Mjesta za napredak uvijek ima, u pogledu dodatne optimizacije sustava, ali generalno govoreći, dobro smo posloženi - Luka Traven / Foto Sergej DRECHSLER
Službena cijena zbrinjavanja tone otpada je 1.180 kuna, sada se naplaćuje 540 kuna, a do kraja godine sigurno će doći do korekcije. No, ukoliko se otpad bude više odvajao i manja količina otpada bude predavala na obradu, trošak koji građani plaćaju za obradu ostatnog dijela otpada ne mora neizostavno biti veći
povezane vijesti
Centar za gospodarenje otpadom Marišćina od svog je otvaranja predmet kritika javnosti, prosvjeda, inspekcijskih nadzora, no nedavno je prema podacima službenih mjerenja objavljeno kako je zrak oko Centra u prošloj godini bio prve kvalitete, iako je dio stanovnika okolnih naselja i dalje nezadovoljan zbog smrada koji se, posebno u ljetnim mjesecima, širi oko Marišćine. O radu Centra razgovarali smo s Lukom Travenom, direktorom tvrtke Ekoplus, koji je na to mjesto imenovan prije gotovo godine dana.
Radi li centar za gospodarenje otpadom kako treba? Jesu li napokon posloženi parametri rada kako bi ono radilo bez da opterećuje u prvom redu okolno stanovništvo?
– Rekao bih da radi. Mjesta za napredak uvijek ima, u pogledu dodatne optimizacije sustava, ali generalno govoreći, dobro smo posloženi.
Zrak prve kategorije
Koliko ste otpada obradili ove godine i je li sav otpad koji je stizao na lokaciju Centra za gospodarenje otpadom (CGO) Marišćina obrađen? Jeste li obradili i sav otpad u ljetnim mjesecima, kada ga stiže puno više?
– Apsolutno sve što je stiglo u Centar je obrađeno. Sve što se zaprima se i obradi, niti jedan kilogram otpada nije završio na odlagališnoj plohi bez obrade. Čak i u ljetnim mjesecima, kada je, zbog velikih količina, postupak obrade otpada ponešto skraćen, direktnog odlaganja, bez obrade, nije bilo.
Nedavno je objavljeno da je kvaliteta zraka oko Marišćine prve kategorije. Kako je do toga došlo, što se promijenilo u radu Centra?
– U 2019. godini satne granične vrijednosti za sumporovodik na automatskoj mjernoj postaji bile su prekoračene 274 puta, te je također u istoj godini bilo 14 prekoračenja dnevnih graničnih vrijednosti za sumporovodik. U 2020. godini započelo se sa sektorskim prekrivanjem odlagališnih ploha tzv. »cover-up« folijama, nakon čega je broj satnih prekoračenja značajno smanjen: u 2020. godini bilo je ukupno pet satnih prekoračenja za sumporovodik te niti jedno dnevno prekoračenje. Ako je broj prekoračenja za sumporovodik manji od 24 satnih prekoračenja odnosno sedam dnevnih, zrak se klasificira kao prva kategorija kvalitete zraka odnosno kao čist ili neznatno onečišćen zrak s obzirom na taj parametar. Otkad sam preuzeo poziciju predsjednika uprave, od 1. prosinca prošle godine, nismo imali niti jedno prekoračenje dopuštenih razina sumporovodika te očekujem da će tako i ostati.
Energane koje će kao energent koristiti gorivo iz otpada najbolje su rješenje
Kako i gdje se, po vama, treba plasirati gorivo iz otpada?– Postoje različiti modeli oporabe goriva iz otpada, ali moje je mišljenje da su energane koje će koristiti gorivo iz otpada kao energent najbolje rješenje i bez njih neće biti moguće uspostaviti održiv sustav gospodarenja otpadom. U tom kontekstu treba jasno reći da su priče da se izgradnjom energana zanemaruje materijalna oporaba otpada odnosno recikliranje potpuno pogrešne. Istina je upravo suprotna: razvijene zemlje koje imaju energane na otpad ili gorivo iz otpada imaju i najviše stope recikliranja. Takve energane danas imaju, zahvaljujući tehnološkom napretku, gotovo posve zanemariv utjecaj na okoliš i kvalitetu života ljudi. Tvrdnje da energane zagađuju okoliš jednostavno ne odgovaraju znanstveno utvrđenim činjenicama. Radi se o stacionarnim postrojenima gdje su uvjeti sagorijevanja dobro kontrolirani, za razliku od recimo prometa gdje to nije slučaj, postoje sustavi kontrole emisije štetnih plinova u atmosferu, a temperature izgaranja su takve da se, primjerice, dioksini koji se često spominju u kontekstu spaljivanja goriva iz otpada, razgrađuju. Isto tako, s obzirom na to da je dobar dio ugljika u gorivu iz otpada biogenog porijekla, energanama na otpad odnosno goriva iz otpada smanjuje se emisija ugljikovog dioksida u atmosferu te se doprinosi smanjenju emisije stakleničkih plinova. Nažalost, ljudi nisu dobro upućeni u problematiku te vlada neopravdan strah od energana na otpad. Kada je struka u pitanju, mišljenja se ne razilaze te postoji jasan znanstveni konsenzus da su moderne energane na otpad okolišno prihvatljiv način obrade otpada. Usporedbe radi, u Europskoj uniji postoji preko 400 takvih postrojenja i to pretežito u iznimno razvijenim i ekološki osviještenim državama poput Danske i Švedske. To bi bio optimalan sustav – s boljom primarnom selekcijom te korištenjem goriva iz otpada za proizvodnju toplinske i električne energije, te gdje bi ostatni dio išao na bioreaktorsko odlagalište, iz kojeg se prikuplja plin za proizvodnju električne energije. |
Što ste, dakle, promijenili u radu Centra i njegovog postrojenja za obradu otpada i zašto se te stvari nisu mogle i prije učiniti?
– Krenuli smo sa sektorskim prekrivanjem »cover up« folijom kao i otplinjavanjem odlagališnih ploha što je najviše pridonijelo smanjenju imisijskih koncentracija sumporovodika, odnosno poboljšanju kvalitete zraka. Uz to, optimizirali smo proces biološkog sušenja, što znači da se otpad bolje biološki stabilizira, odnosno inertizira prije samog odlaganja na odlagališnu plohu. U upravljanju odlagalištem ključno je dnevno prekrivanje inertnim materijalom na plohama gdje se odlaže ostatni dio otpada te smo i u tom djelu napravili značajne iskorake te se odlagališnim plohama značajno bolje upravlja. S obzirom na to da se plohe aktivno otplinjavaju, one su u stalnom podtlaku, što značajno utječe na smanjenje emisije neugodnih mirisa. Također, provodimo i bolju kontrolu otpada koji ulazi u sustav te smo reducirali broj vrsta otpada koji Centar zaprima.
Što se u tom dijelu promijenilo, je li riječ o boljoj primarnoj selekciji ili o nekim drugim parametrima?
– Za rad Centra iznimno je važno da postotak primarne selekcije otpada bude što je moguće veći, pogotovo u gradu Rijeci, koji čini više od 70 posto otpada koji Centar zaprima. U 2020. godini u Rijeci se odvojeno prikupilo tek 14 posto otpada. Problem je i taj što se količine otpada iz godine u godinu povećavaju iako bi se one sukladno planskim dokumentima RH trebale smanjivati pa čak i ako bi udio primarno odvojenog otpada rastao, količine koje dolaze kod nas i dalje bi bile sve veće. Obrađujemo u prosjeku oko 75 tisuća tona godišnje, a godišnji kapacitet MBO postrojenja je 100 tisuća tona. Međutim, Centar osim godišnjeg kapaciteta ima i svoje dnevne i tjedne maksimalne kapacitete. Iznimno je važno napomenuti da Centar nije klasično odlagalište već se radi o procesnoj industriji u sklopu koje se otpad obrađuje s ciljem pripreme istog za daljnju obradu te stoga nije u mogućnosti zaprimati otpad u neograničenim količinama već ima svoje dnevne, tjedne i godišnje kapacitete.
Odvojeno prikupljanje otpada je pitanje za komunalna društva jer Centar obrađuje samo onaj dio otpada koji se ne odvoji / Foto Sergej DRECHSLER
Naopako građen sustav
Znači li to da ljeti dnevne količine premašuju kapacitet odlagališta i kako ga u tom slučaju zbrinjavate?
– Nominalni dugoročni kapacitet obrade otpada u Centru jest 1.750 tona tjedno dok se u praksi pokazalo da se stvarni kapacitet obrade kreće oko 1.600 tona na tjedan. Nažalost, ljeti u Centar zna doći i više od dvije tisuće tona na tjedan i tada proces biološkog sušenja naprosto nije dovoljno dug da bi se otpad biološki stabilizirao. Dio takvog otpada odlaže se na odlagališnu plohu te može doprinijeti pojavi neugodnih mirisa. Također, s obzirom na to da se odlažu veće količine otpada, emisije neugodnih mirisa u jedinici vremena značajno su veće. Osobno smatram da povremenoj pojavi neugodnih mirisa značajno doprinose i meteorološke prilike. Centar se nalazi vrlo blizu naselja i u ljetnim mjesecima kada zapuše sjeverozapadni vjetar u uvjetima stabilne atmosfere može doći do akumulacije neugodnog mirisa u prizemnom sloju zraka kao i do zadržavanja u određenim dijelovima naselja s obzirom na specifične geomorfološke karakteristike šireg područja na kojem se Centar nalazi.
Kolika količina od ukupnog otpada koji uđe u Centar završava na odlagališnim plohama, a koliko u gorivu iz otpada koje se šalje na spaljivanje?
– Zaprimamo miješani komunalni otpad i glomazni otpad. Iz glomaznog otpada izdvajaju se vrijedne frakcije te ga se u samljevenom obliku predaje nama na odlaganje na za to predviđenim odlagališnim plohama. Postrojenje za mehaničko-biološku obradu otpada obrađuje isključivo miješani komunalni otpad. Od otpada koji ide u postrojenje za mehaničku i biološku obradu, ovisno o sastavu ulaznog otpada, možemo proizvesti oko 25 posto goriva iz otpada, oko 30 posto vlage koja se nalazi u otpadu se isuši, te se izdvoji tri do četiri posto željeza i aluminija. Preostali dio, nakon obrade, ide na bioreaktorsko odlagalište. U idealnim uvjetima taj dio bi trebao biti posve inertan i mikrobiološki neaktivan, ali je to u ljetnim mjesecima te u uvjetima velikih kiša u praksi teško u potpunosti postići.
S obzirom na to da se plohe aktivno otplinjavaju, one su u stalnom podtlaku, što značajno utječe na smanjenje emisije neugodnih mirisa / Foto S. DRECHSLER
Što bi bilo potrebno za potpunu inertizaciju? Veći kapacitet MBO postrojenja ili nešto drugo?
– Rješenje bi bilo prvenstveno u povećanju primarne selekcije otpada, čime bi količine otpada koje dolaze na Marišćinu bile znatno manje te bi se otpad mogao kvalitetnije obraditi, dulje sušiti i bolje stabilizirati. Postoje i druga rješenja koja razmatramo, međutim ona bi zahtijevala, u određenoj mjeri, promjene u konceptu obrade biološke frakcije nakon izdvajanja u mehanici u vidu aerobne stabilizacije u zatvorenim sustavima prije odlaganja ili predaju istog na obradu i odlaganje ovlaštenim osobama izvan Centra.
Jesu li male količine odvojeno prikupljenog korisnog otpada posljedica sustava koji se počeo graditi naopako, prvo je izgrađen Centar za gospodarenje otpadom, a do sad još nije, pogotovo u Rijeci, osiguran sustav u kojem će stanari višestambenih zgrada imati kontejnere za smeće pod ključem, u koje će jedino oni kojima je kontejner dodijeljen u njega moći bacati otpad, kao što je to slučaj u Ljubljani koja ima najveći udio odvojeno prikupljenog korisnog otpada u Europskoj uniji?
– Centar je samo dio integralnog sustava gospodarenja otpadom i on nikako ne može optimalno raditi ukoliko drugi dijelovi sustava ne funkcioniraju kako treba. Očekujem rješavanje problema s pristupom kontejnerima, ali sustavi gospodarenja otpadom – pogotovo u gradovima – su veliki, uključuju puno dionika, vrlo inertni te ne postoje brza rješenja. Želimo da se u sustav uvede reda, međutim kada je u pitanju odvojeno prikupljanje, to je pitanje za komunalna društva jer Centar obrađuje samo onaj dio otpada koji se ne odvoji. U svakom slučaju, to je jedan od ključnih faktora za optimalan rad Centra, te je za naš rad iznimno važno da komunalna društva postignu ciljeve zacrtane Planom gospodarenja otpadom Republike Hrvatske, odnosno ciljeve zacrtane planovima pojedinih gradova i općina. Drugi je problem rješavanje pitanja plasmana goriva iz otpada koje nije riješeno i koje treba pod hitno početi rješavati.
Za rad Centra iznimno je važno da postotak primarne selekcije otpada bude što je moguće veći / Foto S. DRECHSLER
Financijski učinak
Gdje sada završava gorivo iz otpada s Marišćine?
– Plasiramo ga preko tvrtke Sekundar usluge u Austriju, u cementaru. Naše cementare, nažalost, nisu tehnološki opremljene za gorivo koje se proizvodi iz komunalnog otpada, već isključivo za upotrebu goriva iz industrijskog otpada. Želim naglasiti da gorivo koje proizvodi Centar nije »loše kvalitete« kako se to često čuje u javnosti. Ogrjevna vrijednost goriva koje se dobiva iz komunalnog otpada manja je od vrijednosti goriva koje se dobiva iz industrijskog otpada. Nadogradnjom postojećih cementara u RH iste bi mogle koristiti gorivo iz centara poput Marišćine i Kaštijuna, te s toga priče o lošoj kvaliteti goriva ne stoje, problem je u cementarama u Republici Hrvatskoj koje nisu radi svojih tehnoloških karakteristika u stanju to gorivo koristiti, a koje bi to mogle ukoliko se moderniziraju i unaprijede. Koliko mi je poznato, neki pomaci u tom smjeru postoje kao i planovi za nadogradnju postojećih cementara u Republici Hrvatskoj. Izgradnjom energane bi se, vjerujem, smanjili troškovi zbrinjavanja goriva iz otpada što bi imalo značajni pozitivni financijski učinak na rad Centra. Mislim da nije strateški mudro i dugoročno prihvatljivo plaćati značajne iznose za oporabu goriva iz otpada izvan granica Republike Hrvatske. Da se mene pita, usmjerio bih ta sredstva k izgradnji vlastitog postrojenja u kojem bi taj energent koristili za proizvodnju električne i toplinske energije. Npr. energana Sysav u Švedskom gradu Malmö obrađuje godišnje 630 tisuća tona otpada te proizvodi toplinsku energiju kojom se grije 60 posto stambenih jedinica u gradu koji je tri puta veći od grada Rijeke.
Koliko to utječe na cijenu koju vi naplaćujete komunalnim društvima? Kolika je cijena zbrinjavanja koju naplaćujete trenutno?
– Cijena koju naplaćujemo je 540 kuna po toni, a to nam nije dovoljno za pokrivanje svih troškova koje Centar ima.
Znači li to da je namjeravate povećati?
– Apsolutno da. Naša službena cijena je 1.180 kuna po toni, ali je odlukom prethodne uprave komunalnim društvima odobren popust od 50 posto, radi faze prilagodbe. Nadam se da će cijena do kraja godine biti korigirana, hoće li biti 1.180 kuna po toni ili nešto manje, za sada ne mogu sa sigurnošću reći, ali korekcija će morati biti.
Hoće li to značiti skuplju uslugu za korisnike?
– Ne nužno. Ukoliko se otpad bude više odvajao i manja količina otpada bude predavala nama na obradu, trošak koji građani plaćaju za obradu ostatnog dijela otpada u CGO Marišćina ne mora neizostavno biti veći.
