Imao je pravo mr. sc. Đuliano Trdić, svećenik i liječnik, povjerenik za pastoral bolesnika i medicinskog osoblja Riječke nadbiskupije kada je govoreći o Svjetskom danu bolesnika ustvrdio da se ponekad sa zahvalnošću treba podsjetiti kada je nešto započelo i koja je tomu svrha.

Svjetski dan bolesnika slavi se danas, na blagdan Gospe Lurdske, ove godine 29. godinu zaredom, otkad ga je papa Ivan Pavao II. ustanovio.

No zbog pandemije koja je pogodila cijeli svijet ove ga se godine drugačije i doživljava i obilježava. Povod razgovoru s vlč. Trdićem taj je Svjetski dan, koji doista nije, kako i on kaže, samo neka manifestacija.

Ranjive etape života

– Papa Ivan Pavao II. je u svojem apostolskom i pastoralnom radu uvijek na posebnom mjestu uzimao u zaštitu najranjivije, najslabije i najnezaštićenije u društvu. U krajnjoj liniji, činio je ono što je činio sam Isus, a kasnije i Crkva od samih početaka. Život je oduvijek najugroženiji kada nema sposobnost da brani sam sebe, a to je pod srcem majke, kao nerođeno dijete, u djetinjstvu i u starosti kada ovisi o skrbi i ljubavi drugih. To su dvije najranjivije etape života jer mogu biti ugrožene egoizmom pojedinca i nemarom društva. Zato Crkva naprimjer i slavi Dan života, Dan obitelji, Dan bolesnika ili sada po papi Franji, od ove godine, Dan djedova i baka. Sve ove inicijative imaju za cilj naglasiti dostojanstvo koje čovjek ima u svakome trenutku i u bilo kakvim okolnostima života.

S kojim je motivima papa Ivan Pavao II. ustanovio Svjetski dan bolesnika?

– Dan bolesnika ima za cilj naglasiti da dostojanstvo nikada čovjeku nije umanjeno, da život uvijek ima smisao, čak i kad je bolestan i nemoćan, a za društvo možda nefunkcionalan i nekoristan. S druge strane prilika je na ovaj dan zahvaliti i svima onima koji skrbe za bolesnike, zdravstvenim radnicima, ali i članovima obitelji. U ovoj koronakrizi na poseban način valja zahvaliti svim zdravstvenim radnicima i svima koji su skrbili i skrbe za bolesnike te su izložili sebe i svoje obitelji opasnosti zaraze.

Zašto je za Svjetski dan bolesnika odabran upravo blagdan Gospe Lurdske?

– Odgovor pronalazimo u Apostolskom pismu »Salvifici doloris« – »Spasonosno trpljenje« Ivana Pavla II.: »Zajedno s Marijom, Majkom Kristovom, koja je bila pod križem, zaustavljamo se kod svih križeva čovječanstva danas«. Blagdan Djevice Lurdske izabran je i zato što su mnogi hodočasnici – bolesnici i posjetitelji Lurda – izvijestili da su izliječeni zagovorom Blažene Djevice. Papa Ivan Pavao II. je Svjetski dan bolesnika utemeljio oko godinu dana nakon što je njemu samome dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Zanimljivo je spomenuti i to da je 2013. godine papa Benedikt XVI. najavio odreknuće od papinske službe upravo na spomen Gospe Lurdske, i kao razlog naveo je svoje narušeno zdravlje. Reći: »ne mogu« gesta je duboke poniznosti i predanja koju mogu učiniti samo veliki ljudi.

Bolest uvijek potiče i pitanje smisla i pitanje smisla patnje.

– Potrebno je onomu što nam se događa dati smisao. Neki su od nas, tijekom protekle godine dana, možda prošli kovid infekciju s težim ili blažim simptomima ili se muče s drugim kroničnim bolestima te su i sami potrebiti liječničke skrbi. Možda nam u prihvaćanju vlastitog trpljenja mogu pomoći misli Ivana Pavla II. s jednog njegova Angelusa. Susrećući se sa svojom bolesti, on kaže: »Shvatio sam da moram uvesti Kristovu Crkvu u novo tisućljeće molitvom, raznim inicijativama, ali vidio sam da to nije po sebi dovoljno, da je treba uvesti i trpljenjem, atentatom prije trinaest godina i tom novom žrtvom (misli na Parkinsonovu bolest i na opetovane boravke u bolnici). Moram se ponovo susresti s moćnicima svijeta i moram govoriti, no s kojim argumentima? Ostaje mi ovaj argument – patnja. Ima jedno više Evanđelje, Evanđelje patnje, s kojim se mora pripremiti budućnost.«

Bolest širi obzor

On ne slavi trpljenje, patnju i bolest jer bi to bio mazohizam. Ali ne možemo, ako smo istinoljubivi, negirati činjenicu da nas je osobno trpljenje ili trpljenje bližnjih promijenilo. Pokrenulo je u našem srcu pokrete ljubavi i spremnosti na darivanje za koje nismo dotad znali da postoje. Bolest puno puta pokreće u čovjeku velike potencijale ljubavi koji su mu dotad bili nepoznati i tako mijenja svijet. Budućnost se priprema s inicijativama, projektima, ali i s ljubavlju koju je pokrenula osobna ili tuđa žrtva. Budućnost ne nastaje samo iz profita i koristoljublja. Zato je papa Benedikt 2008. godine, u jeku ekonomske krize, u enciklici »Caritas in veritate« govorio kako treba uvesti evanđelje u ekonomiju. Drugim riječima, nisu najfunkcionalnije godine nužno najplodnije godine našeg života. Možda ćemo primijetiti da su trpeće godine našega života bile odlučujuće jer smo u njima sazrjeli, postali bolji ljudi, donijeli odluke koje su promijenile kvalitetu našeg života. Bolest širi i obzor pogleda na život, koji prestaje biti zatvoren u dnevnu rutinu ili krhkih 70-80 godina i stvara žeđ za vječnim. Evanđelje ima za cilj stvoriti novi život, ljepši život, a moramo priznati da se to nekad događa i preko bolesti i po bolesti.