Psihologinja Osnovne škole Podmurvice Nada Kegalj dobitnica je brojnih priznanja i nagrada za postignute uspjehe u odgojno-obrazovnom radu, unapređivanju komunikacijskih vještina u nastavi i pružanju psihološke pomoći učenicima, a posljednja u nizu nagrada je »Ivan Filipović«. Osim što joj je nagrada, kaže, konačno donijela plusiće kod vlastite djece, donijela joj je i krila za daljnji rad.

Volonterski rad

– Ja sam učiteljica i psihologinja. Prije nekoliko godina dobila sam priznanje Hrvatskog psihološkog društva – priznanje »Marko Marulić«, jednu od najvećih nagrada u području psihologije. Nagrada »Ivan Filipović« nosi ime najvećeg hrvatskog učitelja, koju dodjeljuje Hrvatski sabor. Jako mi je drago što sam u protekloj godini dobila čak dvije državne prosvjetne nagrade. Čovjek se osjeća ponosno, dobiva priznanje za svoj trud i krila za daljnji rad. Nagrada je poticaj. Zahvaljujem Društvu psihologa Primorsko-goranske županije što mi omogućava da mogu raditi na promociji psihologije putem raznih projekata, festivala i tjedana psihologije. Ujedno pozivam sve građane sljedeći tjedan na Tjedan psihologije pod nazivom Rijeka psihologije. Posebno sam zahvalna djelatnicima i učenicima OŠ Podmurvice što mi omogućuju da radim ono što volim.

Voditeljica ste Tima za psihološke krizne intervencije. Jesu li se razlozi intervencija promijenili od početka epidemije?

– Lani odmah na početku lockdowna s ostalim psiholozima županije uključila sam se u volonterski rad – pružanje telefonske psihološke pomoći građanima, a u vezi epidemije. Taj rad traje i danas. Nakon velikog potresa prvi smo se aktivno uključili u telefonsku pomoć Sisačko-moslavačkoj županiji jer smo znali da su naše kolege tamo u ugroženoj skupini. Mi smo kao riječki vatrogasci – uvijek prvi. Slažem se s vama, razlozi intervencija se mijenjaju baš kao što nam se mijenjaju izazovi. Ono što u ovom trenutku nije hitno, jer događaji koji izazivaju nestabilnost još traju, jest provođenje psiholoških kriznih intervencija. Sada je potrebna psihološka prva pomoć. To je ona početna potpora, podrška i utjeha, koje pružamo drugoj osobi. Nju mogu provoditi i ne-psiholozi, osobe koje mogu saslušati i razumjeti druge da ublaže posljedice traumatskog događaja. Sada je potrebna empatija više nego ikad. Bitno je naglasiti da je kriza prilika i šansa za napredak i odrastanje. Za vrijeme krize smo napeti, zabrinuti, bespomoćni, iscrpljeni i razdražljivi. Ljudi su pod stalnim stresom skoro godinu dana. Narušeno im je uobičajeno funkcioniranje. Znači, sve ove neugodne emocije treba naučiti integrirati u sebe, razumjeti sebe i druge te krenuti dalje zreliji.
Želim naglasiti da smo mi psiholozi svjesni da nas čeka intenzivan rad na mentalnom zdravlju nacije nakon svih ovih izazova.

Djeca su od početka epidemije suočena s brojnim izazovima. Kako se nose s njima?

– Epidemija COVID-19 u psihološkom smislu utječe na sve ljude te zahtijeva dodatnu psihičku energiju i snagu za prilagodbu. Djeca su prihvatila epidemiološka pravila i nose maskice. Hoće li to ostaviti posljedice ovisi o nama odraslima, roditeljima i učiteljima. Zasad je dovoljno da ih potičemo na pridržavanje mjera, ne plašimo raznim pričama, da im iskreno i jasno odgovorimo na pitanja u vezi s epidemijom. S naglaskom da tjelesna distanca nije isto što i socijalna.

Zdravlje na prvom mjestu

Ovo je druga školska godina u kojoj je dio nastave online. Koliko je takav oblik nastave osnovcima teret?

– Djeca, roditelji i učitelji su divni. Većina je tako ozbiljno pristupila nastavi na daljinu da da mi je to netko rekao prije godinu dana, ne bih mu vjerovala. Bilo je početnih teškoća tehničke prirode, zatim je sve teklo donekle i kod većine dobro, a sad, nažalost, nismo primijetili posebno oduševljenje učenika što su se vratili u školu. Mislim da je mijenjanje oblika nastave uzelo danka. Ipak se radi o djeci. Ali što je tu je. Zdravlje mora biti na prvom mjestu.

A učitelji?

– Učitelji su i u ovoj situaciji pokazali da im je stalo, da im je stalo do djece, da im je stalo da djeca zdravo odrastaju i budu sretni usprkos svim ovim izazovima pred kojima smo se našli. Maksimalno se trude. Ovakav način učenja i poučavanja nije prirodan nikomu i svima je potpuno nov. Online nastava koja je išla u realnom vremenu bila je mnogo bolje organizirana nego tijekom proljeća i sad su mnogi učitelji pripremljeno ušli u virtualan svijet poučavanja. Škola treba biti najzabavnije mjesto u gradu. I kad je god moguće, u ovakvim uvjetima organizirati neku aktivnost iz klasične nastave, od nošenja ružičastog, crvenog, šarenih čarapa do maškara i ludih frizura.

Što je učiteljima najveći izazov?

– Najveća promjena u radu su same metode poučavanja. Kod nas, kao ni u svijetu, nema sustavnog ni standardiziranog oblika online nastave. Mnogi su pružali otpor prema tehnologijama prije nego im je zatrebalo. Najveći izazov je u dužini dječje pozornosti na online nastavi. Lekcije trebaju biti kraće, jasne s interaktivnim zadacima. Moja preporuka je za snimane videolekcije 6 do 8 minuta. Online nastavni sat ne može biti klasične duljine od 45 minuta. To je za učenike previše. Nakon toga su umorni, zamislite samo 5 do 6 sati raznih digitalnih alata. U redu je ako se u tom vremenu izvježba sadržaj. Niti jedan digitalan alat ne može zamijeniti učitelja u učionici. Učitelj samo po pogledu vidi je li učenik pažljiv i je li razumio sadržaj.