Moj djed im je kupio najveću garažu u centru Rijeke, na adresi Ciotta 27. U toj je garaži, ne znam točno kako, nastala zamisao da konstruiraju trkaći automobil, iz hobija. No, činjenica jest da projekti - crteži koje posjedujem, a koji datiraju iz 1935. godine, s pojedinim preinakama realiziranim između 1939. i 1940. - potvrđuju želju izrade jedinstvenog trkaćeg automobila čiji je motor mogao biti marke Alfa ili OM, govori Enrico Jankovits.
povezane vijesti
Akcijska scena kao na filmu. Prekrasan automobil. Pucnjava mitraljeza odzvanja u satima predvečerja. Filmska scena, ali istinita priča. Noćni prelazak granice, bivše države i Italije, u Alfi Jankovits 1946. godine. Riječ je o obiteljskoj priči Fijumana čiju okosnicu čini prekrasan automobil – Alfa Jankovits.
Riječka, fijumanska spisateljica Laura Marchig ovoj je priči posvetila predstavu »Alfa Romeo Jankovits« prikazanu u Circolu, Zajednici Talijana u Rijeci, te u riječkom HNK-u. Zahvaljujući Marchig, publika se mogla upoznati s nevjerojatnom povijesti obitelji koja je tvorac Alfe Jankovits, trkaćeg automobila od kojeg zastaje dah. O tome što se sve događalo prije i poslije Drugog svjetskog rata u njegovoj obitelji i gdje se danas nalazi legendarna Alfa Jankovits, doznali smo od Enrica, posljednjeg potomka obitelji Jankovits.
– Svi članovi moje obitelji rođeni su u Fiume, sadašnjoj Rijeci, gdje smo sve do 1946. godine živjeli u komforu srednje buržujske industrijske klase. Moj otac Eugenio rođen je 1911. godine, a ujak Oscar 1912. Kao djeca dodijeljeni su na skrb djedu i baki s tatine strane, jer je njihov otac, moj djed Matteo, prerano preminuo. Živjeli su okruženi obiljem s obzirom da je djed bio vrlo uspješan u sektoru drvne industrije. Pružio im je kvalitetno školovanje. Moj otac Eugenio, nakon što je završio gimnaziju, upisao je studij strojarstva u Torinu, dok se ujak Oscar opredijelio za arhitekturu. Na njihovo uporno inzistiranje, s obzirom da su obojica dvadesetogodišnjaka gajila veliku strast prema automobilima, a imali su ih nekoliko u obitelji, kupio je najveću garažu u centru Rijeke, na adresi Ciotta 27. (op.a. nakon rata Barčićeva ulica, u kojoj se do prije nekoliko godina nalazila garaža Autotransa, koja je potom srušena), priča nam Jankovits.
Jedinstven automobil
Garaža je bila prostrana i sadržavala je sav potreban alat i posebne strojeve te odjeljenja za karoseriju, gume, tapeciranje, da se izradi automobil.
– Uz to, imala je i tri benzinske crpke tri različita proizvođača goriva, koji su s vremenom postali koncesionari Alfe Romeo i OM-a za cijelu istarsku regiju. Što se tiče studija, bili su malo usporeni jer su uglavnom bili okupirani radom u garaži Lampo. U toj je garaži, ne znam točno kako, nastala zamisao da konstruiraju trkaći automobil, iz hobija. No, činjenica jest da projekti – crteži koje posjedujem, a koji datiraju iz 1935. godine, s pojedinim preinakama realiziranim između 1939. i 1940. – potvrđuju želju za izradom jedinstvenog trkaćeg automobila čiji je motor mogao biti marke Alfa ili OM. Moj ujak Oscar uglavnom je bio zadužen za radove na karoseriji. Napravio je nekoliko probnih »otisaka« korpusa, s obzirom da je imao na raspolaganju nekoliko vrsnih limara koji su modelirali dijelove karoserije »zvukom čekića«, dok se moj otac bavio mehaničkim dijelom priče poput kočnica, ali se nije dirao u motor jer su imali na raspolaganju nekoliko različitih redova cilindara. Jedan dio automobila bio je djelomično izrađen između 1936. i 1937. godine, dok je dizajn karoserije realiziran 1938., ali je ona u potpunosti definirana i dovršena 1939. godine, pripovijeda Enrico.
U to vrijeme Italija se uključuje u svjetski ratni sukob.
– Moj otac i ujak su mobilizirani u talijansku vojsku, otac kao poručnik u motoriziranoj postrojbi, dok je ujak bio artiljerijski poručnik. Drugi svjetski rat mog je oca odveo na rusku frontu 1942. godine, dok je ujak bio angažiran u protuzračnoj obrani i stacioniran u bazi u Pisi. Događaji od 8. rujna 1943. dotaknuli su i mog oca koji se u to vrijeme nalazio 30 kilometara od Moskve, a čiji je povratak kući potrajao i bio iznimno opasan. Srećom, vratio se kući živ, iako je imao samo 35 kilograma i s plućnom infekcijom, ali je poželio biti nanovo aktivan u garaži Lampo. Kako više nije bilo talijanske vojske, i moj se ujak vratio kući, ali oko dvije godine bili su primorani raditi za Nijemce koji su u međuvremenu okupirali cijelu istarsku regiju. Održavanje njihovih vozila i voznog parka odvijalo se u radionicama garaže, ispričao nam je Jankovits.
Vrijedne naušnice
Posljednji potomak Jankovitsa nastavlja pripovijest o životnom putu obitelji.
– Kad su »titini« okupirali Rijeku, moj otac je optužen za kolaboracionizam, ali je svejedno bio angažiran za održavanje vozila, u nedostatku znalaca u tom sektoru. U to vrijeme događale su se persekucije s okrutnim posljedicama. Moj otac nije bio okarakteriziran kao neprijatelj naroda, ali je svejedno zatvaran. Mogao je uživati u poluslobodi. Tijekom dana je radio u garaži, a noć bi proveo u ćeliji. To se događalo u prvim mjesecima 1946. godine. Tito je u to vrijeme primoravao Talijane da odu iz Istre i Fiume – Rijeke, tako da vladi ostave nekretnine i bogatstvo. Egzodus je bio tragedija ljudi koji su se disperzirali diljem svijeta: u Amerikama, Australiji, Europi i Italiji. Naš obiteljski nukleus činili su moja majka Valeska, zvana Lilli, moja sestra Marisa koja je tada imala dvije godine, i mene kojemu je tada bilo pet mjeseci.
BiografijaEnrico Jankovits rođen je u Rijeci 27. srpnja 1946. i u dobi od tri mjeseca zajedno s obitelji otišao je u Italiju. Završio je osnovnu školu u Meranu, u kojoj je predavala i njegova majka Waleska (Lilli) do smrti 1956. godine. Nakon smrti majke živio je kod njene sestre, tete Zoe, kod koje je bio dvije godine s obzirom na to da mu je u međuvremnu otac zatvorio garažu u Meranu i radio za tvrtku Fina. Bio je inspektor sigurnosti benzinskih crpki i putovao je diljem Italije. Zatim su njegov otac i ujak Oscar odlučili otići živjeti u Sirmione na Lago di Garda, gdje su izgradili hotel Astoria Lido. Završio je studij u Desenzanu i Veroni, a 1969. diplomirao je elektrotehniku (Perito Elettrotecnico). Iste godine zaposlio se u Siemensu u Münchenu postavši stručnjak za računarstvo. Nakon pet godina dobio je zaposlenje u američkoj tvrtki SuperComputers Control Data, a bio je aktivan i u Centro Inter Universitario u Bologni u kojem je održavao strojeve. Proveo je 28 godina u tom Centru za računarstvo, te je mijenjao tvrtke u skladu s odabirom samog Centra. Nakon Control Date, radio je za Cray Research, zatim Silicon Graphics, a mirovinu je dočekao u Cray/Tera. |
Početkom prosinca 1946. obitelj se sklonila privremeno u Trstu kod prijatelja, gdje su već bili i moj ujak Oscar i njegova supruga Erica, zajedno s mojom prabakom koja je imala preko 90 godina. Prabaka je sa sobom ponijela dvije iznimno vrijedne naušnice, koje smo prodali. Od dobivenog novca obitelj je neko vrijeme preživljavala. Moj otac je bio u režimskoj poluslobodi. Isplanirao je bijeg na Badnju večer 1946. godine. Naime, iz dokumenata je vidljivo da je imao odobreno kretanje automobilom od osam dana, od 24. do 31. prosinca 1946. Mislim da su mu tu dozvolu kretanja odobrili zbog trkaćeg automobila koji je morao biti testiran, što je bila normalna zamolba. Tijekom popodneva 24. prosinca, umjesto da se vrati u zatvor, moj je otac krenuo put Trsta, kazao je Jankovits.
Prelazak preko granice dostojan je filmskog scenarija.
– Dan je bio hladan, a putem je nailazio na ostatke snježnih padalina. Cesta između Rijeke i Trsta je bila podosta teška, no s obzirom da je bio Badnjak, rijetke su bile kontrolne točke i samo nadomak granice s Trstom, čini mi se negdje oko Muggie, naišao je na kontrolnu točku koju je prošao imajući sreće što ga nisu pogodili meti, s obzirom da su tijekom njegova prelaska granice »titini« na njega pucali mitraljezom. No, oštećene su gume, a nekoliko metaka pronađeno je na zadnjem dijelu Alfe. Stigavši do obitelji morao je zajedno s njima donijeti odluku gdje će živjeti, čime će se baviti, a u generalnom kaosu koji je tada vladao Italijom, to nije bilo nimalo jednostavno, poglavito u Trstu u kojem se tada nalazilo na tisuće izbjeglica, savezničke trupe koje su kontrolirale teritoriji i »titini« koji su se spremali osvojiti Trst. Moji su odlučili s ono malo dobara koja su uspjeli ponijeti sa sobom, a odlučili su prodati i Alfu-Jankovits američkom zapovjedniku koji se u nju zaljubio na prvi pogled, te imao novac u gotovini, krenuti u novi život.
Garaža Lampo u centru Rijeke
Automobil je poslan u New York i od 1947. do 1967. nismo ništa znali o njemu. Moja obitelj otišla je živjeti u Merano, gdje smo boravili do 1958. godine. Tijekom 1947. i 1948. moj otac i ujak su novcem od prodaje Alfe Jankovits i prabakinih naušnica kupili kamion s prikolicom. Dvije su godine putovali diljem više talijanskih regija prevozeći za seljake jabuke, kruške i drva na odlasku i ono što im se pružalo na povratku, kako bi im se put financijski isplatio. Život šofera kamiona bio je naporan i jedino rješenje vidjeli su u partnerstvu s bivšim njemačkim diplomatom pri Svetoj Stolici. Naime, Gerhard Gumpert već je bio važan izvoznik te su planirali dobiti koncesiju u Italiji za Volkswagen-Porsche.
Pažnja javnostiZanimalo nas je je li imao priliku pogledati predstavu Laure Marchig, no priznao je da nažalost nije na vrijeme pozvan, no predstavu je upoznao putem kratkih filmića na Youtubeu. |
Pronašli su partnera i 1948. su kupili Garage Centrale u ulici Via delle Corse 21 u Meranu, pa su i postali koncesionari za Volkswagen-Porsche u Italiji, a imali su i servis za održavanje vozila za regiju Alto Adige. S vremenom su postali koncesionari Lambrette. Zbog mnogobrojnih nedaća, smrti moje majke 1956. godine, obiteljskih problema, preselili smo se u Sirmione, gdje su moj otac i moj ujak projektirali i izgradili 1960. hotel nadomak jezera s privatnom plažom, postavši tako 1961. godine vlasnici Hotela Astoria, priča.
Razotkriven misterij
U međuvremenu, Eugenio i Oscar dorađivali su kvalitete Alfe-Jankovits od koje su sačuvali fotografije i crteže prema kojima je projektirana, ne znajući gdje se nalazi prvi primjerak, ni kakva mu je sudbina.
– Jedna fotografija dokumentira i model u mjeri 1:10 automobila koji je moj otac izradio za sina jednog svog suradnika, prije mog rođenja. Moj otac nikad nije prestao stvarati. Izradio je i dva broda na jedra, gliser za utrke kojim sam se i osobno koristio, te jedan s kabinom tip Chris Craft 8 x 2,5 m i motorom od 120 konja koji je projektirao u baraci nadomak hotela, ali koji je prodan u finalnoj fazi, jer je otac već bio umoran da bi nastavio s radom. Bilo je to 1972. godine.
Restaurirana Alfa Jankovits
Direktor talijanske revije za ljubitelje automobila Quattroruote u kolovozu 1978. dobio je zamolbu za pomoć pri otkrivanju priče tajnovite Alfe koja se nalazila u Dublinu kod generalnog koncesionara Alfe Romeo za Irsku. Svi su pali k’o s oblaka i pomislili su da se radi o Alfi 163 Alfreda Ricarta, prototipa koji je »pobjegao« kontroli Alfe. Inženjer Luigi Fusi, kustos i predsjednik Muzeja Alfa Romeo u Areseu, nije znao kojim putem krenuti u razotkrivanje priče, no sreća ga je poslužila te je obiteljski nećak, koji je ostao živjeti u Trstu i bio strastveni čitatelj časopisa Quattroruote, prepoznao naš automobil i kontaktirao našu obitelj u Sirmioneu, kazavši da će se misterij riješiti ako se napiše pismo časopisu.
U svibnju 1980. misterij je razotkriven i od onda je uspostavljena komunikacija između Luigija Fusija, moje obitelji i Malcolma Templetona, vlasnika Alfe Jankovits. Moj je otac tada pozvan u Muzej u Areseu kako bi im priložio dokumentaciju i fotografije koje su svjedočile o izvornosti naše Alfe. Vlasnik Malcolm Templeton pozvao je mog oca u Irsku, ali kako je već bio u godinama, nije imao želju putovati, ali je svejedno ostao s njim u kontaktu i nastavio je raditi na skicama koje je Muzej Alfe potraživao.
Počasno mjestoAerodinamična Alfa Romeo Jankovits trenutno se nalazi u Znanstveno-tehničkom muzeju u Sinsheimu, u Njemačkoj, nadomak Heidelberga. Muzej sam posjetio prije tri godine, a te je godine muzej otvorio i ekskluzivni odjel u kojem su izloženi povijesni modeli Alfe Romeo i počasno je mjesto dano Alfi Jankovits. Vlasnik Georg Gebhard, njemački kolekcionar koji ju je izlagao diljem svijeta, požnjeo je uspjeh jer je Alfa Jankovits dobitnica brojnih priznanja i nagrada na natjecanjima elegancije automobila zbog ljepote i aerodinamične linije, kaže. |
I tako, malo pomalo, priča o Alfi Jankovits je ponovo aktualizirana i omogućeno je da se djelomično razotkrije njezino kretanje.
– Nakon odlaska za New York, auto je »nestao«, te je viđen u Montevideu. Tek 1967. službeno je ponovno predstavljen na Vintage Car Store Nyack u New Yorku. Tom prigodom Colin Crabbe, engleski kolekcionar, kupio je auto i dopremio ga u Englesku, da bi ga potom prodao Malcolmu Templetonu u Irskoj. Godine 1980. došlo je do kontakta s Italijom, ali su potom, malo po malo, obje strane izgubile interes za automobil da bi potom bio ostavljen u dvorištu, zaboravljen i zapušten. Godine 1989. engleski kolekcionar Neil Crabb kupio je tu »starudiju« te ju prodao Philu Bennettu iz Rodley Car Centre iz Leedsa u Velikoj Britaniji, kojemu je pošlo za rukom da je izreklamira među ljubiteljima trkaćih automobila.
Godine 1999. Nazario Bacchi, veliki štovatelj vrhunskih oldtimera, uspio je doći do naše Alfe, no nemajući informacije pokrenuo je istragu o njenom konstruktoru kako bi je mogao restaurirati na najbolji mogući način, konačno našavši pravu adresu. Moj otac je 1993. već bio preminuo, no moj ujak je još bio živ i upravo on mu je dostavio svu potrebnu dokumentaciju za proces restauriranja. No, rezultati toga rada bili su vidljivi tek u ožujku 2004. godine. Nažalost, moj je ujak preminuo 2000. i nije vidio novo ruho koje je udahnuto njegovom i bratovom životnom projektu. Bacchi je ostao u kontaktu s mojom sestrom i kad je automobil u potpunosti restauriran 2004. godine, pozvani smo da ga dođemo vidjeti.
Giovanna i Enrico Jankovits
Alfa Jankovits ostavila nas je bez daha, a jedino što nam se nije učinilo izvornim bila je boja, jer nigdje nije točno navedeno kakve je boje doista bila. Sve ostalo je izvorno restaurirano do minimalnih detalja. Alfa-Jankovits prvi put tada biva javnosti predstavljena na Old Time Showu u Forlìju 14. veljače 2005. i tada su se svi kolekcionari oldtimera diljem svijeta »digli na noge«. Na internetu i u specijaliziranim časopisima objavljen je veliki broj članaka o autu i kad ga je Bacchi odlučio pokazati na Retromobileu u Parizu u veljači 2006. pod pokroviteljstvom aukcijske kuće Artcurial, objavljen je članak u renomiranom časopisu Classic Sports & Car u svibnju 2006. u kojem je novinar Mick Walsh, uspjevši se u Alfi voziti, pomno opisao dojmove te vožnje. Istaknuo je kako je zvuk motora diskretan, ali da je pomalo komplicirano voziti s obzirom da nema sjedalo koje se može regulirati, te je auto bia projektiran za vožnju braće, i stoga drugim konstitucijama nije omogućavao laganu vožnju iz tehničkih razloga. Brzina je bila 160 kilometara na sat. Treba imati na umu da je u ono vrijeme voziti automobil 160 km/h bilo vrlo rizično iako su »bubnjevi« kočnica koje je konstruirao moj otac bili dovoljno dobri da bi se moglo zakočiti na maloj površini, pripovijeda Enrico.
Razni mitovi
O mitskom automobilu objavljeni su članci u različitim specijaliziranim časopisima, bilo talijanskim, bilo inozemnim, no iznesene su i krive informacije poput onih da je u projektiranju bilo angažiran Alfredo Ricart ili švicarski karoserist Hermann Graber.
– To su ljudi koji nisu imali nikakve kontakte s mojom obitelji. Pojavile su se i hipotetske priče da je Alfa Romeo bila naš sponzor motorima. Ili pak, da smo kopirali model Auto – Union. Ništa od toga nije istina, osim činjenice da je riječ o motoru sa šest cilindara 2300 Pescara Alfa Romeo. U siječnju 2008. Alfa Jankovits je prodana Georgu Gebhardu. Njemački je vlasnik od 2008. do 2018. sudjelovao na brojnim natjecanjima.
Nakon preinaka, predstavio ju je na natjecanju Concorso Eleganza Villa d’Este u Cernobbiju 27. travnja 2008. Tada je preimenovana u Aerospider izgubivši svoje osnovne karakteristike automobila za vožnju gradskim cestama, a to su vjetrobransko staklo, brisač vjetrobrana, originalna tablica, felge, a posebno boju i boju sjedala.
Braća Jankovits ispred Garage Centrale
