Centar za kulturu dijaloga, CeKaDe neprofitna je organizacija civilnog društva posvećena borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti te promicanju vrijednosti građanske solidarnosti i društvenog dijaloga.

Njihov program Moje mjesto pod suncem trenutačno kontinuirano radi s 60 djece u riziku od siromaštva i marginalizacije u dobi od 6 do 17 godina, kao i s njihovim roditeljima.

O novoj kampanji, izazovima i planovima razgovaramo sa Sandrom Grozdanov, predsjednicom koordinacijskog tima Centra za kulturu dijaloga i jednom od osnivačica te voditeljicom programa Moje mjesto pod suncem.

Ovogodišnja humanitarna utrka Homo si teć trči se za program Moje mjesto pod suncem koji provodi Centar za kulturu dijaloga u suradnji s mnogobrojnim udrugama i volonterima.

– Ove godine su organizatori utrke, na čelu s gradom Rijekom, odlučili da će prihodi od prodaje majica ići za naš program Moje mjesto pod suncem. Veliki nam je to poticaj, ali i ukazano nam povjerenje jer nas organizator prepoznaje kao vidljivu udrugu koja radi važan posao za zajednicu. Uz prihod od prodaje majica Homo si teća, na dan utrke, naši će volonteri dijeliti narukvice Trčim i pomažem uz preporučenu donaciju od 2 eura, pa će nam organizator i tako pripomoći.

Pet po pet i mijenjamo njihov svijet

Već neko vrijeme traje kampanja “Pet po pet i mijenjamo njihov svijet”. Kako ide, jesu li se građani uključili, jesmo li osviješteni?

– Ta kampanja, kao i utrka Homo si teć, vremenski su se preklopile pa smo uspjeli i kampanju i utrku spojiti u jednu lijepu priču. Kampanju smo pokrenuli iz jednog jednostavnog razloga.

Naime, Moje mjesto pod suncem želi riječku djecu koja se nalaze ispod ruba siromaštva, iz tog siromaštva izvući.

To ne činimo tako što im kupujemo što im treba, nego sustavno, od rano školske dobi pa kroz cijelo njihovo školovanje, radimo s njima na otkrivanju njihovih talenata, pružamo im pomoć u učenju, psihosocijalnu podršku i još mnogo toga što im pomaže da steknu samopouzdanje i vještine te krenu u život drugačije nego što bi sada mogli.

Zbog takve vrste posla, koji je zaista zahtjevan i traži dugoročno planiranje, pokrenuli smo kampanju jer taj posao ne može ovisiti o kratkoročnim lokalnim, nacionalnim ili europskim projektima. Primjerice, danas kada postoji veliki manjak stručnog osoblja, kako će jedna ovakva udruga privući recimo psihologe ili socijalne pedagoge, o logopedima da i ne govorimo, a može im garantirati primanja tek godinu, dvije ili tri, koliko projekt traje?

Rad na izvlačenju naše djece iz začaranog kruga siromaštva, da bi ona dobila što im treba, zahtijeva stabilnost i dugoročnost. Također, želimo učiniti nešto što će i našu lokalnu, riječku zajednicu upregnuti ka istom cilju. Ako ja doniram pet eura mjesečno za nešto, za to sam “vezan”, osjećam se odgovornim. Želimo da Moje mjesto pod suncem, kao i njegova djeca, budu odgovornost zajednice, živih ljudi, a ne samo institucija koje se bave djecom poput naših klinaca.

Što se tiče uspjeha, do sada smo došli na pola puta. Imamo otprilike 300-tinjak građana koji su otvorili trajne naloge s raznim iznosima, no kada bismo ih računali na 5 eura, bilo bih ih 500-tinjak. Trebamo otrčati još puno kilometara u ovoj kampanji da bismo došli do našega cilja – 1.000 građana koji će svakoga mjeseca odvajati po 5 eura.

Zapravo, koliko tih pet eura znači vašoj udruzi i mogu li oni promijeniti svijet?

– Pet eura mjesečno od jedne ili dvije osobe znači vrlo malo. No ako to učini nekoliko stotina ili tisuća ljudi, onda se svijet naših klinaca zaista mijenja. Vjerujem da se mnogi čitatelji pitaju kako se mijenja, pa ću probati ukratko objasniti.

Naime, djeci koja žive u dugotrajnom siromaštvu, a to je situacija većine naših klinaca, život neće promijeniti nove tenisice, nova torba ili nova trenerka, ili koja god stvar ga raduje. Ključni problem života djece u neimaštini nije nedostatak stvari, već nedostatak samopouzdanja, isključenost iz društva koju doživljavaju jer im roditelji ne mogu priuštiti što im treba, a nakon svega dolazi i sram zbog svoje situacije. Koliko god njih raduje novi mobitel ili tenisice, kao uostalom i svu djecu, onaj tihi i nevidljivi “ubojica”, da ga tako nazovem, nalazi se u onim svakodnevnim, nama nevidljivim situacijama i nemogućnostima.

Na primjer, moje dijete sada želi upisati studij medicine i za to su joj potrebne pojačane instrukcije za maturu i za prijemni ispit. Svojem djetetu mogu priuštiti te instrukcije jer imam redovna primanja.

Zbog tih instrukcija dijete će moći upisati taj studij, razviti svoje vještine pa i ostvariti svoje snove – i biti zadovoljno, sretno i ostvareno biće. A zamislite da joj ne mogu platiti instrukcije? Zamislite potom da joj nisam mogla plaćati plivanje, ples – sve te aktivnosti gdje se moje dijete socijalizira, stiče samopouzdanje?

Sve je to realnost klinaca u Mojem mjestu pod suncem. Radom s njima omogućujemo im i te, i mnoge druge socijalizacijske aktivnosti – instrukcije, odlaske na radionice, prilike da razvijaju svoje hobije… sve kako bi jednog dana izašli iz tog začaranog kruga koji ih sada određuje.

Širenje perspektiva

Koliko je djece prošlo kroz program “Moje mjesto pod suncem”, na koliko ste mladih života utjecali i imate li već neke povratne dojmove djece i mladih koji su odrasli pod “vašim okriljem”?

– Do sada je kroz program prošlo više od stotinu djece, a trenutno radimo s njih šezdeset, uz isto toliko volontera, a radimo i s njihovim roditeljima.

Dakle, gotovo svakodnevno radimo s preko dvije stotine ljudi. Rezultati našega rada vidjet će se dugoročno, no već sada vidimo neke učinke podrške koju ovdje dobivaju. Moje mjesto pod suncem postoji već skoro 10 godina i imamo djecu koja su s nama od početka, i sada vidimo da odlaze u srednju školu ili je završavaju.

Posebno smo ponosni na jednog našeg genijalca koji sada završava srednju školu i želi upisati molekularnu biologiju. U udruzi mu omogućujemo instrukcije koje su mu sada jako potrebne, a radimo na tome da osnujemo i stipendijski fond za njega i za one koji će iz našega programa upisivati fakultet. Iskreno, ponekad je teško vidjeti neposredni učinak jer nikada ne znamo što bi bilo s nekim klincem da nema podršku koju mu ovdje pružamo.

Primjerice, ako završi sedmi razred s dvije jedinice i na kraju ih ispravi, bi li on bez naše podrške pao taj razred? Ne možemo sigurno znati. No, ono što svakako vidimo je širenje perspektiva naših klinaca, kako ih volimo nazivati.

Djeca koja dolaze iz obitelji niskog socijalnog statusa, djeca čiji roditelji nisu završili fakultete nakon nekog vremena počnu razmišljati da mogu biti nešto puno više od onoga što vide u svojoj neposrednoj blizini. Kada to vidimo i čujemo, shvatimo da smo na dobrom putu i da to što radimo ima smisla.

Nedavno ste vašu djecu štićenike pitali što im znači Moje mjesto pod suncem? Koji su vas se odgovori posebno dojmili?

– Oni koji su došli spontano, a ne kao rezultat puno razmišljanja i brige što će se reći. “Nikada nisam vidjela toliko livada” jedna je od najdražih izjava jer na prvu govori da je to dijete išlo na izlete u Mojem mjestu pod suncem, no u pozadini, ta izjava govori da su joj se proširila prostranstva i perspektive dok je bila u našem programu.

Što želite vašim štićenicima i sebi u bližoj i daljnjoj budućnosti?

– Našim klincima želimo da im Moje mjesto pod suncem bude njihovo mjesto pod suncem, da se osjećaju sigurno, zaštićeno i razigrano. A sebi i timu s kojim radim? Da unatoč teškom i izazovnom radu, i dalje jednako uživamo gledati ih u njihovoj razigranosti unatoč teškim životima koje gotovo svakodnevno žive.

Sjajna suradnja s lokalnom zajednicom

S kim sve surađujete, koliko se stručnjaka i tvrtki uključilo u vaš rad?

– S lokalnom zajednicom sjajno surađujemo. Imamo oko 30 organizacija i tvrtki koje podržavaju naš rad sa svojim uslugama.

Primjerice, ako neko dijete želi ići na fitness, pitamo fitness centar i oni uskoče besplatnom članskom iskaznicom. Isto je i s gradskom knjižnicom, riječkim sportskim savezom i brojnim drugim organizacijama. Što se tiče stručnjaka, u Mojem mjestu pod suncem imamo zaposlene pedagoginju, socijalnu pedagoginju i psihologicu, što nam je od samoga početka bila želja – da s djecom ne radimo samo volonterski, dobre volje, već stručno, sustavno i s jasno određenim ciljem – da ojačamo njihove kompetencije, razvijemo njihove talente, kako bi se na osnovu toga razvijali i uspjeli u životu, a ne da ih skoro u potpunosti određuje socijalni kontekst u kojem žive.