Potražni pas u timu sa svojim vodičem, na terenu, prilikom traganja za stradalima u ruševinama ili na otvorenom prostoru, u stanju je odraditi posao jednak timu od dvadeset ljudi, s tim da je pseći nos u nekim uvjetima nezamjenjiv, jer ljudsko oko ne može prodrijeti kroz slojeve urušenog betona, cigle ili vidjeti osobu koja je pala u kakvu krašku jamu, dok će dobro uvježban pas, uz podršku svog vodiča, unesrećene osobe pronaći i bez da ih vidi, krećući se ponekad po terenu koji nije siguran za čovjeka, objašnjava nam Zoran Laslavić, voditelj vatrogasnih K-9 timova iz DVD-a Opatija i jedan od pionira rada s potražnim psima u vatrogasnim postrojbama Primorsko-goranske županije.

Laslavić je bio naš domaćin na vatrogasnom poligonu u Šapjanama, gdje ovog vikenda ukupno 23 tima potražnih pasa i njihovih vodiča, vatrogasaca iz cijele Hrvatske, polažu ispite za stjecanje ili produženje licence za rad u akcijama traganja i spašavanja.

Da potražni timovi sastavljeni od temeljito obučenih pasa i njihovih vodiča u traganju za preživjelima, a nažalost, ponekad i tijelima smrtno stradalih u nesrećama, vrijede koliko i cijela manja vojska ljudi, u Šapjanama se naša novinarska ekipa uvjerila iz prve ruke.

Iz prve ruke

Vatrogasci su nam, naime, ponudili da budemo takozvani »markeri«, odnosno da nas sakriju u ruševinama na poligonu, a potom krenu u potragu za nama, uz pomoć jednog od pasa. Objeručke smo prihvatili ponudu i uz ponešto muke i akrobacija, uvukli smo se u jedan od zatvorenih prostora poligona koji, vrlo uvjerljivo, »glumi« urušenu zgradu. Da bi stvar bila još uvjerljivija, jedini otvor kroz koji se pas eventualno mogao uvući unutra, bio je zagrađen drvenim paletama.

Na scenu tada stupaju vodič Zoran Ravnić, vodič iz opatijske vatrogasne postrojbe i njegova Ita, osam godina stara belgijska ovčarka, iskusna veteranka brojnih sličnih vježbi, ali i stvarnih akcija traganja i spašavanja na terenu. Prilaze Laslaviću na prijavak, tijekom kojeg utvrđuju o kolikom broju nestalih osoba je riječ, u kakvoj vrsti objekta. Utvrđuje se i jesu li isključeni plin i električna struja, a Laslavić, među ostalim, obavještava vodiča da je dostupna podrška medicinskih timova, kao i dodatnih timova za izvlačenje unesrećenih. Također, vodiča obavještava da je urušena građevina nesigurna za kretanje ljudi, ali ne i pasa, kao i o ostalim potencijalnim opasnostima. Dok traje prijavak, Ita mirno čeka uz svog vodiča, ali čim su napravili prvih nekoliko koraka, jasno se vidi s koliko nestrpljenja pas čeka da krene u akciju.

Vodič izdaje komandu, nakon koje smo, iskreno, očekivali, da će proći barem nekoliko minuta dok nas Ita ne pronađe, ali sve je bilo gotovo u tridesetak sekundi. Nakon prvotnog njuškanja, nepogrešivo je krenula ravno prema našem »skloništu«, a kad se, nakon još sekunde-dvije, njuhom uvjerila da smo unutra, krenulo je bjesomučno oblajavanje. Njen vodič uklonio je palete na ulazu, a Ita je doslovce uletjela u ruševinu, nastavljajući na sav glas lajati, skačući oko nas i dajući vodiču do znanja da je pronašla ono što je tražila. I sve to za – rukavicu. To joj je, naime, bila nagrada za uloženi trud. Igra s kožnom rukavicom i pohvale njenog vodiča.

Plijenski nagon

– S psom se počinje raditi od najranije dobi. Prvo su to vježbe poslušnosti, kao i socijalizacija psa s ljudima, drugim psima i životinjama i općenito upoznavanje s različitim situacijama u svakodnevnom životu. Nakon toga kreće obuka za potragu, pri čemu se kod psa potiče takozvani plijenski nagon, odnosno instinkt za traženje »plijena«, u ovom slučaju osoba nestalih u ruševinama ili na otvorenom prostoru. Uz puno rada, nagrada i pohvala te malo sreće, možemo obučiti psa za najzahtjevnije zadaće traganja i spašavanja. Obuka traje oko dvije godine, prije polaganja prve licence, a o iskusnom psu možemo govoriti nakon otprilike četiri godine rada, kaže Itin vodič i vlasnik, Zoran Ravnić.
Ita je, osim na vježbama, sudjelovala i u stvarnim akcijama traganja, po šumama, za nestalim osobama, ali i u traganju za unesrećenima u urušavanju stambenog objekta uslijed eksplozije plina.

– Često smo sudjelovali u akcijama traganja na poziv Gorske službe spašavanja, ali bili smo i u akciji kada se, nakon eksplozije plina, urušio stan u suterenu zgrade u Lovranu, prije nekoliko godina. Tada se pokazalo koliko znače potražni psi, jer naprosto nije bio moguć pristup ljudima, ali izvukli smo preživjelu osobu jer su psi točno locirali u kom dijelu urušenog stana se ona nalazi. Da smo išli iskopavati dio po dio, nasumice, trebalo bi nam puno više vremena. Ovako su psi odredili točnu poziciju, što je znatno skratilo vrijeme potrage, a time i značajno povećalo šanse unesrećenog za preživljavanje. Skraćivanje vremena potrage, ti sati ili ponekad čak i minute koje pas osigurava mogu predstavljati razliku između života i smrti. To je njihova velika vrijednost i razlog zbog kojeg su potražni psi potrebni službama zaštite i spašavanja, kaže Ravnić.

Njegova Ita, dodaje, približava se kraju karijere potražnog psa, s obzirom da ovaj zahtjevan posao psi mogu obavljati otprilike do desete godine života pa već razmišlja o novom psu koji će naslijediti Itu.

– Ovi su psi, inače, kućni ljubimci. To nisu psi koji život provode u boksu, a izlaze samo zbog obuke i rada na terenu. Ita živi s nama, spava na kauču i krevetu.

Zahtjevan ispit

Kod produženja ili stjecanja licence za potražne timove pasa i vodiča riječ je o iznimno zahtjevnom ispitu, u kojemu potražni timovi pasa i njihovih vodiča, tijekom 48 sati, moraju na teren doći sa svom potrebnom opremom i zalihama hrane i vode, kao da je riječ o pravoj prirodnoj katastrofi, poput potresa ili poplave, a timovi ga moraju polagati svake godine iznova.

– Pas i vodič u svakom trenutku moraju biti spremni za akciju. Upravo zbog toga, moraju proći ovaj ispit svake godine. Licenca vrijedi godinu dana, a ako iduće godine pas ili vodič iz bilo kog razloga ne ispune sve zadatke, neće im biti produžena. Ove godine imamo 23 ekipe iz svih dijelova Hrvatske koje moraju dokazati svoju spremnost, kroz 48 satnu akciju traganja i spašavanja. Na teren su svi morali doći sa svojim šatorima, vozilima, hranom, vodom i svime ostalim što im može zatrebati bilo tijekom ovakve vježbe ili u stvarnim uvjetima prirodne katastrofe ili katastrofe uzrokovane čovjekovim djelovanjem. Ekipe moraju biti u potpunosti samodostatne. Psi rade u intervalima od dvadesetak minuta ili nešto duže, nakon čega slijedi pauza, ali njihovi vodiči u međuvremenu moraju biti spremni sudjelovati u izvlačenju unesrećenih i drugim intervencijama, tako da je riječ o vrlo psihički i fiziči zahtjevnoj vježbi, kako za pse, tako i za njihove vodiče, govori Laslavić koji je i sam vodič potražnog psa, belgijske ovčarke Rain. Vodič potražnog psa je i njegova supruga Lorena, članica DVD-a Kras-Šapjane, sa svojim mješancem Sparkom, a svi zajedno morali su, bez obzira na Laslavićev čin, kao i svi drugi, i ove godine proći ispit kako bi produžili licencu. Ove godine podršku su im davali kćer Enea i još jedan pas, kućni ljubimac Loli, pasmine chihuahua, prema viđenom, »najnabrijaniji« član iskusne vatrogasne K-9 familije Laslavić.

Veliki potencijal

Manje iskustva, ali zato ništa manje volje za traženjem nestalih osoba ima kujica Foxy, 17 mjeseci stara belgijska ovčarka koja je prvi put pristupila ispitu za stjecanje licence, sa svojim vodičem Dejanom Ranitovićem iz DVD-a Karlovac.

– Obukom potražnih pasa bavim se četiri godine. Prvi pas mi je, nažalost, uginuo tako da sam nabavio Foxy kao zamjenu. Ona je pas s velikim potencijalom, inače živi kao i svaki drugi kućni ljubimac, ali kad radi, onda je profesionalac. U svakodnevnom životu druži se s ljudima, drugim psima, vrlo je miroljubiva, a obuka se radi na način da se njen plijenski nagon usmjerava ka traženju ljudi. Već smo sudjelovali u stvarnoj potrazi, u srpnju ove godine, kada smo na području Topuskog tražili stariju nestalu osobu. Nažalost, nismo je pronašli, iako su u potrazi sudjelovali brojni timovi vatrogasaca, civilne zaštite i policije, kaže Ranitović.

Među iskusnijim vodičima potražnih pasa u Šapjanama ovog vikenda bio je Goran Kmet, iz DVD-a Plamen-Višnjan, sa psom Mašom, kujom labradora, starom četiri godine koji je, za razliku od većine ostalih, osim ispita za produženje licence, polagao i ispit za instruktora u obuci potražnih pasa.

– Maša ima sve licence, domaće i međunarodne. Sudjelovali smo u brojnim akcijama traganja i spašavanja i vježbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Sada polažemo ispit za instruktora, što zahtijeva više iskustva i više terenskog rada od uobičajenog polaganja za licencu. Maša mi je drugi pas, osim nje imam i belgijsku ovčarku staru osam godina, također licenciranu za traganje za nestalim osobama. U ovoj godini Maša i ja smo u akcijama traganja pronašli tri žive osobe, a lani dvije, što je u biti najveća nagrada za sav rad i trud. u svim tim akcijama bila je riječ o traganju na otvorenom prostoru, uglavnom je bila riječ o starijim, dementnim osobama, psihiči rastrojenim osobama i slično, ali u svakom slučaju, najveće je zadovoljstvo kada osobu pronađete živu, kaže Kmet.

Gosti K-9 timovi Carine i Vojne policije

​Okupljene potražne timove vatrogasaca i njihovih pasa pozdravili su zapovjednik primorsko-goranskih vatrogasaca Mladen Šćulac i predsjednik Vatrogasne zajednice PGŽ Slavko Gauš, zahvalivši im na njihovom dosadašnjem doprinosu spašavanju ljudskih života u brojnim akcijama traganja i spašavanja.

Kao posebni gosti u Šapjanama nastupili su timovi Carinske uprave i Vojne policije sa svojim psima, upoznavši vatrogasce sa svojim metodama rada i obuke, čime je započela i međusobna suradnja na budućim zajedničkim obukama, vježama i seminarima u budućnosti.