Mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, filozof i teolog svoju je nadbiskupsku službu prije dvadeset godina započeo s porukom nade – sažeo ju je u geslu »Krist naša nada«. Ako se osvrnemo unatrag – ljudsku, kršćansku nadu nadbiskupa Devčića prepoznavat ćemo u njegovim djelima, u propovijedima i porukama, u vjeri i naučavanju o vjeri, u pastoralnoj skrbi, u izgradnji povjerenja među ljudima, u izgradnji kuća nade jer takvima možemo nazvati sve karitasove kuće koje su u Riječkoj nadbiskupiji njegovim zauzimanjima nastale i djeluju. Također, u njegovom znanstvenom radu, u vizionarskim iskoracima za dobro svih, jednostavno u građenju boljeg svijeta.

Zamolili smo nadbiskupa Devčića za osvrt na intenzivna desetljeća njegova biskupstva, ispunjena radom, upravo služenjem, ljubavlju za ovdašnju Crkvu i sve ovdašnje ljude, bdjenjem i suradnjom, »širenjem obzora nade«, kako to sažima naslov jedne njegove knjige.

Kada ste 16. prosinca 2000. u katedrali sv. Vida posvećeni za biskupa i postali prvi riječki nadbiskup u propovijedi ste rekli da svaki čovjek u životu neizmjerno više primi nego što može uzvratiti… »Puno sam toga primio od mnogih prijatelja, suradnika, odgojitelja, biskupa, braće svećenika…« Prateći bar donekle vaše biskupsko služenje, možemo reći da smo kao društvena zajednica, prije svega riječka Crkva, neizmjerno više od vas primili nego što se može uzvratiti.

– Svjestan sam da sam puno dobroga i poticajnoga primio od kolega biskupa Riječke metropolije. Na prvom bih mjestu spomenuo mons. Josipa Pavlišića, s kojim sam proveo prvih pet godina moje biskupske službe. Doživljavao sam ga kao duhovnog oca, a on mene kao sina. Nikad se nije miješao u moj biskupski posao, osim kad sam ga izričito pitao za savjet. U takvim slučajevima obično mi nije odgovarao odmah, nego bi si uzeo vremena za razmišljanje te bi mi nakon toga rekao: »Ja bih to učinio ovako, ali to te ne obvezuje. Ti učini kako smatraš da je najbolje.«

Naravno da su mi njegovi savjeti bili veoma korisni te sam mu i nakon petnaest godina od njegova prelaska u vječnost jednako za njih zahvalan kao onda kad mi ih je davao. S velikom se zahvalnošću sjećam i mons. dr. Antona Tamaruta, moga neposrednog prethodnika na stolici riječkih nadbiskupa. Odlikovao se velikom pobožnošću i mudrošću. Rado se navraćao u Bogoslovno sjemenište na Belvederu, gdje se susretao s poglavarima, profesorima i svećeničkim kandidatima. U njegovo sam vrijeme bio rektor Bogoslovnog sjemeništa i profesor filozofije na Teologiji, gdje je i on predavao crkveno pravo. Nažalost, ljudski gledano, prerano ga je Gospodin pozvao k sebi. Dakako, ne mogu a da u ovoj prigodi ne spomenem s jednakim osjećajem zahvalnosti i ostale kolege biskupe s područja Riječke metropolije.

Budući da sam, prije nego sam postao nadbiskup, više od dvadeset godina predavao filozofiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, a zatim na Teologiji u Rijeci – Područni studij KBF-a Sveučilišta u Zagrebu te na nekim fakultetima Sveučilišta u Rijeci, trajno u srcu nosim lijepe uspomene na te dane i godine, kao i zahvalnost prema studentima, kolegama profesorima, dekanima i rektorima.

Msgr. Ivan Devčić i naša novinarka Mirjana Grce

Požrtvovno služenje

I sada ističete svećenike, redovnice i redovnike.

– Zahvalan sam im za njihovo požrtvovno služenje i molitve. Bez njih je biskup poput čovjeka bez ruku i nogu. Jednaku zahvalnost osjećam i prema vjerničkom narodu Riječke nadbiskupije, koji me je rado dočekivao na pohodu župama i u drugim prigodama. Svaki susret s njima gotovo je uvijek potrajao duže nego je bilo predviđeno. Zbog toga su me moji tajnici često morali upozoravati da je vrijeme za polazak, pogotovo ako smo imali još neku obvezu na programu.

Zahvalan sam Javnom vjerničkom društvu »Omnia Deo – sve Bogu«, koje je nastalo po nadahnuću don Josipa Radića, od članova duhovne obitelji Euharistijske zajednice Srca Isusova i Marijina. Iz toga vjerničkog društva Riječka nadbiskupija dobila je nekoliko vrijednih dijecezanskih svećenika koji danas upravljaju s više župa. Iz te zajednice imamo i najviše svećeničkih kandidata.
Zahvalnost osjećam i prema svim ljudima koji žive na području Riječke nadbiskupije, koji su me, bez obzira na vjeru i svjetonazor, uvijek susretali s poštovanjem i ljubavlju. Svi koje sam spomenuo bili su mi, svatko na svoj način, poticaj i nadahnuće.

Zbog toga sada, nakon dvadeset godina moje biskupske službe, mogu bez ikakva pretjerivanja reći da sam od kolega biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, vjernika, predstavnika gradske i županijske vlasti, Sveučilišta u Rijeci i Teologije, kao i liječnika i ostalog medicinskog osoblja KBC-a, od vas iz novinarske profesije i od mnogih ljudi bez obzira na vjersku pripadnost ili životni svjetonazor, neusporedivo više primio nego što sam mogao dati. Kad se prisjećam prijeđena puta, koji su mi u znatnoj mjeri prokrčili i poravnali moji prethodnici na stolici riječkih nadbiskupa, kao i drugi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice i toliki Bogu i Crkvi odani vjernici laici, ali i mnogi sugrađani, što mogu nego se sa sv. Pavlom zapitati: »Ta tko tebi daje prednost? Što imaš a da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?« (1 Kor 4,7).

Ali niste samo primali, nego ste se i nesebično davali.

– Koliko sam dao, to bolje od mene znaju i osjećaju vjernici, svećenici, redovnici i redovnice, kao i ostali građani na području Riječke nadbiskupije. Osobno sam se trudio biti blizak mladima, siromašnima i bolesnima, među njima napose onima koji se približavaju kraju života. Poznato vam je da smo za takve osnovali u staroj zgradi Bogoslovnog sjemeništa Hospicij »Marija Krucifiksa Kozulić«, dosad koliko znam prvi i jedini takve vrste u Hrvatskoj. Mnogi su, među njima i naš KBC, kao i gradske i županijske vlasti, ali i naši sugrađani, prepoznali značenje te ustanove i uključili se, svatko na svoj način, svojom pomoći da bi ona mogla što bolje služiti palijativnim bolesnicima i njihovim obiteljima.

Ivan Devčić i papa Franjo

Na Trsatu smo nasuprot Sveučilišnog kampusa otvorili Centar za mlade »Bl. Miroslav Bulešić«, koji veoma uspješno vodi mladi svećenik vlč. Josip Pende. Tu su zatim karitativne ustanove: Caritas Nadbiskupije, smješten u novoj za to namjenski izgrađenoj zgradi u Osječkoj ulici, zatim »Sv. Ana« – caritasov dom za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, Obiteljsko savjetovalište, Prihvatilište za beskućnike »Ruže sv. Franje« i mnogi župni caritasi; centri za duhovnu pomoć u Opatiji i Rijeci; »Kuća sestre Žarke« za prihvat osoba koje čekaju na smještaj u KBC-u; »Kuća utočišta« za potrebite; Socijalna samoposluga »Kruh sv. Elizabete«.

Uz karitativne tu su i ustanove obrazovnog i odgojnog tipa: Salezijanska klasična gimnazija; Katolička osnovna škola »Josip Pavlišić«, Ženski učenički dom »Marija Kozulić«; Katolički dom za studentice »Valponesca«; Jaslice »Mima«, Dječji vrtići »Nazaret« i »Zvjezdice Mira«; Centar Zdruga katoličkih skauta (Stari grad, Drivenik). U promicanju karitativnog pastorala posebno se ističu redovnice Družbe sv. Vinka Paulskog i Presvetog Srca Isusova. Biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, vjernicima laicima i svim ljudima dobre volje nenadmašiv je primjer i uzor papa Franjo, koji nas ne samo riječima nego i djelima neumorno poziva i potiče da prepoznamo ljude koji su gurnuti na periferije društva i iziđemo im ususret. Kako vidimo, Crkva Kristova koja je na području Riječke nadbiskupije nije se oglušila na Papine poticaje iz kojih do nas dopiru Isusove riječi: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25, 45).

Čovjek dijaloga

Vi ste, a s vama i Nadbiskupija, doista suputnik i sugovornik suvremenicima. Prepoznati ste kao čovjek dijaloga, zauzet oko općega dobra, čovjekova dobra, i u svemu tome neumoran radnik.

– Naš pokojni teolog prof. dr. Tomislav Šagi Bunić objavio je svojevremeno knjigu »Ali drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila«. Tako je želio snažno istaknuti da za Crkvu u suvremenom svijetu nema drugog puta do čovjeka osim onoga što ga je trasirao Drugi vatikanski sabor, koji je među brojnim dokumentima objavio i Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu »Radost i nada« (lat. »Gaudium et spes«). U njezinu Proslovu čitamo: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (GS 1,1).

Time su koncilski oci, ne bez nadahnuća Duha Svetoga, željeli usmjeriti Crkvu na Isusov put, na kojem je on zajedno s nama, kao suputnik i supatnik, proživio naše radosti i naše tjeskobe. Drugim riječima, njima je lebdjela pred očima Crkva koja ne prepušta potrebite samima sebi u njihovoj nevolji, nego je ustrajna u traženju načina kako im sama može pomoći, ali i kako druge zainteresirati da im pomognu. Takav je postupak u skladu s Isusovim naputkom učenicima koji su mu u pustinji pristupili s prijedlogom da otpusti narod koji ga je slijedio, da bi si mogao u okolnim mjestima kupiti hranu, a on im je bez okolišanja odgovorio: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti« (Mt 14, 16). Drugim riječima, uputio ih je da sami podijele sa siromasima ono što imaju za jelo, da budu dakle solidarni s onima koji nemaju. A suputništvo i jest solidarnost, tj. međusobno dijeljenje lijepoga i ružnoga, bogatstva i siromaštva na životnom putu.

Foto Damir Škomrlj

Nije li nam upravo Isus primjer za takvo suputništvo?

– Naravno da nam je primjer i uzor. Evanđelist sv. Luka to je osobito lijepo opisao u svom evanđelju kad govori o dvojici Isusovih učenika koji, ne znajući da je Isus uskrsnuo, razočarani napuštaju Jeruzalem i idu u Emaus (Lk 24,13-35). Dok žalosni ostavljaju iza sebe sve nade koje su u Isusa polagali, on im se na putu pridružuje, ali oni ga ne prepoznaju. A kad ih pita o čemu razgovaraju, jedan mu od njih imenom Kleofa, odgovara: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« Uvjereni da je čovjek koji im se pridružio doista stranac, oni mu tumače što se s Isusom dogodilo te kako je bio prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom, a glavari svećenički i vijećnici su ga predali da bude razapet. Tek kad je Isus progovorio i protumačio im što je sve u Pismima o njemu objavljeno te kad su konačno stigli u Emaus i ušli u njihovu kuću, oni su ga prepoznali u trenutku kad je sjedeći za stolom s njima blagoslovio kruh, a zatim ga razlomio i dao svakomu po dio. Oni su ga zatim molili da ostane s njima »jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« (Lk 24, 29).

Poruka je jasna: Isus je vjeran suputnik ne samo ovoj dvojici učenika nego svim svojim učenicima. Kao ovu dvojicu on uvijek nenametljivo prati svakoga, a posebno kad nam vjera i nada dođu u krizu ili kad u srcu ponestaje ljubavi, a na horizontu se pojave tjeskoba i beznađe. On se takvima uvijek pridružuje i prati ih sve dok ga kao svoga suputnika i prijatelja ne prepoznaju. On ih u njihovoj osjetljivoj situaciji ne želi ostaviti same i zbog toga im se pridružuje na njihovu putu i pomaže im da prevladaju krizu u koju su upali. Zbog toga s njima hoda, sluša ih, s njima ulazi u kuću i sjeda za stol. A na kraju svima poručuje: »Primjer sam vam dao i vi činite kao što ja vama učinih« (Iv 13, 15). Drugim riječima, hoće da i mi budemo kao on suputnici svojim suvremenicima.

Bitni sadržaji

Vratimo se na početak vaše biskupske službe i vašu propovijed iz koje smo saznali da ste se teško odlučili prihvatiti postati nadbiskup.

– Znamo da je svaki rastanak težak, pogotovo kad se moraš rastati od nečega što voliš. U tom smislu sam i ja imenovanje za nadbiskupa doživljavao kao rastanak od predavanja i znanstvenog rada, ali i od kolega profesora i studenata. Znao sam da ne odlazim daleko, da ćemo se često viđati, pa čak i da ću kao gostujući profesor nastaviti nešto i dalje predavati. Ali sam bio svjestan da sve to neće biti kao prije. U toj mi je situaciji pomogao mnogo mons. Josip Pavlišić, koji me je, kako sam već spomenuo, kao umirovljeni nadbiskup prvih pet godina u biskupskoj službi savjetovao i očinski pratio. Mons. Giulio Einaudi, prvi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, također me je mudro i očinski ohrabrio da se ne bojim prihvatiti službu koju mi Sveti Otac povjerava. Sam sam si također pomogao tako što sam intenzivno molio Božju pomoć i utjecao se Marijinu zagovoru, razmišljajući ujedno o onome što sam dotada radio i o onome što ću raditi kao biskup. Tako sam shvatio da ću zapravo raditi isto, samo na drukčiji način.

Naime, kao predavač filozofije učio sam studente da svojim razumom traže Uzrok ili Stvoritelja nas i svega oko nas, tj. Iskon. Prisjetivši se toga, odjednom sam postao svjestan da ću zapravo to isto činiti i kao biskup, s tom razlikom da ću kao biskup ljudima govoriti o Bogu, koji nam se objavio ne samo kroz prirodu i red koji u njoj otkrivamo nego i po prorocima i naposljetku po Isusu Kristu, svome jedinorođenom Sinu. Ali shvatio sam i razliku. Naime, kao profesor učio sam studente kako možemo polazeći od svijeta Boga spoznati kao Prapočelo svega, a kao biskup učit ću ih što nam je o sebi dodatno objavio po patrijarsima i prorocima te naposljetku, kad je došla punina vremena, po svome Sinu, koji je radi nas i našeg spasenja postao čovjekom. Jedno i drugo, tj. Božja objava posredstvom prirode koju je stvorio, i ona koju nam je priopćio po patrijarsima, prorocima i naposljetku po svome Sinu, ne isključuju se međusobno, nego nadopunjuju. Ali postoji i razlika u onome što radi profesor, a što svećenik ili biskup. Prvi, naime, prvenstveno radi na tome da studenti shvate ili uvide, a svećenik i biskup da ne samo shvate nego i cijelim svojim bićem prihvate ono što ih uče o Bogu.

Kako doživljavate ovo teško vrijeme pandemije u kojem nam papa Franjo doziva u svijest da su svi ljudi braća?

– Papa Franjo nas neumorno riječju, ali i svojim primjerom, podsjeća na bitne sadržaje koji naš život čine uistinu ljudskim. To nisu ni moć ni bogatstvo, nego međusobna ljubav, solidarnost s najslabijim članovima ljudske zajednice, posebno s beskućnicima, prognanicima, izbjeglicama i siromasima svih vrsta, kao i s bolesnima i svima koji su prepušteni samima sebi. Koliko svojim riječima, on nas još više potiče i usmjerava primjerom vlastite skromnosti i jednostavnosti.

Svoju treću encikliku posvetio je bratstvu i prijateljstvu među ljudima te joj je u skladu s time dao naslov »Fratelli tutti« (Svi braća). U njoj poziva da umjesto u naoružanje novac trošimo u međusobno pomaganje, dajući pritom prvenstvo najslabijima i najsiromašnijima. S tim povezuje i brigu za očuvanje životnih uvjeta na Zemlji, koja je naš zajednički dom. Papa Franjo ne umara se na to upozoravati koliko riječima toliko i djelima. On je uistinu suputnik svima koji su siromašni, bez krova nad glavom ili su izbjeglice, beskućnici itd. On je primjer onog suputništva koje je Isus ostvario hodajući zajedno s dvojicom svojih razočaranih učenika iz Jeruzalema u Emaus.

I u ovom nam je vremenu potrebna nada te čuti njezine riječi. Možemo to povezati i s vašim biskupskim geslom.

– Čovjek je biće nade, tj. biće usmjereno na budućnost, ali i na vječnost. Zbog toga je nada predmet ne samo psihologije nego i sociologije, antropologije, filozofije, teologije i naravno religije. Moje biskupsko geslo ističe da je Krist naša nada. Naime, on je radi nas i našeg spasenja postao jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu, a svojim je uskrsnućem pobijedio smrt, omogućivši tako svima koji u njega vjeruju i slijede ga da i oni prijeđu iz smrti u život.

Tako je Krist postao naša najveća nada. U tom smislu moje biskupsko geslo izražava kršćansku nadu koja nam je dana u Kristu. To znači da sam u trenutku kad sam izabrao to geslo osjećao da službu koja mi se povjerava mogu samo uz njegovu pomoć ostvariti. Ali nisam rekao »Krist moja nada«, nego »Krist naša nada« jer biskup je u službi vjerničke zajednice, koja je također pozvana u sredini u kojoj živi biti znak iste nade. To je danas potrebno posebno isticati jer u naše vrijeme mnogi vjernici laici nemaju odveć razvijenu svijest o eklezijalnom zajedništvu kao ni o evangelizacijskom i misijskom poslanju u svijetu.