Savršena bonaca, more mirno »kao« ulje i ugodna toplina ljetne večeri ispratili su nas iz riječke luke, odakle smo ribarskim brodom »Srdela«, tvrtke »Ugor«, isplovili u lov na sitnu plavu ribu.

Na Molo longo stigli smo u dogovoreno vrijeme, u šest poslijepodne, a već u kafiću putničkog terminala dočekuje nas zapovjednik broda, Kristijan Uhač, u društvu poznatih nam lica zapovjednika još nekoliko ribarskih brodova plivaričara, koji su se svi spremali za noćni ribolov. »Sjednite, pomalo, nije nigdje žurba«, kažu nam ribari, u opuštenom raspoloženju, posve drugačijem nego što smo ih imali prilike vidjeti na brodu, kada se radi i sve mora biti na vrijeme, bez puno priče.

Zato priče ne nedostaje na terasi Terminala, pa se u pola sata pretreslo sve i svašta, od neizbježne teme – ribarstva, preko još neizbježnijih duhovitih opaski na račun novinarstva i novinara, do komentiranja raznoraznih događanja i, naravno, šetačica Molo longom. Ipak, uskoro je vrijeme za partencu i svatko kreće prema svom brodu, a mi s Uhačem idemo prema »Srdeli«, privezanoj nešto dalje na lukobranu.

Posada je već spremna, a kako smo sa »Srdelom« već imali prilike ribariti, pred desetak godina, vidimo i poznata lica – kuhara Branka Lekića i mehaničara Sanjina Tomulića.

Čim bolja »pošta«

– Opet nemate šta pisat’, pa se sjetite ribara. Morat ćemo vas jednom uzeti sa sobom zimi, a ne ovako ljeti, pa ispada da samo uživamo po bonaci i lijepom vremenu, kaže kroz smijeh Tomulić.

Ostatak posade, uz njih dvojicu i Uhača, čine još Rajko Šiša, Marin Suzović, Daniel Stančul, Denis Bačić i Marin Bočina, inače student prve godine Pomorskog fakulteta u Rijeci i sin suvlasnika tvrtke »Ugor« Ivana Bočine, koji kada mu studentske obaveze dopuštaju, povremeno radi na ribarskim brodovima tvrtke.

Smještamo opremu u salon, a na palubi posada već uigrano, rutinski, odvezuje brod, polako se odvajamo od rive i krećemo prema »pošti«. Uz »Srdelu«, istovremeno isplovljavaju još i »Golovik« i »Adria jedan«, što odmah daje priliku fotoreporterskom dijelu našeg dvojca za nekoliko »okidanja«, s lukom i gradom u pozadini.

Gdje ćemo i što loviti, pitamo zapovjednika, kojemu smo se u međuvremenu pridružili na komandnom mostu.

– Ovih dana lovili smo kod Brseča i kod Malinske, uglavnom smo sad tu blizu. Večeras ćemo prema Velim vratima, pa najvjerojatnije negdje oko Plomina. Sve ovisi gdje ćemo naći ribu, kaže Uhač.

Lagana ćakula

S komandnog mosta spuštamo se natrag na palubu, gdje je večernja siesta. Svatko je ulovio svoju poziciju, smjestio se najudobnije moguće, netko na plastičnoj stolici, netko na velikim plastičnim spremnicima za ulovljenu ribu, netko na »bandi« broda. Opuštanje prije akcije. A kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin, pa i mi, uz čašu bevande sjedamo na bočnu ogradu, i uživamo u fenomenalnim vizurama Rijeke, Opatije, otoka Krka i Cresa, Učke, liburnijskog priobalja i ostalih ribarskih brodova, koji zajedno s nama plove prema odredištu.

U jednom trenutku »Adria jedan« prilazi sasvim blizu, po krmi, očito znajući da to neće promaknuti oštrom fotoreporterskom oku i objektivu. Tako je i bilo, pa se uskoro odigrava pravi foto-session na moru. Naš fotoreporter signalizira zapovjedniku da se pomakne malo lijevo, malo desno, pa dalje, kao da je riječ o kakvom foto-modelu, sve kako bi se dobio savršen kadar broda kako siječe kao ogledalo mirnu površinu mora.

Na boku broda lagana ćakula, pridružuju nam se Tomulić i Bočina. Pitamo kakvi su ulovi, i koliko se često izlazi na more.

– U ribarstvu općenito perspektiva je prilično slaba, kaže nam Tomulić.

Ograničenja su, dodaje, sve veća, iako ulovi sami po sebi i nisu loši, no smatra kako prestrogi režim zabrana, moguće uvođenje kvota i slično može ozbiljno ugroziti domaću ribarsku flotu, koju mahom čine brodovi za izlov sitne plave ribe.

– Mi smo apsolutno za zaštitu jer smo svjesni da reda mora biti i da nam se ne smije dogoditi što i Talijanima, da opustošimo svoje more. Riblji fond treba paziti, da i sutra imamo što loviti, ali s druge strane ograničenja ne smiju biti takva da ugrožavaju opstanak ribarskih tvrtki i naših radnih mjesta. Osim zabrane lova u velikom dijelu akvatorija, sada imamo i ograničen broj dana koliko smijemo na more. S jedne strane to je dobro, jer ostaje više slobodnog vremena koje možemo provesti s obiteljima, ali s druge strane, moramo i zaraditi za uzdržavanje istih tih obitelji, kaže Tomulić.

Ribari nam kažu kako ove godine nekoliko brodova plivaričara s Kvarnera ide u scrapping, odnosno rezalište, u sklopu programa Europske unije za smanjenje ribolovnog napora na moru, u kojemu se vlasnicima osigurava naknada za prestanak obavljanja djelatnosti i rezanje broda, ili pak prenamjena djelatnosti u primjerice, uzgoj ribe i školjaka ili turizam.

Na ekranu  – pustoš

Na ekranu sonara – pustoš. Tek linija morskog dna i tu i tamo pokoja crvena točkica između njega i površine, koja odaje da se tu nalazi riba.

– Tu na prednjem sonaru se prije vidi ima li ribe, objašnjava nam Uhač i pokazuje na susjedni ekran, gdje se ipak ponešto crveni, što je znak da smo došli na područje gdje ima ribe.

– Kada vidimo da ribe ima dovoljno, onda ćemo stati, usidriti se i upaliti reflektore, kaže nam kapetan.

U tom trenutku, poziv na večeru, a kapetanu stiže smjena dok na brzinu ne pojede svoj obrok. Za večerom se posada okuplja za velikim stolom u salonu, a na meniju je, kao i svake večeri – meso. Obično je tako, kaže nam kuhar, za večeru meso s prilogom i salatom, a riba se jede friška, tek ulovljena, za marendu. Kapetan brzinski ubacuje u sebe hranu i natrag na most, u potragu za ribom. Nešto poslije, kada su već svi dovršili večeru, smanjuje se brzina i brod se zaustavlja. Riba je pronađena, baca se sidro i pale snažni brodski reflektori koji nekoliko desetaka metara oko broda noć doslovce pretvaraju u dan, prodirući i duboko ispod površine. Svjetlo privlači ribu i reflektori će ostati upaljeni do pred zoru, kako bi se čim više ribe okupilo ispod broda.

– Sada preko ljeta to relativno kratko traje. Ali zimi zna biti dosadno. Mrak je već u pet poslijepodne, u šest se već pale svjetla i tako do šest ujutro. Ne znaš kud sam sa sobom, a još ako nema signala za televiziju, onda je posebno »zabavno«, kažu nam ribari.

Poslušni inćuni

Većina ih je i dalje na palubi. Prerano je za spavanje, iako već u tri sata ujutro moraju ustati. Neki pokušavaju gledati prijenos nogometne utakmice, ali nestaje signala, pa se gleda s prekidima. Malo razgovora, malo mobitel u ruke pa se šalju poruke, čitaju portali i tako i redom, no jedan po jedan ipak odlaze »u kašetu«, odnosno krevet, kako bi ulovili nekoliko sati sna prije ranojutarnjeg buđenja, nakon kojeg ih čeka najteži dio posla.

Ostajemo na palubi još neko vrijeme, proučavajući što se zbiva u moru pod svjetlima reflektora. Uglavnom malo toga. U dubini se već vidi riba, koju odaje povremeno svjetlucanje, a poneki primjerak inćuna zaluta i blizu površine, što odmah privlači iglice, plavice i poneku lignju koje na rubu svjetla samo čekaju takvu priliku, jednako kao i galebovi koji ipak nekako lijeno pristupaju »poslu«.

– Znaju oni da će se najesti kada budemo dizali mrežu pa sad samo čekaju, kaže nam jedan od ribara.

Povlačimo se u salon, gdje je još ostao samo kuhar, uz tv ekran. Nakon čašice razgovora, pokušavamo naći udoban položaj i također odspavati koju uru. Čini nam se da smo tek sklopili oči, a već je vrijeme za buđenje. Tri sata ujutro, debelo prerano po svim standardima, osim ribarskih i pekarskih, ali na stolu je u to doba već ogromna posuda s vrućom kavom koju je skuhao dežurni član posade. Šutke, svi se izvlače iz svojih postelja, na brzinu se pije kava, navlače gumene čizme i kabanice. U međuvremenu postupno se gase svjetla na brodu, da bi na kraju ostala upaljena samo dva reflektora na jednoj od dviju barki privezanih na krmi u kojoj je već i jedan od ribara.

– Sada će se on polako početi udaljavati od broda, a riba ga slijedi, prateći svjetlo. Nakon toga se diže sidro, kako bi mogli ribu okružiti mrežom, objašnjavaju nam ostali.

Malo po malo, barka se udaljava od »Srdele«, a inćuni je slijede, poput poslušnih ovaca. Pali se makina i diže sidro,  a u međuvremenu su uigrani članovi posade pripremili sve za brzo spuštanje mreže. U cijelom kolopletu sajli, konopa, mreža, olova i plovaka nije nam baš sasvim jasno kojim će to redoslijedom ići, ali osnovna ideja je jednostavna – ribu treba u što kraćem vremenu potpuno okružiti mrežom.

– Sada kada dođemo u odgovarajući položaj u odnosu na barku s reflektorima, a on ovisi o morskim strujama i vjetru, počinje spuštanje mreže. Druga barka će držati početak mreže, dok mi ne napravimo cijeli krug. Zatim se mreža spaja i počinje dizanje, objašnjava nam zapovjednik Uhač s kojim s kontrolnog mosta pratimo što se događa na palubi i na moru.

»Srdela« polako dolazi na poziciju, alat i posada su spremni pa zapovjednik izdaje komandu »Mola!«, što znači da počinje spuštanje mreže. Dok mreža zakačena za jednu od barki lagano »curi« u more, brod radi puni krug, sve dok ne dođe do početne točke. U kako se nama čini, kaosu, a zapravo izvrsno uigranoj rutini, članovi posade spajaju krajeve mreže i za inćune koji su ostali unutar kruga, igra je gotova. Osim u slučajevima kada ribare pohode dupini, koji uzmu svoj dio, ali i ostave goleme rupe u mreži koje velikom dijelu ulova omoguće bijeg.

U Rijeci smo se, po povratku iz Plomina, našli s Ivom Bočinom, suvlasnikom tvrtke »Ugor«, na jutarnjoj kavi gdje nam je priopćio lošu vijest. »Golovik«, najveći i najnoviji brod »Ugorove« flote, izgrađen u brodogradilištu u Kraljevici, uskoro će najvjerojatnije biti prodan. – Problem je u tome što je takav brod u sadašnjim uvjetima ribolova naprosto neisplativ. Kada smo se odlučili na njegovu izgradnju, računica nam se temeljila na tome da će raditi oko tristo dana u godini, na izlovu sitne plave ribe i tune. U međuvremenu, broj izlazaka nam je ograničen na 180 godišnje, što je premalo da se isplate troškovi goriva, održavanja broda i alata, te plaće posade. Zbog toga smo ga primorani prodati i zamijeniti ga manjim brodom, kaže Bočina.No ni prodati brod nije lako, jer iako postoji zainteresirani kupac, problem je u tome što je »Golovik« građen uz poticaje države, koja je tada, prije osam godina, poticala gradnju ribarskih brodova, da bi sada, u sklopu politike EU, plaćala njihovo uništavanje kroz scrapping. Kako je uvjet za poticaje, među ostalim, bila i odredba da se brod ne smije prodavati u idućih deset godina, sada tvrtki »Ugor« prijeti mogućnost da će poticaje morati vratiti.– Poslali smo obrazloženje nadležnom ministarstvu, jer brod je u cijelosti otplaćen, ali mi kada smo ga nabavljali nismo mogli znati da će se uvesti ovako stroga ograničenja. Inače ga ne bi ni gradili, ističe Bočina.

– Ponekad stvarno znaju poderati mrežu na stotinu mjesta. I tune probiju mrežu bez problema, ali iza njih ostane tek nekoliko rupa. Dupini naprave puno veću štetu, kaže nam Uhač, dok prati dizanje mreže, povremeno i sam se spuštajući na palubu kako bi pomogao ili provjerio je li sve u redu. Prvo se, kako nam je prethodno kazao, zatvara dno mreže, koja se time pretvara u svojevrsu vreću zatvorenu sa svih strana, a zatim se jedan kraj polako izvlači iz mora, čime se krug u kojem je riba sve više smanjuje.

Kako se krug smanjuje, tako riba postaje sve više vidljiva, dok pokušava naći izlaz. Inćuni, plavice, poneka palamida, stisnuti su u sve užoj klopki bez izlaza, a mreža se diže sve dok riba ne završi potpuno stisnuta u »saki« uz bok broda. U »saki« doslovce kuha, dok se mrežama na dugačkim drškama riba uz pomoć dizalice izvlači i prebacuje u velike plastične posude u kojima je već pripremljen led. Kada se riba ubaci unutra, odmah je »šokiraju« morem oglađenim na svega nekoliko celzijevih stupnjeva, kako bi se sačuvala svježina. Posao izvlačenja ribe brzo je gotov, jer je ulov relativno skroman. Baš onakav kakav je kapetan i predvidio, oko dvije i pol tone.

Posao za posadu tu ne prestaje, jer ribu do dolaska u luku treba sortirati i složiti u ribarske kašete, te ukrcati na kamion i kombije koji je voze prema odredištu.

Poseban »gušt«

No prvo treba odrediti »pecaturu«, odnosno broj riba u kilogramu, što uvelike određuje cijenu koju će postići.

– Što je broj riba po kilogramu manji, to bolje. Cijena je viša ako je riba veća, kaže nam strojar Tomulić, dok prebire posebno inćune, posebno srdele, kako bi ih izmjerio na već spremnoj preciznoj vagi. Ostali su već prionuli na posao sortiranja ribe.

– Brzo ćemo biti gotovi, jer ribe nema puno, a i čista je, kako mi kažemo. To znači da su ulovljeni gotovo isključivo inćuni, s vrlo malo srdele i druge ribe. Ponekad, kad je ulov velik a riba miješana, satima prebiremo i odvajamo jer miješana riba ima puno slabiju cijenu i koristi se uglavnom za prehranu tuna u ribogojilištima, kaže Bočina.

– Poseban je »gušt« zimi, dodaje netko od njegovih kolega, kada su niske temperature i zraka i mora, satima prebirati ribu. Ni rukavice tad više ne pomažu.Riba je brzinski prebrana i slaže se u kašete. One obične, ribarske, za riječku ribarnicu i ostala prodajna mjesta u blizini, a u kašete od stiropora, zajedno s ledom, za izvoz i prijevoz do nešto daljih destinacija, poput Zagreba. Riba će se iskrcavati u Plominu, objavljuje zapovjednik, na ne baš osobito oduševljenje posade.

A taman smo se ponadali da ćemo iskrcavati u Rijeci, sad kad ste vi s nama. U Plominu se baš i nema što raditi cijeli dan, do novog isplovljavanja. Možeš eventualno na kavu u lokalni kafić i to je to. Rijeka nam je puno draža, jer možemo provesti dan kući sa svojima i tek poslijepodne se vratiti na brod, kažu nam ribari.

Na rivi u Plominu nekoliko je brodova već počelo iskrcaj, a uskoro se i riba sa »Srdele« prebacuje u kombi i kamion. S kašetama ribe odlazimo i mi, uz još jedno fotografiranje cijele posade na provi broda i brzinski pozdrav, jer nema vremena za puno razgovora. Posadi želimo mirno more i dobre ulove, a sebi da im se još koji put pridružimo u ribolovu, jer koliko god je njima sve to rutina, provesti noć na moru, u ribolovu, uvijek je poseban gušt.