RIJEKA – Ni blizu danas prevladavajućim stavovima u kojima se miješaju bezrazložni osjećaji rezignacije, malodušnosti i općeg nezadovoljstva, ni blizu današnjoj bezličnosti stavova koji dominiraju hrvatskom stvarnošću, nije djelovao riječki kvart Potok točno prije trideset godina, 25. listopada 1991. Ne, tog su dana taj dio Rijeke ispunjavali ponos, odlučnost, želja za stvaranjem sretne i slobodne domovine. Bio je to dan kad je prema Lici, točnije Gospiću, krenula najveća organizirana skupina riječkih dragovoljaca.

– Mnogo je tih hrabrih ljudi, dragovoljaca iz Rijeke i njezine šire regije u obranu Hrvatske krenulo već u srpnju, kolovozu i posebice rujnu, ali taj je 25. listopada bio poseban po tome što je iz Rijeke krenulo pet autobusa s oko 250 dragovoljaca, ljudi spremnih založiti svoje živote za spas Hrvatske. Za zaustavljanje okupatorskih snaga, dati sebe za sigurnost i sreću drugih. S obzirom na to da je bilo nemoguće proći u miru najprometnijim ličkim pravcem, onim od Otočca do Gospića, putovali smo preko Karlobaga, a u Lici smo najprije bili smješteni u Klancu, sjeća se tih dana ponosa Mile Biondić, čelni čovjek Kriznog štaba Primorske regije, ujedno i inicijator i organizator okupljanja dragovoljaca. Rijeka je tih dana imala već značajni broj organiziranih postrojbi koje su sudjelovale u borbama na cjelokupnom teritoriju Hrvatske. Dakako, zbog pravnih razloga, uglavnom je bila riječ o policijskim postrojbama, dragovoljcima, HOS-u, a jako je veliku ulogu imala i A bojna, u prvim mjesecima nastanka također policijska postrojba koja je trebala postati inicijalnim dijelom 9. gardijske brigade sa sjedištem, kako je prvotno bilo planirano, u Rijeci.

Premalo oružja

– Dolaskom u Klanac, jer se u Gospić uslijed silnog granatiranja nije moglo, u kojem k tome stanje nije bilo ni najmanje dobro jer branilo ga je svega nekoliko stotina slabo naoružanih ljudi, do nas su došli general Mirko Norac i Petar Čavar, čelni ljudi 118. brigade. Nažalost, vijesti koje su donijeli nisu bile dobre – bilo nas je više nego oružja! No, na to smo silno ponosni. Naoružanja je bilo samo za jednu satniju, samo za jedan dio pristiglih riječkih dragovoljaca, sjeća se Biondić, kao i činjenice da je satnija Sv. Juraj, u koju su smješteni riječki dragovoljci, najprije imala svoje unutarnje ustrojstvo, da bi kasnije postala dijelom 118. brigade.

– Koliko je bilo povjerenje u naš moral i odlučnost, hrabrost u suprotstavljanju nemjerljivo brojnijem neprijatelju, pokazuje i činjenica da nas se smješta na područje Bilaja i Ličkog Ribnika, pojašnjava Biondić.

Riječ je bila o najisturenijem položaju koji se dodirivao sa zloglasnim četničkim uporištima Vrebac, Barlete i posebno – Medak. Presijecanje crte koju su držali pretežito riječki dragovoljci značilo bi ulazak u Gospić, početak uličnih borbi i najvjerojatnije povlačenje hrvatskih snaga iz glavnoga gada Like. Zahvaljujući snazi dragovoljačkog karaktera, jer po pitanju naoružanja odnos snaga je bio dramatično nepovoljan za hrvatsku stranu, ta je crta uspješno branjena i obranjena. Kako je poznato, nešto više od mjesec dana nakon dolaska dragovoljaca, iz Rijeke stiže i domobranska, bogato strukturirana i brojna 128. brigada koja zajedno s ličkim snagama počinje stvarati prevagu u svakom smislu.

Kasnije dolaze i snage s ostalih područja današnjeg PGŽ-a i rat kreće u sasvim nekom novom, optimističnom, na kraju i trijumfalnom smjeru.

Potrebni Lici

– Iako smo iz Rijeke od nekih važnih ljudi ispraćeni s mnogo nerazumijevanja, pa i pokušaja unošenja straha i razdora među dragovoljce, danas je jasno da smo upravo mi bili Gospiću, Lici i Hrvatskoj iznimno potrebni tih dana rane jeseni 1991. godine. Rujan je bio mjesec strahovitih četničkih napada na Gospić, pokušaja da ga se u najkraćem mogućem roku osvoji. Postrojbe koje su se tada nalazile u njemu – od domaćih dragovoljaca, HOS-ovaca, specijalne policije iz Rijeke, ali i Varaždina – bile su na izmaku snaga. Dobro nam je to bilo poznato, zbog čega smo već od rujna žurili s ustrojem riječkih dragovoljaca i to po tada važećim, legalnim mobilizacijskim mjerama. Umjesto podrške, dobivali smo silne pokušaje onemogućavanja našeg okupljanja i odlaska u Gospić. Riječki politički establišment znao nas je definirati »Biondićevim paravojnim snagama«. S druge strane, a to se vidjelo upravo u prvoj fazi našeg dolaska, Lici smo bili prijeko potrebni. Jačanje obrane prema toj zloglasnoj medačkoj strani omogućilo je kakvo-takvo stabiliziranje stanja do dolaska domobranskih postrojbi. Kao i u slučaju ostalih dragovoljaca, i mi, riječki, učinili smo u tim prvim mjesecima rata presudne iskorake u zaustavljanju agresije, omogućili smo domovini da se organizira, naoruža, ostvari preokret te u Oluji oslobodi skoro čitavu zemlju, zaključuje Biondić.

Riječki dragovoljci, ljudi koji su s Potoka krenuli tog 25. listopada, na svojim su položajima ostali do lipnja 1992. godine, nakon čega se u cijelosti stapaju s pojedinim jedinicama već vrlo brojne i jednako tako organizirane Hrvatske vojske. Ukupno, Rijeka je Lici dala 523 dragovoljca, od kojih je njih 16, čak 11 u prva četiri mjeseca rata, domovini i slobodi dalo svoje živote.

I danas okupljanje na Potoku

​Riječki dragovoljci se danas okupljaju na Potoku u 10 sati, slijedi paljenje svijeća na groblju Drenova u 11 sati, kao i na Mostu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata sat kasnije, točno u podne. Osim u čast prijatelja i pripadnika znamenite satnije, riječki će dragovoljci na taj način odati počast i svim ostalim dragovoljcima, kao i cjelokupnoj hrvatskoj braniteljskoj populaciji.

Šesnaestorica poginulih

Nažalost, hrabrost je imala svoju cijenu. Od 14. prosinca 1991. godine kad su poginuli Boris Antolos, Žarko Fatičić, Enes Handžar, Ive Stipanović, Mladen Šebalj i Elio Vlah, do lipnja 1992. kad je demobilizirana satnija riječkih dragovoljaca, poginulo je još pet boraca – Samir Porča, Željko Vlaškovac, Goran Damjanović, Damir Mitrović i Memsudin Kudić.

Kasnije, kao pripadnici drugih postrojbi, od srpnja 1992. do prosinca 1994. godine, živote je izgubilo još pet ljudi – Raul Ivančić, Antun Kelvin, Stipe Srednjoselac, Ilija Ezgeta i Jure Raos.