepustiti nekom drugome. Da će netko drugi „inkopirati” umjesto tebe, uskakati kada treba pomoći Bobi, Draženu, Zadarskom listu, Glasu Istre… Da nećemo zajedno sjediti na balkonu i pušiti, da nećemo razgovarati o ručku koji smo skuhale, a nismo stigle pojesti…

Od slova do slova

Prvoga dana studenoga 2016. si zapisala:

U povodu Dana mrtvih nešto je više raznoraznih citata po fejsu. Ona polovica koja se ne odnosi na poštovanje prema mrtvima, u različitim formama je varijacija na temu ocrnjivanja “prijatelja koji ti se jave samo kad im nešto treba, kad su u nevolji”. Čemu osuda?????? Živimo u vremenskom tjesnacu, zaokupljeni svim i svačim, zabrinuti, anksiozni… ne znamo katkad tko nam glavu nosi. Ako mi je netko prijatelj, to ne podrazumijeva da ću ga svaki dan zvati i pitati za zdravlje. Nazvat ću ga da podijelim s njim neki hepi dogadjaj ili da mi pomogne u muci. Eto, kad me prijatelj nazove “samo” kad mu nešto treba i kad je u nevolji, ja bivam počašćena da sam vrijedna toga da na mene može računati. Ako već ne u dobru, onda u zlu. A lako je računati na nekoga u dobru.

Nisam te zvala nakon operacije, samo sam ti poslala poruku. Napisala sam ti da se javiš kada se dobro odmoriš i da ništa ne forsiraš. Samo si je lajkala. Jesi li mi zamjerila što nisam zvala? Na sljedeću nisi odgovorila, na poziv je odgovorio samo snimljeni glas: „Osoba koju ste zvali nije dostupna…”

Znam, rekla bi ti sada: „Zar ćeš zaista sve to pročitati pred ljudima??”. Da, hoću, Biljo. Baš ovako kako je napisano, od slova do slova. I tvojim ću im riječima reći kakva si zaista bila. Zapisala si jednom (nisam zabilježila datum, a sada neću tražiti po Fejsu):

Treba uživati u malim stvarima, male stvari čine sreću. To je čisti oksimoron. Čim mi se „mala stvar” svidi, meni postane velika, samim tim što mi je podarila osjećaj sreće i uživanja. A to je veličanstven osjećaj koji nikako ne može biti sitnica.

Velika je stvar, Biljo, što smo si nam bila prijateljica, kolegica. Velika je stvar svaki tvoj tekst objavljen u našim novinama, svaka tvoja oprema teksta. Velika je stvar što smo te mogli nazvati, pričati s tobom – i u dobru i u zlu. Što smo mogli računati na tebe. Koliko god da si ti mislila da su to tek sitnice.

Velika stvar su tvoje misli i riječi koje si dijelila s tvojim stvarnim i virtualnim prijateljima na Facebooku, bez obzira na to da ljudi više vole sliku nego pisanu riječ. Kakva je da je.

Velika stvar su tvoje pjesme s kojima ću i završiti ovo pismo.

Tugovat će zauvijek

Prva je od 27. rujna 2022. i posvećena je tvome Ronu:

U lokvi kiše
Nebo se zrcali
On za to ne mari
Za boje lišća
Ron je slijep
Sve dok njuška asfalt
Dan mu je lijep
Nova Vlada u Italiji
Njega se ne tiče,
Meloni, Meloni
Nikako da poviče,
Talijanske desnice on se ne boji
On radije njuši kaku
Baš ga boli briga
Kad je na Sušaku

A ova je napisana dva dana ranije

Hrabro je zakoračila u kišni radni dan, pun jeseni.
Za njom tuguju
Topao nedjeljni krevet
Kuća sva mirisna na štrudlu od jabuke
i tjeskobni pas koji je ostao sam

Draga Biljo, svi ovdje tuguju za tobom. Tuguju i mnogi koji nisu ovdje s nama. I tugovat će još dugo, tugovat će zauvijek.

I, da, što god ti rekla o tome, pročitat ću sve ovo pred ljudima, rekla je Slavica Bakić.

Poseban stil

Dodajući da je malo reći kako je Biljin odlazak šokirao i ražalostio, izvršni urednik Novog lista, Dražen Herljević, naglasio je da se ta tuga i bol ne mogu izraziti riječima.

– Teško mi je oprostiti se od naše Bilje, koja je takoreći još do jučer sjedila stol do mene, gore, na prvom katu naše redakcije. Ovo su bili dani kad je, prema vlastitim riječima, trebala već planirati povratak na posao, jer se razlog njenog izbivanja nikome nije činio tako fatalnim kakvim je na kraju ispao.

Tog četvrtka, 10. listopada, otišla je iz redakcije tiho i bez posebnog pozdrava, vjerujući kao i svi mi da za posebne pozdrave nema razloga, kad će za koji tjedan ionako opet biti s nama. A osim toga, pa čut ćemo se i pisati poruke čim budemo mogli. Tako je na početku i bilo. Sve dok na poruke i pozive više nije bilo odgovora.

Malo je reći da nas je Biljin odlazak šokirao i ražalostio. Ta tuga i bol ne mogu se izraziti riječima. Još ne vjerujemo i nismo svjesni što se dogodilo, jer to što se dogodilo nije scenarij kakav smo imali u glavi niti ga itko može očekivati u našim životima.

Biljin odlazak odjeknuo je i izvan Novog lista i novinarskih krugova. Primili smo ovih dana mnoštvo poziva i poruka, iz Rijeke, Viškova, Kraljevice, Klane, Hreljina, da spomenem samo neka mjesta, od ljudi i institucija koje je Bilja tijekom svoje novinarske karijere pratila.

Neki kontakti sežu i u davne devedesete, ali nisu je zaboravili, zato što je Bilja u svom novinarskom radu i pismu gajila poseban stil, a u pristupu temama i ljudima tražila ljudskost i dobrotu, jednom riječu pravdu, i to u vremenima koja i nisu znala biti pravedna, istaknuo je izvršni urednik.

Rame za plakanje i šaljivdžija

Prisjećajući se 1994. godine i Biljinog prvog ulaska u Novi list Herljević je kazao da je Bilja bila više od nezaobilaznog člana redakcije, postala je prijatelj, osoba koja je svakog mogla saslušati, rame za plakanje mnogima od nas, šaljivdžija koja je svojim uzrečicama znala bar malo razveseliti.

– Brojni izlasci, rođendani, proslave, bili su nezamislivi bez nje. Trideset zajedničkih godina, više od pola naših života, gotovo cijeli radni vijek.

Da će od nje biti dobra novinarka znao je i naš veliki glavni urednik Veljko Vičević koji ju je tih devedesetih i primio u Novi list. Sjećam se da je, prepričavajuči kasnije u redakciji njegov prvi razgovor s njom, rekao otprilike ovako: “bila je jedna mlada pametna cura, moglo bi biti nešto od nje”.

I bilo je. Bilja je pekla i ispekla zanat u našoj Gradskoj rubrici i vrlo brzo postala novinarka na koju se može računati. Pratila je sve što je posao zahtijevao, od lokalne samouprave i politike, preko gospodarstva, do reportaža kojima je osobno težila i za koje je bila posebno talentirana.

Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih godina, kad je Rijeku zahvatio val stečajeva velikih poduzeća i nekadašnjih perjanica riječke privrede, bila je jedna od prvih među novinarima koja se uhvatila u koštac s tom do tada nepoznatom tematikom.

Trebalo je najprijje u teoriji savladati sve te pravne i ekonomske začkoljice zbog kojih su riječka poduzeća, jedno za drugim, propadala, a onda sve to prenijeti na papir. Ali trebalo je slušati i radnike koji su ostajali na cesti, odjednom bez posla i egzisencije, očajni i nemoćni. A Bilja je tu bila maher.

Pratila je stečajeve Brodomaterijala, Brodokomerca, Torpeda, Vulkana, Tvornice papira, Rikarda Benčića… i mnogih drugih tvrtki. Njezine tekstove upijali su obespravljeni radnici, čitali su ih i stečajni upravitelji, odvjetnici, suci trgovačkih sudova…

Mnogi od tih tekstova završavali su i kao argumentacija u podnescima na stečajnim ročištima i raspravama, a borci za radnička prava vjerojatno i danas imaju najbolju arhivu njezinih tekstova iz tog razdoblja.

U kasnijoj novinarskoj fazi pratila je i turizam, za Novi list uvijek bitan sektor, ali i tu je težila pričama, zanimljivostima, trendovima i fenomenima, a ne samo suhoparnim brojkama o dolascima i noćenjima. Posljednje tri godine radila je kao urednica u rubrici Novosti. Kad se otvorilo to mjesto, ona je bila logičan izbor, dodao je.

Jedan od stupova uredništva

Kako je kazao Herljević za njezinu razigranu dušu bio je to novi svijet i nova odgovornost, u kojem osim sadržaja do izražaja dolaze i razne tehničke stvari o kojima i ne razmišljaš dok si novinar. Međutim, Bilja je sve uspješno svladala i postala urednica na koju se može osloniti.

– Bilja je uz pomoć svojih starijih urednica i urednika uspješno savladala i tu prepreku, toliko dobro da je ovog ljeta, kad smo i inače desetkovani zbog godišnjih odmora, bila jedan od stupova uredništva. I nije joj bio problem dati ruku i drugim rubrikama.

Nedostajat će nam Bilja u svakom pogledu. I kao urednica na koju smo se mogli osloniti, još više kao kolegica i prijateljica bez koje redakcija, nažalost, više nikad neće biti ista.

U ovom često surovom novinarskom poslu i redakcijskom životu, gdje svi s vremena na vrijeme znamo podivljati, izgubiti živce i podignuti glas, ne sjećam se da je ona to ikada učinila. Nikad nisam čuo da se s ikim svađala ili ne daj Bože nekoga uvrijedila. Bila je jednostavno dobra i nježna, baš kao biljka.

Draga Biljo, falit će mi ona tvoja rečenica: “Nešto bih te pitala, samo nemoj zijat”. Nažalost, više neću, poručio je Herljević.

Pisala srcem

Pročelnica Upravnog odjela za poslove župana i Županijske skupštine Primorsko-goranske županije, Biljanina prijateljica, Ermina Duraj naglasila je da je Bilja pričala je kao što je pisala, sa srcem, iskreno i snažno, kratko i jasno.

– Dozvolite mi da ovaj oproštaj bude malo osobniji jer je Biljana prije svega bila moja draga prijateljica.

Tu smo zbog nje, a i ona je tu i uvijek će biti. Gleda nas i sluša. Znam to jer je uvijek pažljivo slušala. Kada je govorila, svako toliko bi rekla, ma da vas ne zamaram… Ona priča, mi slušamo, a onda ona zaključi da nas zamara?!

A pričala je kao što je pisala, sa srcem, iskreno i snažno, kratko i jasno. Biljana, bio te je užitak slušati jer si bila jedinstvena, svoja, duhovita…pravi frend!

Ova redakcija bila je njezin drugi dom. Nisam je zadnjih godina viđala na terenu pa sam joj poslala jednu zajedničku fotografiju. Pita ona- ajme, gdje je ovo, od kada? Na Rabu, odgovaram, 2018.

Nisam te vidjela 100 godina, piše Biljana.

A ja je pitam- gdje si ti? Gdje su te sakrili?

U desku, u novostima, tobože urednik, radim isključivo popodne, od 15h pa dok se novina ne zaključi. Više ne pišem, opremam tekstove u novostima.

Najbolji pisac među novinarima

Moj odgovor je bio: Šteta. Ti si jedna od najboljih pisaca među novinarima.

Oduvijek sam to mislila. Još iz osnovne škole Ivan Ćiković Beli na Zametu u koju smo išle i gdje sam je sretala i divila joj se kao starijoj kolegici u literarnoj grupi. Savršeno je pisala. Svi smo je voljeli, i tada i uvijek.

Biljana je bila više od novinarke. Bila je topla, empatična, pjesnička duša koja je voljela ljude.

Sigurno vas je barem jednom pitala- ljutiš li se nešto na mene? Znate zašto? Zato što joj je bilo stalo do nas i nije htjela nikoga povrijediti.

Imala je sposobnost povezivanja s ljudima na dubljem nivou, znala je razumjeti njihove priče, njihove borbe i snove. Njezine su riječi bile više od informacija; bile su mostovi koji su povezivali.

U svijetu punom površnosti, Biljana je bila autentična i svoja, uvijek tražeći dubinu i smisao u svemu što je radila. Nije fer što je otišla. Pred njom je bilo još mnogo priča koje bi napisala, ljudi koje bi tako inspirirala, trenutaka koje bi obilježila u svom stilu.

Neka njezina pjesnička duša pronađe mir na onaj njezin “nemiran” način.

Draga naša Biljana, zauzmi svoje mjesto na zvjezdanom nebu jer ti si oduvijek bila naša zvijezda i ostat ćeš naša zvijezda zauvijek!, zaključila je Duraj.

Ostala je velika praznina i tuga

Kako se s Biljom radilo i živjelo prisjetio se i njezin kolega, urednik rubrike Novosti, Nenad Hlača istaknuvši da je bila i sretna mama koja se voljela na lijep i životni način pohvaliti sa svojim radostima, a imala ih je puno.

Ostaje, dodao je, velika praznina, tuga koja se s vremenom samo “zamaskira”.

U ime Biljine obitelji njezinim kolegama i prijateljima koji su je voljeli zahvalili su se sin Borna i Biljanin brat Damir, koji je zaključio da će vrijeme učiniti svoje, ali bol će ostati.

Biljana Savić, dugogodišnja novinarka i urednica Novog lista, bit će sahranjena u utorak 29. listopada 2024. godine, u 14.30 sati, na riječkom Centralnom gradskom groblju Drenova.

Umjesto vijenaca i cvijeća, obitelj moli da se novac uplati Azilu za pse Društva za zaštitu životnja u Viškovu.