Na današnji dan prije točno 50 godina u Rijeci je po prvi put izvedena transplantacija bubrega. Riječki liječnici predvođeni prof. dr. Vinkom Frančiškovićem prvi su u tadašnjoj državi uspješno presadili bubreg, a riječka je bolnica time u hvatanju koraka s najsuvremenijim medicinskim postignućima iza sebe ostavila mnogo veće medicinske centre u Jugoslaviji, poput Ljubljane, Zagreba i Beograda.

Bilo je to vrijeme snažnog razvoja temeljnih i kliničkih znanosti čija dostignuća riječka medicina baštini i danas, ali i vrijeme dobro utreniranih, polivalentnih kirurga koji su se pod vodstvom tadašnjeg šefa kirurške klinike prof. dr. Vinka Frančiškovića hrabro i entuzijastično hvatali ukoštac s novim izazovima.

Frančišković je okupio ekipu mladih liječnika željnih znanja. Prof. dr. Petar Orlić jedan od Frančiškovićevih učenika i član kirurškog tima koji je izveo prvu transplantaciju bubrega u Rijeci sjeća se svog dolaska na Sušak u tadašnju bolnicu »Dr. Zdravko Kučić«, priprema na eksperimentalnim modelima i edukacije u eminentnim svjetskim transplantacijskim centrima.

Foto Marko Gracin

– Kolega Andrej Gudović i ja počeli smo u kolovozu 1967. u tadašnjoj bolnici »Dr. Zdravko Kučić« na Sušaku. On je počeo na Urologiji, a ja na Traumi. Brzo smo se snašli, budući da smo dolazili na vježbe iz kirurgije i obavili liječnički staž. Zatekli smo Centar za dijalizu koji je počeo raditi u listopadu 1966. godine čiji je voditelj bio dr. Jerko Zec koji je vodio i Odjel torakalne kirurgije. Bila je već uhodana i eksperimentalna kirurgija na psima. Izvodila se transplantacija bubrega i operacija na otvorenom srcu, a zahvati su se izvodili u općoj anesteziji. Psi su preživljavali jer smo im vadili bubreg, isprali iz njega krv i usadili u malu zdjelicu, prisjeća se Orlić.

Pariška edukacija

Godinu dana nakon što je počeo raditi u sušačkoj bolnici, u proljeće 1968. godine Frančišković ga je, kako kaže, pozvao u svoj ured i pokazao članak o iskustvu s transplantacijom bubrega u pariškoj bolnici Necker. Bolnici se pružala mogućnost korištenja francuske stipendije, a Frančišković je odabrao Orlića i zamolio ga da prihvati stipendiju.

– Kako do supruge u tom času nisam mogao doći, savjetovao sam se s dr. Zvonimirom Brozovićem, voditeljem traumatološkog odjela. On je imao iskustvo tromjesečnog boravka u Lyonu i kazao mi je da bi bilo glupo ne prihvatiti takav izazov. U Pariz sam otputovao posljednjeg dana prosinca 1968. godine, a kod kuće sam ostavio suprugu i kćer koja je tada ima pet i pol mjeseci. Prije polaska Frančišković mi je rekao da naučim što je moguće više iz transplantacije bubrega. U Parizu sam dodijeljen asistentu dr. Michelu Leskiu koji je bio zadužen za kliničko praćenje bolesnika nakon transplantacije bubrega. Za vrijeme mog boravka izvršeno je 15 transplantacija bubrega, a među bolesnicima upoznao sam djevojčicu iz Zagreba koja se zbog insuficijencije bubrega s obitelji preselila u Pariz i primila majčin bubreg. Srijedom se održavao sastanak s patolozima, a jedan od patologa bio je Jean Berger koji je otkrio IgA depozite i po kojem je naziv dobila Bergerova bolest, govori Orlić pojašnjavajući da su se pedesetih godina prošlog stoljeća pojavili pokušaji transplantacije bubrega upravo u francuskim bolnicama Necker i Foche.

Po njegovom povratku u Rijeku pripreme za transplantaciju bubrega se nastavljaju, a Orlić se sjeća jednog dana travnju 1970. godine kada mu je primarijus Branko Fink, inače Frančiškovićev zamjenik, rekao je da je pročitao vijest o transplantaciji bubrega u Ljubljani.
– Nažalost, primatelj je nakon dva tjedna preminuo od infekcije, a KBC-u Ljubljana trebalo je puno vremena da se oporavi i nastavi program transplantacije. S druge strane, Rijeka s najmlađim fakultetom u zemlji izgledala je kao najslabiji trkač u toj utrci, ali je iznenadila svojom kompetencijom koja je bila rezultat dugotrajne pripreme i entuzijazma, tvrdi Orlić.

Dvije sale

Potvrda dobre pripreme i uigranosti dogodila se subotu 30. siječnja 1971. godine. Kako kaže Orlić, želja profesora Frančiškovića bila je da se operacija izvede u miru, bez znanja javnosti. Želja mu nije bila u cijelosti ispunjena jer je Novi list doznao da se na Sušaku sprema pionirski pothvat i vijest o transplantaciji bubrega u sušačkoj bolnici najavio na svojoj prvoj stranici na sam dan operacije, u subotu 30. siječnja 1971. godine.

– Ja sam prema dogovoru u bolnici proveo tri dana i vodio brigu o bolesniku koji je bio iz Pule i imao je 34 godine. Uzrok zatajenja bubrega bio je glomerulonefritis. Davatelj bubrega bila je 49-godišnja bolesnikova majka. Zahvat se odvijao istovremeno u dvije operacijske dvorane. Lijevostranu nefrektomiju izvršili su doktori Vjerislav Peterković, Jerko Zec, Andrej Gudović i instrumentar Josip Dijaković.

Perfuziju bubrega Perfudexom i koordinaciju rada oba tima radili smo dr. Miomir Zelić i ja. Nakon nefrektomije vlastitog desnog bubrega majčin su bubreg usadili doktori Vinko Frančišković, Branimir Budisavljević, Anton Šepić, Damir Dimec i instrumentarka Albina Zoretić. Bubreg je odmah preuzeo funkciju, a oporavak je bio brz i bolesnik je postigao dobru kvalitetu života. Umro je nakon 14,5 godina od tumora jetre uz dobru funkciju bubrega. Do kraja 1971. godine učinili smo pet transplantacija, a prvu transplantaciju od umrle osobe učinili smo 15. svibnja 1972. godine. Donor je bila žena koja je preminula nekoliko dana nakon prometne nesreće, rezimira Orlić.

Ispred svih

U to vrijeme u sušačkoj bolnici počinje raditi i prof. dr. Željko Fučkar, dugogodišnji predstojnik riječke Klinike za kirurgiju i Klinike za urologiju koja je u njegovo vrijeme, 2007. godine postala Referentni centar Ministarstva zdravstva za transplantaciju bubrega.

Prema njegovim riječima, Vinko Frančišković bio je kreator i organizator kompleksnog programa eksperimentalne kirurgije, kao i kompletnog multiorganskog transplantacijskog programa koji je sa svojim rezultatima postao predvodnik u tadašnjoj državi.

– Gledajući s povijesne distance, sušačka kirurgija je u početku imala objedinjenu dijalizu i urologiju na Odjelu urologije što je znatno ubrzalo i poboljšalo prijeoperacijsku i postoperacijsku obradu i njegu. U drugim centrima su te struke bile organizacijski i fizički razdvojene posebnim dežurstvima. Osim toga, uvedeni su multidisciplinarni tjedni sastanci nefrologa, rendgenologa, imunologa, mikrobiologa i transfuziologa. Sve je to organizirao i vodio prof. dr. Vinko Frančišković na dnevnom principu rada i pojedinačne odgovornosti za svakog bolesnika i nikada nije odlazio doma prije osam sati navečer. Svu tu pripremu smo započeli par godina ranije od drugih eminentnih centara u Jugoslaviji Zagreba, Beograda, Skopja i Sarajeva s odličnim rezultatima prvih transplantacija bubrega. Naše operacijske ekipe na čelu s prof. dr. Frančiškovićem učinile su i prve transplantacije u Zagrebu, Sarajevu i Skopju, a niz je vodećih urologa iz cijele Jugoslavije dolazio na edukaciju u našu ustanovu. Osobno sam proveo tri mjeseca u Sarajevu zbog praćenja i »čuvanja« transplantiranih bolesnika jer domaćini nisu imali nikakvih iskustava u radu s takvim bolesnicima, ističe Fučkar.

Rijeka je, kako dodaje, bila dominantni centar u kojemu je prvi put u nas osnovana regionalna organizacija za dijalizu i transplantaciju Jugotransplant koja je od 29. listopada 1973. povezivala regionalne centre bivše Jugoslavije transferom znanja u organizacijskom i tehnološkom smislu. Jedna od njenih važnijih aktivnosti bila je organizacija razmjene organa za transplantaciju, te organizacija transplantacijske djelatnosti uopće. Dobro je poznato da su sedamdesetih godina bolesnici iz cijele Jugoslavije dolazili na Sušak zbog transplantacije bubrega sa živog srodnog davatelja. U pionirskim vremenima razvoja konvencionalnog, dijalitičkog i kirurškog liječenja kronične bubrežne insuficijencije liječnici Klinike za kirurgiju educirani su u nizu vrhunskih svjetskih središta kao što su Aarhus, London, Boston, Pariz, Lyon i Cambridge.

Referentni centar

– Uvođenje ultrazvučne dijagnostike na sušačkoj urologiji polovinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća je vrlo značajno pridonijelo prepoznavanju posttransplantacijske patologije presatka.

To su kriza akutnog odbacivanja, akutna tubularna nekroza, opstrukcijske smetnje i peritransplantacijska zbivanja kao što su limfocele, urinomi, krvarenja, infekcije i slično, a čije je liječenje potpuno različito. Prve biopsije transplantiranog bubrega vođene ultrazvukom su učinjene na Sušaku krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a razvojem novih aparata kao što je color Doppler je učinjen veliki korak u prepoznavanju subtilnih morfoloških promjena na transplantiranom bubregu, što je prepoznato i u svjetskoj stručnoj i znanstvenoj literaturi, napominje Fučkar. Iako je transplantacija bubrega danas zahtjevni rutinski zahvat na riječkoj Klinici za urolgiju, još uvijek, kako kaže Fučkar, postoji mogućnost niza intraoperacijskih i poslijeoperacijskih komplikacija koje je nemoguće predvidjeti.

– Ovdje pobjedu nosi kliničko iskustvo, ali i brzina revizije bez obzira što »sve piše u knjigama«. Na Klinici za urologiju se godišnje uradi 30 do 40 transplantacija bubrega, a u stanju smo učiniti i do pet transplantacija istovremeno. Transplantacije bubrega su normalno rađene i cijelim tijekom Domovinskog rata, iako je dio kirurga koji su radili na urologiji sudjelovao i na ratištima kao šefovi kirurških ekipa. Cjelokupni taj rad i postignuti rezultati omogućili su da naša Klinika za urologiju postane 2007. godine Referentni centar za transplantaciju bubrega, a iste je godine osnovana Klinika i Katedra za urologiju. Današnja ekipa urologa je u najboljim, četrdesetim godinama, a u svojim redovima ima tri profesora, četiri docenta i par asistenata. Svi su bili primljeni u moja dva mandata na Klinici za kirurgiju i kasnije na Klinici za urologiju, bio sam im svima mentor na magisterijima i doktoratima. Svojim radom dobar su zalog za budućnost urologije i našeg transplantacijskog programa, zaključuje Fučkar.

Radoholičar, lider i učitelj

Doajena riječke kirurgije prof. dr. Vinka Frančiškovića njegovi učenici pamte kao radoholičara u potpunosti posvećenog kirurgiji, istinskog lidera i učitelja koji je u sebi nosio očinsku dimenziju.

– Vinko Frančišković bio je vrijedan čovjek koji je na poslu ostajao do večeri. Vladao je torakalnom, abdominalnom i vaskularnom kirurgijom te urologijom, a utorkom je odlazio u Ljubljanu na usavršavanje kardijalne kirurgije. Na radiologiji je uveo angiografiju, a nakon dežurstva često smo sudjelovali u operacijskom programu. Subotom je obavljao vizitu odjela, a nakon što je uvedena slobodna subota, mi smo još više godina nastavili sa subotnjom vizitom. Ujutro je određivao sastav operacijskog tima. Cijenio sam njegov običaj da neku primjedbu ili kritiku kaže u četiri oka, a vodio je računa i o mladima. Bio je strastven pušač, oslikava svog učitelja prof. dr. Orlić.

Prof. dr. Fučkar kaže da su mladim kirurzima koji su tada učili od Frančiškovića stečena iskustva pomogla i u Domovinskom ratu jer je njihov učitelj od njih intenzivnim treningom stvorio vješte opće kirurge.

– Petnaest sam godina proveo u radu s njim od čega tri godine kao volonter, a cijenio sam ga posebno kao neprikosnovenog autoriteta i dobrog vođu. Bio je vrlo zahtjevan, ali i popustljiv u nekim segmentima kao što je to bila mladenačka zafrkancija po bolnici, gdje nas je i branio. Njegova su vrata uvijek bila otvorena, a često smo ga zvali i u operacijsku dvoranu kada je »zagustilo«. Nije se ljutio, završio bi operaciju i uredno nas je podučio oko učinjenog zahvata. Isključivo ga je interesirala dobrobit bolesnika i naši operacijski rezultati. A tu nije bilo milosti – ili si vrijedio, ili letiš. Nikada nismo odlazili doma nakon dežurstva, već smo nastavili raditi normalno po operacijskim dvoranama, ambulantama i odjelima. Naravno, neplaćeno. Najvažniji segment u edukaciji mlađih je bio u trenažnom procesu razvoja. Svakodnevno smo bili na standby poziciji, jer nismo unaprijed znali što nas čeka u operacijskim dvoranama. Tek nakon jutarnjeg sastanka smo saznali što nam predstoji, a to je bilo vrlo zahtjevno i raznoliko. Jedan dan na traumatološkim operacijama, drugi dan struma štitnjače ili karcinom dojke, treći dan varikozne vene ili kamenac u bubregu. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Prof. dr. Miljenko Uravić i ja smo zadnja generacija tako treniranih općih kirurga, a ta su nam iskustva uveliko pomogla u Domovinskom ratu gdje nam niti jedan ranjenik nije umro, kaže Fučkar koji se prisjetio i jedne anegdote koja ilustrira Frančiškovićevu ljudsku dimenziju.

– Jedan je kolega konačno položio farmakologiju iz četvrtog puta i slavili smo do jutra, a ja sam direktno došao na posao u crnom svečanom odijelu i krenuo odmah u salu na operaciju karcinoma želuca. Dobro se sjećam kako mi je asistirao specijalizant ortopedije iz Pule, dr. Labaš, a nadglednik je bio naš dragi prim. dr. Fink. Operaciju smo uspješno uradili, krećem doma i na koga naletim na izlasku iz naše sobice? Na profesora Frančiškovića koji me je odradio pogledom današnjeg CT aparata i priupitao: »Fujo, kako je prošla operacija?«. Rekoh kako je sve u redu, a on je to već znao i nastavio: »A ti, ovako svečano na posao? Od kuda?«. Vidim, nema druge, nego istinu na sunce. Očekivao sam žuti karton, no profesor je odgovorio u svojem specifičnom stilu: »Ajde, pomalo doma i pazi kako voziš!«, prisjeća se Fučkar.

Povijest transplantacije u Rijeci

1962. nabavka prvog uređaja za hemodijalizu
1966. transplantacije bubrega na eksperimentalnim modelima
1971. transplantacija bubega sa živog darivatelja
1972. transplantacija bubrega umrle osobe
1974. transplantacija bubrega živog nesrodnog darivatelja
1993. simultana transplantacija gušterače i bubrega
2006. transplantacija jetre