VIŠKOVO – Damir Host, nakon osam godina vođenja Halubajskih zvončara, prepustio je mjesto predsjednika Udruge Kristijanu Frlanu. Odradio je dva mandata, što je prema statutu vrijeme za novog predsjednika, no i dalje Host ostaje sa zvončarima – u Upravnom odboru. Prigoda je to da sjednemo s novim i starim predsjednikom, osvrnemo se na ostvareno, ali i prokomentiramo budućnost Halubajskih zvončara.

Kuća – ponos

Host će nam reći kako je proteklih osam godina, kad se osvrće, prošlo brzo, ali je u tom vremenu bilo i puno posla, od organizacije do vođenja Udruge. Najponosniji je na otvaranje Kuće halubajskega zvončara, ali i na gostovanja, na primjer, u Švicarskoj i Italiji predstavili su svoju zvončarsku tradiciju te i ondje upoznali mnogo grupa s juga Europe, pa i južne Njemačke i južne Poljske, vidjevši da se uglavnom radi o sličnim bojama, što sugerira zajedničko podrijetlo običaja. Također, kad se izađe iz domaćih okvira, postane jasnije koliko ljudi vani cijene ono što mi imamo u svom kraju, dok domaći ljudi možda toga nisu toliko svjesni.

– Naši su ljudi jako samozatajni, skromni. Neću reći da ne želimo, ali ne znamo se ponositi s onim što imamo. Čudimo se kako je vani nešto dobro i to njihovo prihvaćamo kao dobro, dok ono što imamo doma ne doživljavamo kao bitno. I onda kad odeš van, vidiš koliko je to drugim ljudima interesantno. Takav nam je mentalitet, on će se teško promijeniti, ali nekad bi se trebalo malo »rinut«, cijeniti svoje, podcrtat će i Damir Host i Kristijan Frlan.

Čakavski u Statut

Danas Halubajski zvončari broje 299 odraslih članova i 164 djece. Velike su to brojke koje obećavaju budućnost. A kao i drugdje, zvončari su presjek društva, uvijek ima onih koji više potegnu, onih koji su tu na raspolaganju, ali ih treba animirati,i onih koji se angažiraju samo kad je prigoda. Da bi netko postao zvončar, majka ili otac moraju biti s područja Halubja ili dijela Kastavštine kojim prolaze u svojim ophodima, a kako bi se čuvala tradicija ovoga kraja. Pristupnica se može popuniti tijekom cijele godine, dostupna je na njihovoj internetskoj stranici, a potom se one krajem godine provjeravaju te se nakon Nove godine donosi odluka prima li se nekoga ili ne, kako bi se mogao na vrijeme pripremiti za pust. A među velikim brojkama djece, koje vesele, povijest je pokazala da njih 30-40 ostane u zvončarima do svoje 40. godine, što su reći će Host i Frlan, dobre brojke.

– Često se javljaju nonići i none iz ovoga kraja, koji su se odselili, a sada imaju unuke te bi ih voljeli upisati u zvončare. No, ne treba to raditi pod svaku cijenu. Nije poanta doći među zvončare jednom godišnje, obući djetetu odoru pa ga slikati. To je običaj ovoga kraja koji se živi, kaže nam Host. Naši sugovornici dodaju, kako su htjeli u Statut kao pravilo uvesti da zvončar mora razumjeti i govoriti čakavski, no ta inicijativa, zasad još nije usvojena. Kako se svijet mijenja, pitamo hoće li u budućnosti možda i stranci nositi zvonac.
– Ha, čujte, svet ne morete fermat. Sigurno će i u budućnosti stranci koji dolaze ovdje raditi ulaziti u brakove s domaćima i sigurno će onda i njihova djeca biti u Halubajskim zvončarima, kažu nam sugovornici, koji dodaju da već i imaju dva Brazilca u podmlatku – očevi s pomorci s Halubja, a majke su Brazilke.

Razgovaramo i o malo daljoj prošlosti. Halubajski su zvončari osnovani kao Udruga 1994. godine, kada je radi zakonskih okvira bilo potrebno napraviti i taj korak, a naši sugovornici reći će nam da su tada udareni dobri temelji, koji su potrajali do danas.

– Imamo kontinuitet, mnogo je ljudi prošlo kroz upravni odbor, no srž je ostala ista – očuvati tradiciju za buduće generacije. Ali da se puno toga promijenulo od devedesetih do danas, jest. Danas dominira birokracija, svaka stavka mora imati »papir«. Takvo je novo vrijeme, dobro je to, no prije je bilo drugačije, govore nam sugovornici i daju primjer. Kad su devedesetih kretali kao udruga, ako bi se išlo na neko bliže gostovanje, netko od zvončara uvijek je radio kod javnog prijevoznika pa bi mu se reklo »vidi malo« – mogu li dobiti autobus za taj dan, dok su danas to puno veći dogovori s više papira. Na kraju, podcrtat će dobru suradnju s Općinom Viškovo, načelnicom Sanjom Udović, ali i njezinim prethodnicima te drugim zaposlenicima općinske uprave.

– Ne vozimo uvijek va iston smjeru, ali to je normalno. Jer, vavek su nam bili na ruku, kad god je bila kakova situacija i potreba, na primjer, kad treba logistička pomoć, možemo im se obratiti, podcrtavaju naši sugovornici.

Zvonci iz 1865. godine

Duga su tradicija zvončari na Halubju, prvi pisani trag da su naručeni zvonci datira još iz 1865. godine, a zasigurno se i ranije zvonilo na ovom području. Tradicija je to koja datira iz pretkršćanskih vremena, jer se smatralo da zvona tjeraju zle sile. I taj, zvončarski ophod održao se do danas, kada u vrijeme pusta, tri dana sela Kastavštine.

Krećući iz Halubja, obiđu više od 50 sela i zaselaka Kastavštine, a dođu sve do Pehlina na jugu i grada Kastva na zapadu. Kako je i tradicija, prilikom trodnevnog ophoda odjeveni su u svoju odoru, monturu, bijele hlače i mornarske majice kratkih rukava, ogrnuti ovčjim kožama, a na glavi nose životinjske glave s crvenim isplaženim jezikom i rogovima. U rukama nose stilizirani buzdovan – bačuku.