Alex Crevar dobitnik je ovogodišnje nagrade Grand Prix za najbolji tekst tiskanoga medija u 2019. godini za članak »36 Hours in Rijeka« kojim, kroz društvenu, kulturnu i povijesnu prizmu, prikazuje grad Rijeku. Riječ je o nagradi Hrvatske turističke zajednice za najbolje inozemne medijske objave o Hrvatskoj kao turističkoj destinaciji realizirane u prethodnoj godini.

Inače novinar, književnik i urednik, Crevar već više od dvadeset godina objavljuje reportažne tekstove sa svojih putovanja, i to u nekim od najpoznatijih časopisa i novina kao što su New York Times, National Geographic Travel i Lonely Planet. Samo o Hrvatskoj objavio je preko sto članaka, a njegov članak »36 Hours in Rijeka« (»36 sati u Rijeci«) koji je objavljen u listopadu 2019. godine, na pet stranica u tiskanome izdanju New York Timesa, s online objavom, vidjelo je više od 46 milijuna čitatelja, čime je Crevar zasigurno pridonio promidžbi Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. S obzirom na njegov neumorni reportažni rad kojim izvještava s raznih putovanja diljem svijeta, te povodom nagrade koja mu je nedavno pripala, razgovarali smo s Alexom Crevarom – o Rijeci, putovanjima, no i mnogočemu drugome.

Višestruko slojevita

Člankom »36 sati u Hrvatskoj« koji je objavljen u New York Timesu i zapažen od četrdesetak milijuna ljudi pomogli ste promovirati Hrvatsku općenito i Rijeku prikazati kao zanimljiv grad. Kako ste došli na ideju i zašto ste se odlučili napisati članak o Rijeci? Što čitatelji mogu saznati o našem gradu iz vašega članka?

– Uvijek sam uživao u Rijeci kad sam je posjećivao, ponajviše zbog kulture i zato što je to grad koji je drukčiji od ostalih gradova u Hrvatskoj. Posjetio sam mnogo puta Rijeku i znao sam da bi predstavljanje grada u formatu novinarskog izvještaja, odnosno članka u New York Timesu bilo idealno za sam medij, a još više za Hrvatsku kao turističku zemlju. Vjerujem da je važno uvijek predstaviti svaki aspekt grada, odnosno zemlje o kojoj se govori, odnosno piše – ne samo grad kao mjesto, već i sve ono što čini jedan grad. Upravo zato, mogu reći da je zanimljivost Rijeke višestruko slojevita.

Članak »36 sati u Rijeci« nije vaš prvi tekst o Hrvatskoj. Kada ste počeli pisati o Hrvatskoj i koji je bio prvi članak?

– O Hrvatskoj sam počeo pisati još pred dvadeset godina. Moji prvi »putopisi«, odnosno reportažni članci s putovanja bili su o glavnome gradu Zagrebu, točnije bio je to jedan tekst za National Geographic Traveler časopis i jedan tekst za New York Times.

josip knezevic, alex crevar iz new york times, svetozar nilovic tozo, peek&poke

Kako biste opisali Rijeku kao grad, postoji li neka specifičnost grada i ljudi koji u njemu žive?

– Za mene, Rijeka je grad koji se izdiže time što je drugačiji među ostalim gradovima u Hrvatskoj, i time se vidljivo ponosi. Grad ima radničku dušu i artističko srce s dobrom glazbom, morskom hranom i ljudima koji vole kreativnost, a i sami su kreativni.

Artistički duh

Biste li mogli izdvojiti nešto što posebno volite ili što vam se sviđa o Rijeci ili u Rijeci, kao i ono što vam se ne sviđa ili ne volite? Što vidite kao prednost grada, a što kao nedostatak?

– Sviđa mi se riječki artistički duh i činjenica da naginje alternativnome. Građani su ponosni na svoj grad, zadovoljni su i gradom i sami sobom, ne pokušavaju, »kopirajući« druga mjesta ili gradove, biti nešto što nisu. Kombinacija umjetničke kreativnosti i lučkog, radničkog grada je za mene nešto fantastično. Ne mogu reći da mi se nešto ne sviđa, zapravo mi se grad sviđa u cjelini, prihvaćam njegovu »dušu i srce«. Rekao bih da su geografski položaj, pozicioniranost Rijeke koja se nalazi na sjecištu, odnosno u blizini drugih zemalja, zatim sam krajolik i povijest grada, svakako prednosti.

Jeste li upoznati s činjenicom da se sve više ljudi iseljava iz Rijeke, u neke druge hrvatske gradove, no još više u neke druge europske gradove – što mislite, zašto?

– U ovom vremenu, ljudi su svugdje u svijetu u pokretu, putuju i sele se. Ja osobno ne živim više u svojoj domovini, u Sjedinjenim Američkim Državama, već živim u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu. Ako ljudi misle da za njih postoje neke bolje prilike u nekim drugim zemljama i na nekim drugim mjestima, jednostavno će se preseliti ondje – to je dio ljudske prirode. Na kraju, svatko se skrasi ondje gdje se osjeća ugodno. Poznajem i mnogo Hrvata koji su se vratili u Hrvatsku, stoga je taj ciklički krug cirkulacije ljudi, nazovimo ga tako, zapravo uvijek u pokretu. Inače, moj je djed bio iz Hrvatske, a moj se otac rodio i odrastao je u Sjedinjenim Državama, a ja sam pak trenutno u Hrvatskoj gdje živim. U tom smislu, dakle, postoji razlog za sve.

Ključ za uspjeh

Kao netko tko je posjetio mnoge države i upoznao mnoge kulture, što je potrebno gradu Rijeci kako bi se (mladi) ljudi vratili ili kako bi ih se privuklo da dođu živjeti u grad?

– Mislim da je Rijeka na dobrome putu i da čini ono što bi trebala činiti u tom smislu: grad je ponosan na sebe i osluškuje vlastito bilo, što ga čini jedinstvenim i drugačijim od ostalih gradova u zemlji. Zato smatram da je na dobrome putu i ne bih ništa mijenjao – dobra hrana, umjetnost, glazba, zabavna mjesta za izlazak, sve to mi se sviđa.

Najbitniji ključ za uspjeh bilo koje destinacije je identificiranje onoga što je čini posebnom, bez kopiranja nekih drugih mjesta, u smislu preuzimanja autentičnosti. Ako je grad dosljedan sebi, odnosno autentičan po nečemu, to je znak i mogućnost da će ga prepoznati i netko drugi, u ovome slučaju turisti. Dakle, grad i lokalni ljudi trebaju zadržati autentičnost i ne pokušavati mijenjati ono zbog čega je lokacija prepoznata. Za mene osobno, to je onaj faktor koji me može privući da posjetim neko mjesto.

Može li titula Europske prijestolnice kulture 2020. može pomoći Rijeci?

– Ta titula čini Rijeku vidljivijom svijetu i, još bitnije, pokazuje ljudima snagu samoga grada i njegovu povijesnu vrijednost. Izvrsno je što je Rijeka imala prilike pokazati svoju višestruku vrijednost i svoju kulturu.

Na temelju vašeg iskustva, što možete reći o Hrvatskoj kao o zemlji, o ljudima i o kulturi?

– Hrvatska je nevjerojatno mjesto. Mala zemlja koje se čini kao mnogo veća zbog svih regija u zemlji i različite kulture tih regija, zatim zbog hrane i krajolika. Zemlja je idealna posebice zbog različitog krajolika – može se planinariti na Velebitu, tu je predivna i kulturno bogata kontinentalna regija, mnoštvo lijepih otoka i predivna obala koji su također povijesno bogati, zatim dva poluotoka, Istra i Pelješac s različitim kulturama i mentalitetom, te Slavonija koja, ja vjerujem, ima potencijal da također postane svojevrsno turističko sjedište, no i ono kulturno, u budućnosti.

Americki novinar i urednik Alex Crevar

Između svih zemlja koje ste posjetili, koju biste zemlju izabrali kao novo mjesto za život i zašto?

– Hrvatsku, ovdje sam se preselio i ovdje trenutno živim. Lokacija je idealna, gotovo srednjoeuropska, ovdje imam dobre prijatelje i osjećam se kao da sam doma.

Što vam znači posao koji radite? Volite putovati i pisati, mogli bismo reći da je to kombinacija vaših dviju strasti, je li to točno?

– Volim putovati, ali nakon više od dvadeset godina putovanja, što mi je posao, malo sam se i zasitio toga. No i dalje volim doći na neko mjesto koje se, zatim, trudim upoznati i razumjeti što bolje kako bih napisao razumljiv i istinit tekst na novinarski odgovoran način – za lokalne ljude koji žive u tome mjestu o kojem pišem, i za sve oni koji tek planiraju posjetiti to mjesto. Zato sam pažljiv s pisanom riječi i volim je. Volim i putovati te sam strastven po pitanju objektivnosti pisanja i istinitosti čime na neki način poštujem svako mjesto o kojem pišem, odnosno sve one faktore koji čine jedno mjesto.

Znatiželja

Zašto bi ljudi trebali putovati uopće; na koji način putovanje može (pri)dodati još jednu vrijednost našim životima i zašto?

– Mislim da ljudi mogu putovati, ali ne smatram da bi i trebali, trebali ne postoji! Problem s današnjim društvom i sustavom je taj da svi misle da nešto zaslužuju – nitko ništa ne zaslužuje! Ali ako smo znatiželjni, želimo saznati ponešto o drugim kulturama i običajima koje ujedno moramo i uvažavati, tada je putovanje najveća nagrada u obliku iskustva koje osoba može imati, odnosno dobiti. Ideja putovanja, odnosno samo putovanje je dragocjeno, ako osoba to radi s uvažavanjem mjesta koje posjećuje i njegove kulture, ali ako to radi nemarno, odnosno s određenom dozom neuvažavanja, putovanje je svojevrsno »vrijeđanje« destinacije, mjesta na koje odlazimo i svega onoga što čini to mjesto.

Članke za koje zemlje možemo očekivati nakon što prođe situacija s pandemijom?

– Vidjet ćemo što nova godina donosi, ali fokusirat ću se na jugoistočnu Europu i pisat ću vjerojatno o Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini te o nekim drugim balkanskim zemljama.

Izgubljena umjetnost

Za kraj, imate li neki savjet ili preporuku za mlade novinare?

– Moj savjet za mlade novinare u usponu bio bi taj da nauče kako ispravno »pokriti« neku temu, kako ispričati priču, a da pritom budu objektivni i uvijek iznose istinu. Isto tako, trebaju biti samouvjereni u vezi s kvalitetom onoga što i o čemu pišu.

Ako novinar nauči kako treba istraživati, kako biti istinit i objektivan, a uz to i marljivo radi i trudi se, stil pisanja će doći sam po sebi. Ako novinar pak ne uzme u obzir one prije spomenute elemente ili kvalitete u radu, tada niti sam stil pisanja zapravo više nije bitan.

Štoviše, ono što je vrlo bitno i što želim također istaknuti, mladi novinari bi trebali naučiti kako uopće prepoznati dobru priču i kako je ponuditi svojem uredniku. Smatram kako je danas ta vještina ili novinarska kvaliteta prepoznavanja priče jedna izgubljena »umjetnost«.

Razgovor s »pravim« osobama

U čemu leži uspjeh vašeg članka o Rijeci, no i uspjeh članaka o nekim drugim gradovima, mjestima ili zemljama gdje ste bili i o kojima ste pisali?

– Neka mjesta već imaju dobru ponudu, recimo to tako, samo im treba netko da napiše dobar tekst i time malo promovira to mjesto, no, svakako na ispravan način, uz potreban istraživački rad, jasno je. I ja sam morao istražiti, razgovarati s različitim, »pravim« osobama, no i provesti neko vrijeme u određenom gradu ili regiji kako bih dobio širu sliku i potpun dojam o svemu tome. To je bio slučaj i s člankom, repotražom o Rijeci.

Moram napomenuti da mi izrazito smeta činjenica da danas, nažalost, oni koji pišu rade uredsko istraživanje i samo kopiraju neki sadržaj, bez da detaljnije istraže temu, odnosno ono mjesto o kojem pišu. Ako onaj koji piše, bio to putopisac, novinar, bloger ili bilo tko drugi, želi pisati o nekom mjestu, mora »uvažavati« to mjesto, uvjetno rečeno, odnosno sve ono što čini to mjesto – njegovu povijest, kulturu i običaje – te zato neko vrijeme ostati ondje da bi napravio samo istraživanje, a time u krajnosti i cjelokupan posao.

Zemlje ove regije su mi najdraže

Možete li imenovati tri najzanimljivije države i reći zašto su vam zanimljive?

– Ne znam bih li mogao izdvojiti tri, ali sigurno mogu tvrditi da su to zemlje ove regije – jugoistočne Europe i balkanskog poluotoka – koje su mi najdraže i uvijek su to bile. Živim u Hrvatskoj, ali i da ne živim te da moram izabrati neko drugo, novo, mjesto za život, svakako bih opet izabrao neku zemlju ove regije. Uostalom, zato i živim ovdje!