Za brodoskelara Ajeta Angela Harbaša svi u riječkom brodogradilištu znaju da naginje rimi. Naš pjesnik, kažu, tako su ga i predstavili premijeru Plenkoviću kojemu je Ajet stihovima zahvalio »što nam je 3. maj počeo raditi«.

Malo je toga iz života o čemu Ajet nije progovorio kroz stihove i rimu, sam kaže da je napisao više od dvije tisuće pjesama. Smatra to darom s kojim se rodio.

– Da moram nacrtati nešto, to vjerojatno ni na što ne bi sličilo. Međutim, pjesme su nešto drugo, počeo sam ih pisati vrlo rano, još u prvom razredu osnovne škole, objavljivao sam ih u tadašnjem dječjem listu Vesele sveske, čak sam bio i njihov dopisnik, priča 62-godišnji Ajet kojeg dani dijele od odlaska u zasluženu punu mirovinu.

Putovanje na kraj svijeta

U Rijeku je stigao kao petnaestogodišnjak iz jednog malog sela iz srebreničkog kraja u Bosni i Hercegovini.

– Osnovnu školu pohađao sam u Bajinoj Bašti jer je moje selo na samoj granici Bosne i Srbije, i nastavnik nas je izvijestio da se daju stipendije za Pulu, Rijeku i Split. Kod nas, tada, još nitko nije bio čuo za stipendije i stipendiranje, pa se sjećam da sam nastavnika pitao da pojasni što to točno znači. Razgovarao sam s roditeljima, prijavio se i nedugo potom stigla je plava kuverta s obavijesti da sam primljen, sjeća se Ajet tih davnih dana i svojeg prvog putovanja za Rijeku, koja mu se učinila na kraj svijeta.

»Nisam imao punih petnaest, kad od kuće krenuo sam ja Zagrlim je, zaplaka moja majka stara

Kad je gledam majku kako plače, pa zaplakah sa njom i ja, na stanicu mene kad je pratila

Plače majka, a duša joj jeca, ostala je kući sama, a u svijet joj otišla djeca

Znam, noćima ne spava i o nama brine, kad će djeca doći kući iz tuđine«, recitira iz glave Ajet pjesmu koju je tada napisao.

– Ukrcao sam se u vlak u Beogradu i zamolio konduktera da me probudi ako zaspim, da ne propustim izaći. On se nasmijao i rekao da nema straha jer je Rijeka ionako posljednja stanica na koju stižemo tek ujutro. Bilo je 20 sati kad je vlak polazio s beogradskog kolodvora i sjećam se da sam pomislio kamo ja to idem i gdje je uopće ta Rijeka kad se moramo voziti cijelu noć, priča dalje Ajet. Sve što je u to vrijeme znao o Rijeci svodilo se mahom samo na nogometni klub.

– Stanovao sam u đačkom domu kod Druge policijske, na Potoku. Nije bilo lako, to prvo vrijeme, em mlad, em sa sela došao u veliki grad. Da lakše prebrodim, pomogao mi je karate, koji sam trenirao još u Bajinoj Bašti. Na odlasku trener mi je rekao neka se javim njegovom kolegi Nikoli Vračaru, koji je vodio Karate klub Pobjedu. Uključio sam se u taj klub i to mi je puno pomoglo lakše se prilagoditi. Nositelj sam crnog pojasa prvi dan, išao sam i po natjecanjima, ostvario sam i neke uspjehe, ali u to vrijeme karate još nije bio toliko prepoznatljiv i razvijen sport kao danas, prisjeća se Ajet. Karateom se bavio do svoje 34. godine, a onda se okrenuo nogometu koji je igrao u rodnom mjestu još kao dijete. Jedno je vrijeme sudio utakmice u nižim ligama, veli da bi to danas bio rang županijskih.

Ajet priznaje kako u početku nije mislio da će u Rijeci trajno ostati. No život se, kako to već biva, često posloži sam od sebe, pa tako i Ajetov. Nakon što je odradio obavezne tri godine iz stipendije i odslužio vojsku, riječko brodogradilište nudilo je mogućnost stambenog zbrinjavanja, pa je Ajet odlučio produžiti s radom u »3. maju«. Stan, međutim, nije dočekao. Zakoni su se u međuvremenu promijenili i počeo je rat. Ajet se skućio tako da je kupio zemljište u Gornjim Srokima i sagradio obiteljsku kuću.

– Nije još u potpunosti završena, ali gdje ja stanem, nek sin nastavi, veli Ajet.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Samo je inspiracija važna

Kada je prije 41 godinu došao u »3. maj«, brodogradilište je imalo oko 5.500 zaposlenih. Sam Ajet kaže kako mu je teško uspoređivati to vrijeme i ovo danas.

– Kad sam počeo raditi, svaka tri mjeseca »3. maj« je primao nove radnike. Bilo je svih profila radnika i majstora, bilo je kao u košnici, učilo se, prenosilo se znanje sa starijih na mlade generacije. A danas nam je prosječna dob zaposlenih u »3. maju« 53 godine, što je puno, kaže Ajet.

Vraćamo se na njegove pjesme.

– Sve su moje pjesme stvarne, istinite, bilo da je u pitanju osobno iskustvo ili priče i sudbine ljudi na koje sam nailazio putem. Nema pravila, samo inspiracija je važna tako da sam pisao o svemu – o rodnom selu, majci, ljubavi, rastancima, sastancima, radosti, tuzi, Rijeci, Viškovu…

Imam i svoj Fejs na kojem kontaktiram s drugim tekstopiscima, neke moje pjesme možete čuti i uglazbljene na YouTubeu, kao što je »Rasli smo i patili« koju pjeva Šeherzada Ković ili, recimo, Asmir Hot »Nemoj majko suze liti«, prenosi nam Ajet.

Da je pjesnički opus našeg sugovornika šarolik baš kao što je i sam život, svjedoči i epizoda s prijateljem.

– Imam jednog prijatelja, koji je bogat, a mlado žensko bilo navalilo na njega, pa me pitao mogu li nešto napisati, prepričava nam Ajet i odmah kreće s recitalom.

»Ti bi htjela da te ljubim, ti sa nekim mlađim budi

Da provodiš sa mnom dane, godine nam ljubav brane

Pusti srce, misli glavom, tek dolazi tvoje vrijeme

Nađi sebi nekog mlađeg, nije mjesto ti kraj mene«.

Nedavno je Ajet napisao i pjesme o Bajramu za koje su se, veli nam, interesirali s dvije turske televizijske kuće. Pitamo ga je li zaradio štogod od svojih pjesama.

– Nešto sitno jesam, ne puno. Nema tu neke financijske koristi, više pišem radi sebe, kaže Ajet.

Planira li možda jednom izdati svoju zbirku pjesama, pitamo ga.

– Ne znam, za to treba i novca i vremena. Vidjet ćemo – ne otpisuje Ajet tu mogućnost.

Odakle mu Angel u imenu, zanima nas.

– Svi su me od malih nogu zvali Angel, tako me u mom rodnom selu jedino i znaju, čak je i moj sin bio u čudu, kad je sa mnom bio tamo u posjetu, pa me pitao koje je ustvari moje pravo ime, smije se Ajet Angel.

Nismo mogli odoljeti klišeju, a da od Ajeta ne pokušamo doznati postoji li među tih dvije tisuće i nešto pjesma neka koju bi posebno izdvojio. Krenuo je diplomatski, o tome kako su mu sve drage, a onda je popustio i krenuo sa stihovima.

»Od rastanka našeg vidjeli se nismo mi, rekli su mi u Sarajevu ona sada živi

Pozdravi mi Sarajevo i komšije naše, pozdravi mi staru ljubav i moje Harbaše

Doći ću u Sarajevo da bi opet s tobom bio, da ti kažem samo jedno da te nisam prežalio

Godine su mnoge prošle, od života osta’ malo, sramota me neće biti, doći ću da te vidim samo

Doći ću da te vidim, nije me sramota, pa makar me to koštalo života«, završio je Ajet.

Najmiliji grad

Rijeko moja najmiliji grade

nigdje više ja ne idem odavde

došao sam kad sam mali bio

ja sam tebe Rijeko zavolio

‘ko te Rijeko još volio ne bi

Kad sam mladost proveo u tebi

Rijeko grade tvoja okolina

Opatija poznata je svima

ljeti, zimi tu turista ima.