Spletom okolnosti dopalo me kao mladog novinara da odem popratiti na Tuhobić obilježavanje Dana antifašističke borbe. Danas u redakciji urednici ni ne razmišljaju o tome tko će odraditi novinarski zadatak 22. lipnja. I nemam s tim problem, to je jedan od poslova koji odradim sa zadovoljstvom.

Generacija sam koja je postala punoljetna u prošloj državi, primljen sam u pionire i u omladince. I danas se sjećam djevojke koja mi je u Osnovnoj školi Ivana Ćikovića Belog na Zametu vezala crvenu maramu. I ne sramim se toga, dapače, a još mi manje pada na pamet da kukam i lažem kako me netko na nešto tjerao. Bio sam ponosan pionir i još ponosniji omladinac koji je na zabavu došao u novim koledžicama jer sam nekako izmolio starce da kupe taj par cipela koji je bio toliko popularan. Moralo se, što se može, počelo se momčiti.

Generacija sam koju je dopalo da bude jedna od zadnjih koja je sjela u vlak Učku i išla u armiju, generacija sam koja je nakon povratka iz armije išla u gardu u Gospić, generacija koja je odradila one godine okupacije koje su završene u Oluji s puškom u ruci.

Generacija sam sedamdeset i neke koja poštuje hrvatski Ustav u kojemu je navedeno jasno što su temelji zemlje u kojoj cijeli život živim.
E o tome sam razmišljao kada su me u redakciji pitali kao i svake godine – kako je bilo na Tuhobiću.

Odgovorio sam – onako. Onda su me pitali je li bilo što ljudi. Odgovorio sam – onako. Napisao sam izvještaj i krenuo kući. Nikako mi nije bilo jasno zašto sve manje ljudi obilježava datum zahvaljujući kojemu je Hrvatska to što je, i zemljopisno i civilizacijski, slobodna država koja pripada europskom civilizacijskom krugu.

Razmišljao sam kako je prije 20 godina bilo više ljudi na Tuhobiću, razmišljao sam da je zadnjih godina najteže kolegama fotoreporterima koji ne mogu fotografirati nekoga s Titovom slikom, s ordenima na uniformi. Nema ih više.

A urednici su na sto čuda na koji način ilustrirati izvještaj s Tuhobića. Pa nema nikoga ni s plavom kapom i crvenom maramom. Ali više ne prigovaraju jer znaju i oni što je i kako je.

A šteta je to sve zajedno. Zato sam se prisilio cijeli dan sjećati se Tuhobića, barem na 22. lipnja, jer su to zaslužili svi oni koji su u ljeto 1941. godine odlučili suprotstaviti se najvećoj sili u povijesti, sili koja je okupirala Primorje i počela s neviđenim zulumom. Fašističkoj sili. Razmišljao sam što je bilo u glavi mladih ljudi, jedva punoljetnih, neki od njih su bili i golobradi, da uzmu pušku kako bi se suprotstavili sili koja je porobila cijelu Europu. A na početku ih je na Tuhobiću bilo tek nekoliko, čini mi se sedam. Razmišljao sam o prvom zapovjedniku partizanske jedinice, a taj čovjek se zvao Moša Albahari.

Moša je rođen u Sarajevu 1913. godine, a život su mu okončali fašisti koji su ga strijeljali u Rimu u studenomu 1942. godine. Prvi komandant partizanskoga odreda Božo Vidas Vuk nije dočekao ući ni u treće desetljeće života. Kao ni tisuće drugih mladića koji su izabrali otpor fašističkom i nacističkom teroru.

Sjećao sam se tih mladih ljudi, i divio sam im se. Bili su spremni žrtvovati živote za slobodu. Zato sam ponosan na onu crvenu maramu koju mi je oko vrata vezala djevojka čijeg lica se i danas sjećam u školskoj dvorani Osnovne škole Ivana Ćikovića Belog.

Ali i dalje mi nije bilo jasno zašto je sve manje ljudi na Tuhobiću. Navečer sam shvatio. Na programu javne televizije Dan antifašističke borbe obilježen je filmom Most na rijeci Kwai koji je režirao David Lean 1957. godine. Film je dobar, baš ono dobar.

Ali, kako je moguće da javna televizija nije pustila recimo Neretvu. I u njoj se ruši neki most, onaj na Neretvi. Za taj film nisu potrebni titlovi. Možda je razlog izboru bio taj što Japanci koji su zlikovci u Mostu na rijeci Kwai nose na kapama zvijezdu petokraku, a u Neretvi su oni sa zvijezdom petokrakom za mnoge negativci. Jer im to tako netko tumači 30 godina. Tako je odgojeno 30 generacija od kojih većina nikada neće kročiti nogom na Tuhobić i slušati kako je nekoliko ljudi u kolovozu 1941. godine uzelo pušku kako bi se borilo protiv okupacije kraja u kojem žive na čelu s Mošom Albaharijem, kako bi se borili protiv odnarođivanja, od najvećeg zuluma u povijesti.