RIJEKA – Grad Rijeka je jedini grad u Hrvatskoj koji ima nužni smještaj za svoje krajnje siromašne građane, i prošle godine je taj nužni smještaj obilježio dva desetljeća postojanja. Radi se o privremenom stambenom zbrinjavanju o kojem se u Gradu Rijeci, Odjelu za zdravstvo i socijalnu skrb vodi svakodnevna briga, u koji se sustavno ulaže te su u njemu postignuti određeni standardi stanovanja, ali i pomaganja ljudima koji tamo žive, potonje posebno programom psihosocijalne pomoći i socijalnog uključivanja beskućnika, koji se provodi već godinu i pol dana.

U nužnome smještaju trenutno živi 353 Riječana – 119 samaca te 52 obitelji s 235 članova, od kojih je 35 djece.

Zgrade nužnoga smještaja Grada Rijeke nalaze se na tri lokacije – dvije na Škurinjama i jedna na Donjoj Drenovi. Zajedno imaju 180 stambenih jedinica, i sve su one uglavnom uvijek popunjene. Riječ je o sobama od 16 metara kvadratnih za samce, a takav je pretežiti smještaj u zgradama na Škurinjama. Isto tako, postoji i nužni smještaj za obitelji, tj. mali stanovi s dvije sobe i kupaonicom, i takvih je mali broj na Škurinjama, dok su u zgradama nužnoga smještaja na Drenovi isključivo takvi obiteljski stanovi.

Strogi uvjeti

– Na listi čekanja za nužni smještaj sada imamo pet samaca i tri višečlane obitelji. Lista čekanja nije velika otkada, prema gradskoj odluci, smještaj mogu dobiti samo osobe koje žive od zajamčene minimalne naknade, a ugovori im se dodjeljuju na pet godina. Primamo uistinu puno zahtjeva za smještaj, ali vrlo malo njih zadovoljava propisane uvjete. Tako primjerice primamo zahtjeve samaca i umirovljenika s vrlo niskim prihodima, ali i zahtjeve obitelji s malim prihodima – svi oni su najugroženija kategorija, ali kako nisu korisnici zajamčene minimalne naknade, ne ispunjavaju uvjete za dobivanje nužnog smještaja.

S obzirom na to da je socijalna situacija u Hrvatskoj takva kakva je, da je život sve skuplji i da će, kako se najavljuje, biti još skuplji, štoviše povećavaju se cijene iznajmljenih stanova, mnogi ljudi koji su podstanari često više ne mogu plaćati podstanarstvo. Subvencije Grada Rijeke za podstanarinu su relativno male, tako i ti ljudi podnose zahtjeve za nužni smještaj, ali ni oni ne udovoljavaju uvjetima da bi taj smještaj dobili, objasnila je Maja Pudić, voditeljica Službe za socijalnu skrb u Odjelu gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb.

Osjećaj pripadnosti

Određeni broj korisnika nužnoga smještaja su zatečeni stanari u tim zgradama, i samci i obitelji, tako da neki tamo žive i desetljećima. Općenito, kako se u Hrvatskoj iz siromaštva izlazi vrlo teško, za mnoge od stanara nužnoga smještaja je taj privremeni smještaj zapravo prerastao u stalni. Od tih zatečenih stanara, tj. Riječana koji su tamo i prije formiranja nužnoga smještaja živjeli, sada ih je 22 zaposleno, a svi ostali odrasli korisnici nužnoga smještaja su nezaposlene osobe, često i bolesne, koje žive od državne socijalne pomoći.

– Mnoge obitelji u nužnome smještaju žive već u drugoj generaciji, što znači da neka djeca tamo žive od rođenja, cijelo djetinjstvo, školovanje, mladost. Mnogi tamo žive do ženidbe, a u zadnjih 20-ak godina tamo su bila i četiri vjenčanja. Neke obitelji se iz nužnoga smještaja nisu željele preseliti u gradski stan kada su po toj listi došli na red, već su odabrali ostati tamo gdje se osjećaju dijelom zajednice. A nedavno su se dvije višečlane obitelji iz nužnog smještaja preselile u inozemstvo, jedni u Francusku, drugi u Njemačku, kaže Pudić.

Maja Pudić
Foto Marko Gracin

Stanare gradskog nužnog smještaja svakodnevno susreće Nevenka Kovačević, voditeljica nužnog smještaja, po dogovoru riječkog Crvenog križa, čija je djelatnica, i gradskog socijalnog Odjela. Svakog dana već 13 godina ona puno radno vrijeme obilazi sve tri lokacije nužnoga smještaja – na Donjoj Drenovi, Škurinjama i u Mihačevoj dragi.

Stalna ulaganja

– Novi stanari uvijek dolaze u uređeni i provjereni prostor, a lani su u cijelosti renovirani svi sanitarni čvorovi. Puno je ovdje u uređenje i održavanje prostora uloženo i ulaže se. Moje radno mjesto je nužni smještaj, a uz to radim i u skladištu Crvenog križa, i to je dobra kombinacija zato što sve naše korisnike opskrbljujemo s dekama, odjećom, rubljem… Kakvo je moje iskustvo rada u nužnom smještaju? Ima korisnika koji su jako zadovoljni sa smještajem, jer je bolje biti ovdje nego na ulici, a ima i onih koji bi željeli više prostora, ali mogućnosti su takve kakve jesu.

U Ulici Antuna Mihića stanari su uglavnom samci. Tamo imamo sedam zgrada sa sobama i više zajedničkih WC-a i tuševa, tako da jedan WC i tuš koriste tri do četiri stanara, samaca. Puno tih ljudi prima obroke riječke pučke kuhinje, na što imaju pravo svi koji žive od socijalne pomoći. Obitelji su najviše smještene na Drenovi u Ulici Ivana Žorža, gdje imamo 10 zgrada s po četiri stambene jedinice s dvije sobe i kupaonicom, te kuhinjom koju sami stanari unutar sobe pregrade. To su obitelj s jednim, dva ili najviše tri djeteta. Neki su ljudi tamo i više od 40 godina, a kad ih pitate bi li otišli, kažu da ne bi, da im je tu dom. U Mihačevoj dragi stanari su i obitelji i samci, ali uvijek se pazi na to da se obiteljima dodijeli više prostora i da sami imaju svoju kupaonicu, kaže nam Nevenka Kovačević koja poznaje svakog stanara nužnoga smještaja, njegove životne prilike i neprilike.

Vlastiti izbor

Pitamo ju da li su stanari nužnoga smještaja zadovoljni.
– To je kao i sa svima nama drugima. Oni koji žele da im bude dobro, uređuju svoj prostor da im bude lijepo, uredno i čisto – od toga što imaju učine dom i trude se da im bude dobro i lijepo. A neki, ovisno o svojim životnim navikama, pa i bolestima, ne urede ništa, i žive kako žive, ali na to ne možemo utjecati.