Jugoplastika, Jugoplastika – skandirali su navijači slavne košarkaške petorke s Gripa dok su koncem šezdesetih i počekom sedamdesetih Rato Tvrdić, Pero Skansi, Damir Šolman i drugi harali domaćim i europskim parketima.

Ljubitelji sporta divili su se pak u osamdesetima izvedbama rukometaša Mirka Bašića, Veselina Vujovića, Mile Isakovića i ostalih iz redova Metaloplastike, šabačkog šampiona Europe.

Svi iz mase tih ljudi ni pomislili nisu da ćemo danas svi zajedno biti preplavljeni tom već tada toliko spominjanom plastikom, koja nam, istina, čini svakodnevicu komotnijom, ali s druge strane, puna raznoraznih dokazano otrovnih spojeva itekako zagorčava život ljudima diljem planeta.

Dok raznorazni znanstvenici bezuspješno traže neko bezbolnije rješenje kako uništiti te gomile po zdravlje opasnog smeća, njega je nažalost sve više i više, tamo recimo od dalekog Islanda gdje su ledenjaci smeđe boje od naplavljenog otpada, pa naravno i kod nas.

U toj neravnopravnoj bitki s plastikom i u Rijeci priroda stradava, a protiv nje je i totalno neodgovorno ponašanje tolikih diljem grada, nemarom koji graniči s bahatošću trčimo u pomoć ionako neuništivoj plastici.

Pođe li čovjek s Kozale prema centru grada ne može mimoići tu sveprisutnu plastiku nabacanu po svim mogućim travnjacima, vrećice i tko zna što još na tom zelenilu stvaraju neugodne slike. Naravno, nema milosti ni prema lijepo uređenom i raznim pomagalima za igru dobro opremljenom dječjem igralištu smještenom na jednoj livadi.

Te šake u oko doživjet će se i bilo gdje drugdje, nije izuzetak ni okoliš naše novinske kuće, od nedaleke autobusne stranice do zgrade Novog lista svakodnevno toliki »dobronamjernici« uporno nakite ono malo zelenila oko nas, truju ga plastikom sistematski kao i drugi brojni Riječani i Riječanke.

Iz lijenosti ili tko zna kojeg razloga ne žele sve to odložiti u nedaleki koš za otpatke, lakše ga je baciti gdje mu nije mjesto i na duži rok uništavati ono malo travnjaka s kojima se možemo pohvaliti, tih dragih otočića u moru asfalta u kojem živimo.

Dobronamjerni prolaznik može se pak s tom pojavom upustiti jedino u toliko spominjani boj s vjetrenjačama, skupljati s poda plastiku koje ima toliko da mu, upusti li se u tu pomoć prirodi, ne treba jutarnja gimnastika.

Oni drugi, očito »ekološki osviješteni« su ovih dana na dva različita mjesta na Kozali zapalili baje za smeće, jedna je nedaleko trafostanice, čula su se praskanja, dobro da nije došlo do neke teže nesreće.

Uglavnom, ispada da je lakše zagađivati i uništavati nego obnavljati, svjedoči to i primjer jedne gospođe u čijem je dvorištu u središtu Rijeke presahnulo staro stablo, za dobivanje dozvole za sadnju novoga i pronalaženje nekoga tko će na stručan način zasaditi mlado stablo, trebalo joj je »samo« godinu dana.

Nabrajajući sve ove nevesele činjenice ne smijemo se s time pomiriti uz konstataciju »tako nam je, kako nam je », svi zajedno trebamo se s više pažnje i ljubavi odnositi prema ovim preostalim parkovima i travnjacima koje imamo te i na taj način ljubav prema Rijeci ne iskazivati riječima, nego djelima.