Foto Silvano Ježina
Na lokaciji Luban pronađeni su ostaci sedam osoba, a trenutno se istražuje mjesto na kojem je pretpostavka za još desetak ostataka. Riječ je o posmrtnim ostacima na lokacijama neposredno kod prve crte obrambene linije »Ingridstellung« u Drugom svjetskom ratu
Na lokaciji Luban na Drenovi ovih su dana pronađeni ostaci sedam osoba, a trenutno se istražuje mjesto za koje se pretpostavlja da krije ostatke još desetak osoba. Riječ je o kostima sedmorice njemačkih vojnika streljanih u svibnju 1945. u operacijama oslobođenja Rijeke.
Godina je 1945., Drugi svjetski rat na samom je kraju. Savezničke armije kreću se iz pravca zapada kroz gotovo poraženu Njemačku u pravcu Berlina. Istočno, Žukov, Rokosowski i Konjev se s više od 200 divizija u sklopu tri fronta i oko dva i pol milijuna vojnika spremaju zadati završni udarac i osvojiti Berlin. Istog dana kada je ta odlučujuća bitka započela na rijeci Odri, počela je još jedna bitka koja se pokazala ključnom za naš grad, za njegovu budućnost odnosno našu sadašnjost.
Počela je bitka za Rijeku. Bitka koja je rezultirala golemim brojem žrtava na obje strane, bitka koja je prekrojila neke nepravedne granice dogovorene krajem prvog svjetskog rata, bitka kojom je naš hrvatski narod koji je dvadeset i pet godina stenjao pod fašističkom čizmom konačno dočekao slobodu. Bila je to najveća bitka 4. jugoslavenske armije od njenog formiranja tog proljeća u Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori pa sve do kraja rata. Bila je to i bitka koja je značila kraj za najjaču njemačku formaciju na ovim prostorima, za 97. armijski korpus. Točan broj poginulih vojnika na obje strane vjerojatno nikada neće biti točno utvrđen, barata se podacima od 2800 pa čak do 6000 poginulih partizana dok broj poginulih njemačkih i ostalih neprijateljskih vojnika nikada nije ozbiljnije istraživan.
Foto Silvano Ježina
Njihovi posmrtni ostaci i danas se pronalaze u riječkoj okolici, na dijelovima tadašnje borbene crte na potezu od Šmrike, Križišća, Hreljina, Krasice pa sve do padina Svete Katarine, Lubana i Kopice.
Vojni biser
Ovo zadnje troje su uzvišenja iznad kanjona Rječine ključna za obranu samog grada, dobro utvrđena još za vrijeme vladavine Italije. Na Sv. Katarini i Velom vrhu izgrađena su vojna obrambena utvrđenja stalnog tipa koja su se počela graditi odmah po utvrđivanju granične crte između kraljevina, Italije i Jugoslavije. Najveći dio je dovršen, dio je bio pred završetkom, a dijelovi Lubana i obrambena crta prema Saršonima i dalje prema Klani je bila utvrđena borbenim postavima privremenog karaktera. Dakle rovovima i privremenim zaklonima iskopanim i uređenim u kršu, na samom vrhu i s dobrim pogledom na kanjon Rječine, Grobničko polje i dalje na istok. Utvrđenja na Sv. Katarini i Velom vrhu nisu zapravo nikada ni osvojena, taj biser vojnog graditeljstva koji nas danas podsjeća na teška vremena iz riječke povijesti, stoji gotovo netaknut već više od sedamdeset godina bez ikakve svrhe i namjene, a pokušaji da se turistički valorizira ostaju za sada neuspješni.
Foto Silvano Ježina
Mjesni odbor Brašćine-Pulac se godinama trudi u suradnji s entuzijastima s područja vojne povijesti osmisliti projekte koji bi ovo područje pretvorili u šetnicu a same utvrde u suradnji s muzejskim ustanovama uredili i ponudili turistima kao svojevrsnu atrakciju kakvih u svijetu ima dosta i sve su funkcionalne i prihoduju značajne sume.
U organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja odnosno Uprave za zatočene i nestale nedavno je na području naše županije, konkretno u mjestu Krasica, uspješno ekshumirana masovna grobnica s trinaest posmrtnih ostataka njemačkih vojnika. Prilikom rekonstrukcije lokalne pristupne ceste mjesnom groblju u Krasici iskorištena je prilika i istražena lokacija poznata još odavno ranije. Prema svjedočenju mještana, na samom kraju borbi za mjesta Krasicu, Praputnjak i Škrljevo na tom je mjestu strijeljana grupa od trinaest vojnika. Nakon strijeljanja tijela su ubačena u jamu-fugasu nastalu prethodnom detonacijom eksploziva iz obližnjeg skladišta i tu zatrpana. Lokacija je bila svega nekoliko metara od ulaza u samo groblje i točno ispod ceste odnosno energetskih kablova koji su i otežali samu ekshumaciju. Pronađeno je točno trinaest posmrtnih ostataka koji su ekshumirani i nakon obrade u Zagrebu poslani u Njemačku. Isti postupak slijedi i za sve ostale lokacije za koje postoje saznanja.
Kota 499
Luban, uzvišenje iznad kanjona Rječine, a s druge strane iznad Drenove bilo je poprište najkrvavijih borbi koje su vođene za Rijeku. Upravo činjenica da na njemu nije bilo utvrda stalnog tipa s brojnim podzemnim hodnicima i borbenim stanicama na površini, nego je bio branjen rovovima i borbenim točkama ukopanim u primorski krš, predodredio ga je za mjesto preko kojeg će se izvršiti proboj i osloboditi Rijeku. Napadan je iz pravca kanjona Rječine po izuzetno nepristupačnom terenu, vrlo strmom i teško prohodnom i za koze a kamoli za ljude. Mnogi su borci svoje kosti ostavili na njegovim padinama. Na taj obrambeni postav koncentrirana je najveća zabilježena topnička priprema u tijeku čitavog narodno-osobodilačkog rata ako se izuzme ona kod proboja srijemskog fronta. Dana 27. travnja 1945. u ranim jutarnjim satima na toj su se koti otvorila vrata pakla.
Kako prethodni juriši nisu bili dali rezultata zapovjednik četvrte armije odlučio je koncentrirati sve od topništva što je imao na raspolaganju pa je čak tražio i pomoć od tadašnje »Prve artiljerijske brigade JA«. Tog je dakle jutra pet topničkih diviziona stacioniranih na području grobničkog polja otvorilo vatru na kotu 499 odnosno na Luban. Kako je vrijeme bilo oblačno i lagana kišica se skupa s oblacima lagano vukla kanjonom Rječine, nije bilo moguće baš točno korigirati pogodke ali su mi se u sjećanje dobro usjekle riječi jednog od preživjelih partizana, tada mladog komandira voda jednog od bataljuna koji su jurišali na kotu 499. Intervjuirao sam ga i napravio video-zapise tog vremešnog i sada već pokojnog starca u zaleđu Zadra nakon što sam saznao za njega. Pričao je dosta opširno o cijeloj kampanji oslobađanja, kad sam ga pitao za kotu 499 zastao je na trenutak i zašutio. U očima su mu se pojavile suze i rekao je samo »sinko, toga jutra tamo je gorjelo nebo i zemlja«.
Foto Silvano Ježina
Nezamisliva uništavanja
Nakon neobično duge topničke pripreme uslijedio je juriš postrojbi koje su prethodno podišle na jurišno odstojanje. Ratni dnevnici postrojbi koje su tada djelovale na tom pravcu govore o grčevitim borbama prsa o prsa na nekoliko stotina metara kvadratnih tog strateški važnog uzvišenja. Istog je dana Luban prelazio iz ruke u ruku budući da je general Kubler znao koliko je to važno za obranu Rijeke, slao je pojačanja koja su prelazila u protunapad i nekoliko puta odbacile partizane natrag na padine i prema kanjonu Rječine. Čuvena kota 499 ili po domaću »Lubanj«, tog dana nije pao ali u idućim danima branitelj ipak nije mogao izdržati takav tempo napada i na kraju je upravo tu i na pravcu prema Saršonima izvršen proboj. Nakon osvajanja Lubana njemačka obrana na samoj rijeci Rječini te u utvrdama Svete Katarine i Velog vrha postala je bespredmetna i prijetilo joj je okruženje i uništenje.
Ludwig Kubler, zapovjednik 97. armijskog korpusa izdaje zapovjed o izvlačenju i aktiviranju prethodno postavljenih eksplozivnih punjenja na lučkim instalacijama i na operativnoj obali kao i na svim važnim objektima u samom gradu. Kreću nezamisliva uništavanja nakon kojih je sve ostalo u ruševinama, a njemačke snage izvlače se pod borbom u pravcu Rupe s namjerom da se probiju općim pravcem Rijeka-Rupa-Ilirska Bistrica-Pivka-Ljubljana-Klagenfurt u svoju domovinu. U tom povlačenju planirana mu je pomoć u smislu proboja jedne SS postrojbe iz pravca Ljubljane u smjeru Rijeke kako bi omekšala snage slovenskih brigada koje su zatvarale taj pravac. Ta pomoć nikada nije stigla budući da je osobno fon Lehr iste poslao u pravcu Karlovca procijenivši da je tamo situacija takva da bi uporaba tih snaga mogla biti učinkovita, dok je situaciju 97. armijskog korpusa očigledno smatrao bezizglednom. Grčevite borbe potrajale su sve do u noć između 6. i 7. svibnja pri čemu su njemačke snage pod borbom uspjele doći do Ilirske Bistrice. Na platou oko ovog malog slovenskog gradića te se noći natiskalo oko šesnaest tisuća njemačkih vojnika okruženih sa svih strana partizanskim postrojbama, s juga potiskivale su ih snage IV. JA a sa sjevera su sve prijelaze prema Pivki zatvarale postrojbe slovenskih brigada. Ugroženi unakrsnom topničkom i pješačkom vatrom koja je na tako malom prostoru imala krvave posljedice, došlo je do pregovora a potom u ranim jutarnjim satima i do predaje korpusa. U malom zaseoku Zagorje kod Ilirske Bistrice njemački pukovnik Reindl potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju i sudbina tog njemačkog korpusa tu je zapečaćena.
Istraživači amateri
Danas, nakon više od sedamdeset godina od tog sudbonosnog vremena, padine Sv.Katarine, Velog vrha, Lubana, Kopice i dalje u pravcu Klane još su svjedoci krvave bitke. Istraživači amateri, kolekcionari starog oružja i ljubitelji militarije obilaze te lokacije u potrazi za dijelovima starog oružja i opreme, pronalaze zahrđale kacige, spremnike streljiva, kopče opasača, fragmente eksplodiranih granata, dugmad, poneki kožni predmet a ponekad pronađu i neeksplodirana ubojna sredstva što je posebno opasno i što rješavaju djelatnici protueksplozijskog odjela MUP-a. Ono što je posebno važno, i zbog čega se zadnjih dana vrše dodatna istraživanja, jest pronalazak posmrtnih ostataka na lokacijama neposredno kod prve crte tadašnje obrambene linije »Ingridstellung«.
Foto Silvano Ježina
Istraživanja, snimanje lokacije, vođenje zapisnika i sve ostale radnje vrše se od strane Ministarstva hrvatskih branitelja odnosno Uprave za zatočene i nestale koji je i po zakonu nadležan za organiziranje i koordiniranje ekshumacija, obradom i identifikacijom posmrtnih ostataka osoba pronađenih tijekom infrastrukturnih, urbanističkih, arheoloških radova ili ostalih radova na gradilištima i intervencijama u zemljištu, za koje može razumno pretpostaviti da su posmrtni ostaci žrtava Drugog svjetskog rata i/ili poslijeratnog razdoblja.
