Obilježavanje 29. obljetnice VRO-a Oluja, kao i neke prijašnje takve godišnjice, istaknuli su Rijeku kao grad koji je taj blagdan obilježio na najzanimljiviji i najdostojanstveniji način.

Ono što dodatno ističe Rijeku kao grad posebne, drugačije domovinske energije je činjenica da je gro sredstava za bogate sadržaje koji su ispunili dva olujna dana naznačila »privatna sfera«, odnosno kako se to popularno kaže »sponzori«. Važno je, ako ne i presudno, istaknuti činjenicu da ničeg ne bi bilo bez stotina i stotina sati rada volontera.

U silno bezvoljnoj Hrvatskoj – da se ne zavaravamo, u globalu jednaka je takva i Rijeka koja u negativizmu u hrvatskim okvirima još i prednjači – sve to što se u Rijeci dogodilo 4. i 5. kolovoza – graniči s čudom. Bez umjetne pompe, bez »važnih ljudi« koji u odijelima u kninski zvizdan sjede na terenu nogometnog igrališta, ali s mnogo glazbe i zanosa, s punim Gatom Karoline Riječke i s impresivnim bakljadama.

Sve to dakako ima svoju cijenu, ali novac da bi se platilo obilježavanje najvažnijeg domovinskog praznika sudionici riječkih događanja izvlačili su iz vlastitih džepova.

Zbog čega je tome u Rijeci tako? E, da bi se došlo do odgovora, kao što bi to uvjetovao i Broj 1 iz TNT grupe, trebamo se najprije vratiti u ne tako daleku prošlost.

Neumitna prolaznost

– Nismo ni rezignirani, ni razočarani. Samo smo realni i racionalni. Organizirano, priča se svela na jako mali broj ljudi koji su spremni, onako kako smo to činili desetljećima, sjesti u autobuse i na dan 128. brigade, 22. listopada, obići mjesta pogibije svojih suboraca. Supruga, prijatelja, rodbine sve je manje. Djeca su na svojim životnim putima, protok vremena neumitno čini svoje. Nekad nas je u Liku o toj obljetnici putovalo po tri autobusa, danas nas nema ni za jedan. Kažem, vrijeme čini svoje, a i preiskusni smo da bismo bili nešto posebno povrijeđeni.

Nedavni razgovor s Walterom Cvjetanom, predsjednikom Udruge 128. brigade Sv. Vid Rijeka, a riječ je o iznimno staloženoj i vrlo organiziranoj osobi, na tako je jednostavan način sublimirao trenutno stanje s veteranskom populacijom na području Rijeke i okolice. Iako o tome nismo direktno razgovarali, izvirio je iz svega i odnos institucionalne Rijeke s populacijom branitelja iz Domovinskog rata. Formalno-pravno za njih je učinjeno »sve«. Da bi se s druge strane, na jednoj emocionalnoj ravni, ustrajnim i vrlo suptilnim marginaliziranjem, dakako uz suradnju neumitne prolaznosti svega što u biološkom smislu postoji, došlo do željenog cilja. Braniteljska populacija od prije 33 godine je silno atrofirala, ostarjela do te mjere da joj je, dakako na simboličkoj ravni, najlakše stići do – groblja.

– Premišljali smo se neko vrijeme, a onda smo odlučili da je najbolje kamenoklesarima naručiti dvije velike ploče s imenima poginulih pripadnika 128. brigade te ih postaviti u Aleju branitelja na groblju Drenova. Do tog mjesta mogu stići svi koji to žele, koji imaju potrebu staviti cvijet ili zapaliti svijeću, nakloniti se kad osjete potrebu, mnogi svakako i kad žele iskazati zahvalnost. Dakako da ćemo uvijek dok nas bude živih posjećivati i mjesta pogibije naših prijatelja u Lici, ali to više neće biti ni dva ni tri autobusa. Jer, budimo realni, nema nas ni za jedan, zaključio je Cvjetan naš razgovor s informacijom da će spomen-ploče na Drenovi biti gotove do dana brigade, dakle do 22. listopada, na 33. godišnjicu osnutka.

Zbog čega je tome tako, ima li tradicionalna riječka marginalizacija branitelja uporište u ičem realnom, izmjerljivom, u riječima ili dijelima? Primorsko-goranska i Istarska županija se s pravom ponose da su imale jedan od najboljih odaziva na mobilizaciju ne samo u Hrvatskoj nego i u povijesti takvog modela organizacije obrane na mnogo širem području.

Brojke se vrte između 90 i 95 posto, što je skoro pa nestvarno dobro. Jednako tako, upravo je ljudima s navedenih područja, koja nisu bila direktno zahvaćena ratom, pripala jedna od najtežih zadaća – čuvali su i branili, obranili i na kraju oslobodili jedno od najtežih ratišta u Hrvatskoj. Više od stotinu kilometara teškog, brdskog i šumovitog područja gdje i ljeti i zimi vladaju ekstremne temperature.

Područja u čijim su rovovima redoviti stanari od proljeća do jeseni bili i poskoci. Mjesta gdje se nerijetko obolijevalo od mišje groznice, kraja koji je čitavog rata bio u latentnoj ratnoj opasnosti. Iako bi svaki ratni zapovjednik sve dao da mu u rubrici poginuli ne bude baš nitko, Primorsko-goranska županija je u ratu dala 222 žrtve.

One su dobile na jedan modernistički način adekvatno spomen-obilježje, no kako se to ponekad događa s artizmom, zna se zaboraviti na funkcionalnost.

Kako se spomenik nalazi na parkiralištu Delta te je s mostom preko Mrtvog kanala povezan s Fiumarom i riječkom pješačkom zonom, često se koristi i kao mjesto za predah. Što i nije loše jer bio bi to jedan od znakova povezanosti grada i njegovih gostiju sa spomenikom i njegovim značajem. Da, kad se ne bi promatralo jednu »sitnicu«: da bi se putnik namjernik odmorio, on mora sjesti na – ploču s imenom nekog od poginulih. A kada sjedne gazda, učinit će to i kućni ljubimac, pa vrećice s place…

A ispod ime i prezime, rijeka ljudi kojih nema.

Ideološki okvir

Koliko je sustavan bio proces marginalizacije govori nam još niz činjenica. Znate li da grad Rijeka ima nazivlje za 835 ulica, puteva, cesta, parkova – svega onog čemu se u jednoj urbanoj cjelini i pripadajućim suburbijama daje nazivlje. Znate li koliko ih je povezano s Domovinskim ratom? Udio je 0,0046 posto! Ukupno ih je četiri, dva su naziva skupna – trgovi 111. i 128. brigade. Pojedinačno, ulica što povezuje Zamet i Marčeljevu Dragu dobila je naziv po poginulom zapovjedniku Specijalne jedinice policije Ajkula Marinu Jakominiću, dok je pripadnik 128. brigade Zvonimir Škerl dobio na Kozali svoj park. I nitko više.

Od pogibije Jakominića do imenovanja ulice prošlo je 12 godina. Dulje od desetljeća trebalo je Gradu Rijeci da popusti i prvi put izglasa odluku da se jedna ulica nazove po ratnom heroju, fantastičnom čovjeku, stručnjaku, profesionalcu i humanistu poginulom u Domovinskom ratu. Škerl? Skoro trideset godina!

Poginuo je u Ibrišićima nedaleko Perušića u siječnju 1992., park je imenovan u srpnju 2020. godine. I on je bio baš dobar prijatelj, odlični rukometaš, dečko iz kvarta uvijek spreman pomoći. Žrtva za sve nas.

Koliko je bio jak, sposoban i djelotvoran ideološki okvir koji je provodio politiku prema Domovinskom ratu na najbolji način pokazuje i činjenica da po datumima povezanih s njime nema ničeg. A mogle bi biti i ulica 5. kolovoza, zašto ne i 2. srpnja kao i 22. listopada. Ali nisu. Jedina koja je naziv dobila po nekom blagdanu »nakon 1991. godine« je škurinjska – 22. lipnja kad se obilježava Dan antifašizma, blagdan koji je rođen s nastankom samostalne hrvatske države. Zanimljivo, opet povezivanje s Drugim svjetskim ratom, ne i s Domovinskim.

Jasan je stav Grada kako se ulicama imenovanim nekom povijesnom osobom naziv neće mijenjati. Što je logično jer sve drugo bilo bi bolno i ponižavajuće za nasljednike osobe koja bi na takav način izgubila svoju ulicu. Pojašnjenje zbog čega se to ne radi s toponimskim nazivljem je pomalo ironično: zato što bi se stanari novoimenovanih ulica ljutili što bi zbog preimenovanja, u neku od žrtava Domovinskog rata, morali mijenjati dokumente. Kao da to i inače često ne čine zbog vremenskih, tehnoloških, povijesnih ili i geografskih promjena pa – nikom ništa.

Rijeka, odnosno njezin dominantni politički establišment odlučio je da je najslavniji dio riječke povijesti, što nam na najbolji mogući način pokazuju i nazivi ulica, onaj od 1941. do 1945. godine. Pravo na naglašeniju pažnju priznaje se i vremenu od 1945. do 1990. odnosno 1991. godine, dok razdoblje do 1941. kao i ono iza 1991. godine jedva da i postoje. Istina, u prvom valu nakon 1990. ulice su dobile znamenite osobe iz hrvatske povijesti, pojavile su se primjerice Zvonimirova, Trpimirova, Demetrova, Starčevićeva ulica, Jelačićev trg. Vrijeme od početka detotalizacije, a prošle su od tada 34 godine, nalazi se u nazivlju riječkih ulica samo u tragovima, rjeđim i od najrjeđih metala.

Službena Rijeka koja jako voli isticati svoju tolerantnost, braniteljima iz Domovinskog rata dala je promile u nazivlju ulica i tako jasno dala do znanja što o njima misli. A misli, iako će to javno »izletjeti« vrlo rijetkima, kako svi ti »borci« od 1991. do 1995. godine na ovaj ili onaj način pripadaju ideološkom krugu koji je vodio jednu sasvim drugu i drugačiju politiku od one koja se definira – antifašizmom.

Što je u svakom smislu potpuno pogrešno, čak i uvredljivo jer upravo su ti silni ljudi iz Primorja, s Kvarnera, Gorskog kotara ili Istre u Domovinskom ratu bili baš to – antifašisti.

Smjer zaborava

I bila bi, išla bi ta priča svojim, od vladajućih željenim, smjerom zaborava, da se nedavno nije snažno etablirala Zajednica udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije na čijem je čelu Marinko Žuža, vrhunski profesionalac, visokoobrazovani časnik koji je prošao sve – od dragovoljca do profesionalca čija je karijera jednim dijelom odrađena i u Afganistanu.

– Strpljivo i sistematično radimo na revalorizaciji Domovinskog rata i njegovih žrtava i na našem području, od grada Rijeke do cjelokupne Županije. Pokazujemo u tome kooperativnost i toleranciju prema institucijama, želimo da pažnja prema žrtvi bude iznad svih politika. Ono što nam zadnjih godinu ili dvije daje jasan znak da smo na pravom putu je i znatno veća razina susretljivosti na koju nailazimo kako u Gradu, tako i u Županiji.

Jedna od značajnih zadaća nam je prenijeti sve ono plemenito iz Domovinskog rata – obranu prostora i ljudi, oslobađanje okupiranog i otvaranje mogućnosti izgradnje demokratskog, tolerantnog i otvorenog društva. Upravo su branitelji, posebno žrtve, omogućili Hrvatskoj i svim njezinim stanovnicima institucionalno pozicioniranje u krug najnaprednijih i najciviliziranijih država svijeta. Vjerujemo da će se pomaci po tom pitanju snažnije osjetiti i u Rijeci, naglasio je Žuža.

Prošla je. Obilježila se i 29. godišnjica VRO-a Oluja. Sadržajni riječki program, s jedinstvenom i jasnom porukom. Tko je od čelnih ljudi Grada i Županije došao na mimohod, rasprostiranje zastave s vrha Kosog tornja, tko je bio na polaganju vijenaca na riječkom Mostu branitelja? Tko je u Exportdrvu slušao, u bolnoj tišini, čitanje imena poginulih?

Odgovor bi trebao biti vrlo jednostavan, samorazumljiv: gradonačelnik i župan. Da, bio bi lagan kad ne bismo svjedočili godinama i godinama u kojima se upravo pozicijom koju obnaša pojedini dužnosnik slalo poruke o (ne)važnosti događaja. Istina, sa županijske strane priča se počela mijenjati, lani je župan Zlatko Komadina svojim dolaskom jasno dao do znanja što misli o Domovinskom ratu i njegovoj žrtvi.

Sa strane Grada još se čeka na prvo ime. Da, zvuči neobično, ali Oluja se u Rijeci uvijek u tom pogledu definirala s nižerangiranim službenicima, s »ministarskom« ili »državnotajničkom« funkcijom. Nikako s »premijerskom«. Svaka čast svima, pa tako i sadržajnom, kao i lani emotivnom govoru dogradonačelnice Sandre Krpan, no koliko je god cijenili ona je ipak drugo, ne prvo ime Grada. Kako u Gradu pojašnjavaju, za to nisu krivi stavovi nego raspored »godišnjih« – dogradonačelnici odmaraju u srpnju, gradonačelnik u kolovozu.

Sve u redu. Demokracija. Pravo na izbor, pravo na provođenje vlastite političke opcije. Sve bi naprosto bilo u najboljem redu kad ne bi bilo jedne »sitnice«: oni koji su glavom platili to naše sveto pravo – biti politički, ili danas tako popularno rodno opredijeljeni kako kad želimo i osjećamo, to pravo na izbor nisu imali. Znali su pak, racionalno i emotivno, da samo o njima ovisi pitanje prava na – slobodu. Pa su u Rijeci na poziv u Domovinski rat u 95 posto slučajeva odgovorili s – da.

I ne manje važno: bilo ih je svih vjera i nacija, bili su naprosto i u tom smislu preslika multietničke Rijeke. Njima, baš njima, a ne eksponentima bilo kakve današnje političke opcije, klanjamo se i suzu puštamo 5. kolovoza. Tim nesebičnim ljudima koji nisu mislili na sebe nego na nas. Nakloniti se tim i takvim ljudima je čast, ne prilika za – kad ne bi bilo nekulturno i nehumano mogli bismo ga čak nazvati i djetinjastim – ponašanje koje je niz godina provodio politički establišment grada i županije koji se vole ponositi svojom – tolerancijom. Nažalost, tolerancijom koja je prečesto jako uskog, prema sebi sličnima striktno usmjerenog djelovanja.

I onda se rodila alternativa. Okupili su se veterani i mladi ljudi, dominantno iz Armade, i odlučili napraviti najbolji hrvatski Dan pobjede. I uspjeli su u tome. Nigdje se, ali baš nigdje na takav način ne obilježava Dan domovinske zahvalnosti. S dvije megabakljade, s mimohodom koji se klanja žrtvi, s toliko simbolike, pa i prepunim Gatom Karoline Riječke na kojem su Koktelsi s nepogrešivim osjećajem za podizanje opće energije učinili fantastično finale večeri u kojoj su svi zajedno uzviknuli: sretan vam Dan pobjede, dan u kojem su se otvorila vrata puta koji je doveo do Schengena, do Hrvatske bez granica.