Mnogi su se nemalo iznenadili kada je bivši riječki gradonačelnik Vojko Obersnel krajem prošle godine izabran za predsjednika riječke Udruge antifašističkih boraca i antifašista. Mnogi su se zapitali što mu to treba. Ali oni koji poznaju najdugovječnijeg riječkoga gradonačelnika znaju da on antifašizam živi i da je antifašizam jedan od temelja njegovoga političkog djelovanja. I nikada i ni u kojoj prilici nije zaboravio naglasiti važnost antifašističke tradicije bez koje ne bi bilo ni Rijeke, ni Hrvatske kakva je danas u teritorijalnom smislu.

Ono što je za mnoge marginalna penzionerska funkcija, za Obersnela sigurno nije. Ne treba sumnjati da je njemu čast biti predsjednikom riječke Udruge antifašističkih boraca i antifašista.

Oduvijek antifašist

Krajem prošle godine izabrani ste za predsjednika UABA-e Rijeka. Što vas je motiviralo da se kandidirate za tu funkciju?

– Motivirala me želja da, u kontekstu borbe za suvremene antifašističke vrijednosti, ostanem i dalje aktivan u društvu. Svjestan sam da nakon 20 godina obnašanja gradonačelničke funkcije imam određenu prepoznatljivost u javnosti i da Udruzi antifašista mogu pomoći da ideje i stavovi koje dijelimo nađu put do građana i medija. Kada su me pitali bih li prihvatio biti predsjednik udruge, nisam imao potrebu puno razmišljati, pripadam antifašistima. Oduvijek.

Najavili ste da je jedan od vaših zadataka povećanje broja članova. Kako to mislite postići i zašto je to bitno?

– Bitno je jer se čini da odlaskom starih članova, nekadašnjih boraca NOB-a, sudionika antifašističke borbe, ova udruga gubi smisao. No, to je pogrešna percepcija. Udruga antifašista i antifašističkih boraca ima zadaću očuvati sjećanje na povijesne istine i povijesnu pobjedu antifašizma nad fašizmom, ali udruga ima i zadaću promovirati važnost ljudskih prava i sloboda kojima je povijesni antifašizam u temelju. I konačno, ima zadaću razvijati suvremeni antifašizam, zalagati se za nove ideje čovječnosti i ljudskosti. To možemo činiti uključivanjem mlađih ljudi, slušanjem i razumijevanjem njihovih pozitivnih inicijativa i ideja, a to ujedno podrazumijeva i povećanje broja članova. Ja se nadam da će u vremenu koje je pred nama ova udruga biti vidljivija i snažnije prisutna no do sada. Između ostaloga, i to je jedan od načina da mlađe ljude sličnog ili istog svjetonazora pozovemo u udrugu. Pa evo, i ovim putem mogu pozvati sve koji antifašizam ne doživljavaju anakronim pojmom i idejom, nego ga smatraju bitnim za budućnost društva, da nam se pridruže.

Iz godine u godinu sve je manje ljudi koji dolaze na Tuhobić na Dan antifašističke borbe. Toga dana ni u Rijeci nije primjetno da se slavi antifašizam zahvaljujući kojemu je Rijeka postala jedan grad, vraćen matici Hrvatskoj. Može li se takva nezainteresiranost za tako važan dan promijeniti i što mislite poduzeti u vezi s tim?

– Ja se nadam da može. I nadam se da ćemo kao udruga imati energije i financijskih sredstava da taj dan adekvatno obilježimo. I meni se, kao i vama, čini da smo proslavu antifašističke borbe pomalo zanemarili. Živimo u antifašizmu, bar deklarativno, pa ga možda uzimamo zdravo za gotovo. Ali baš zato je proslava antifašističke borbe prilika da se podsjetimo što nam je donijela pobjeda antifašizma nad fašizmom. A donijela nam je suvremeni slobodni svijet, razvoj ljudskih prava i sloboda, život koji počiva na temeljima antifašizma. Te temelje trebamo čuvati jer bez njih suvremena antifašistička misao postaje krhka i lomna. Za te temelje prolivena je krv i izgubljeni su životi u ne tako davnoj prošlosti. To ne treba zaboravljati. Prema toj činjenici trebamo se odnositi s poštovanjem. To se, naravno, odnosi i na NOB i na Domovinski rat.

Uglađena desnica

Javno ste se izjašnjavali kao antifašist u vremenima kada to nije bilo popularno i slali poruke da je bilo kakva manifestacija neoustaštva neprihvatljiva. Kako gledate na Hrvatsku danas po tom pitanju i mijenjaju li se stvari nabolje?

– Teško mi je reći. Sve dok nam je prihvatljivo, i to u kontekstu tobože demokratskih sloboda, da se crnokošuljaši postrojavaju u Ilici, ili gdje već, i izvode svoj performans moći, i sve dok nam je prihvatljivo da, primjerice, muškarci kleče i mole se na glavnom zagrebačkom trgu za čedno odijevanje žena, ili dok se pod krinkom fraze »Hod za život« žele dokidati prava žena…

Sve dok su nam to prizori s glavnih ulica i trgova, ma koliko sporadični bili, ja mislim da se stvari ne mijenjaju bitno nabolje. Sve dok nam je normalno da saborski dijalozi bilo koju naciju stavljaju u negativan kontekst i omalovažavaju, nismo na dobrom putu. Plenković i njegovi ministri umjerena su i uglađena desnica, ali mislim da se ne bi libili, ako zatreba, ponovo koketirati s onima koji besramno ističu nacionalističke, pa ako hoćete i fašističke poruke i parole. Aktualni nositelji vlasti ih možda ne bi izgovarali, ali aktere ne bi ni ušutkavali. To dokazuje i situacija s Povjerenstvom za suočavanje s prošlošću, za koje nikad nisam shvatio koja mu je uloga, kao i izbjegavanje zabrane pokliča »Za dom – spremni!«.

Moje političke ambicije nisu zamrle odlaskom u mirovinu, nisam bacio koplje u trnje, a što donose buduće saborske liste, tek ćemo vidjeti – Vojko Bersnel / Foto Marko Gracin

Što je za vas antifašizam danas i što je prema vašem mišljenju fašizam danas i kako se boriti protiv neofašističkih tendencija?

– Suvremeni antifašizam ponajviše se tiče zaštite ljudskih prava i obrane dosegnutih ljudskih sloboda. Nažalost. A kažem nažalost, jer čim nešto štitite i branite, znači da je to ugroženo. Svijet bi bio puno ljepše mjesto kada bismo ljudska prava i slobode dalje razvijali i pronalazili načine da pojedinac – muškarac ili žena, ljudsko biće uopće – živi ispunjen život, neopterećen temeljnim egzistencijalnim pitanjima, život u kojem nema osuda ni predrasuda vezanih uz rasu, naciju, vjeru, spol… Život u kojem su suosjećanje i solidarnost pravilo, a ne iznimka. Ali nažalost, mi se još uvijek borimo da zaštitimo slabije, da spriječimo prezir prema onima koji su druge boje kože ili druge nacije, da objasnimo da čista rasa i čista nacija ne može biti ideal, da nas različitost spaja a ne odvaja, da tuđe spolno određenje nije stvar našeg kreveta…

Suvremeni fašizam i neofašističke tendencije tiču se upravo ideja o ograničavanju ljudskih sloboda i prava, o stavljanju određenih skupina ljudi u potlačeni položaj, tiču se fundamentalističkih vjerskih stavova i pogrešnog razumijevanja religije… Jedini realni način borbe protiv takvih ideja je kontinuirano kvalitetno i dostupno obrazovanje koje od malih nogu uči ljude prihvaćanju različitosti, razumijevanju i poštovanju svih bića s kojima dijelimo planet.

Legitimitet gradonačelnika

Dvadeset ste godina bili riječki gradonačelnik. Naslijedio vas je Marko Filipović, vaš dugogodišnji zamjenik. Jeste li zadovoljni načinom na koji Filipović upravlja Gradom Rijekom, ali i riječkim ogrankom SDP-a?

– SDP je, kao i ja osobno, podržao kandidaturu Marka Filipovića za mjesto gradonačelnika Rijeke. A on je pobijedio na izborima voljom birača, građana Rijeke. I to mu daje legitimitet da upravlja Rijekom i provodi politike za koje smatra da su ispravne u ovom razvojnom ciklusu grada. Što se stranke tiče, mislim da je SDP još uvijek prvi izbor Riječana i Riječanki i zbog toga mi je drago. A razlike između mene i Marka bile su vidljive već u vrijeme izbora. Bilo je jasno da su nam temperamenti različiti i da smo na razini osobnosti i karaktera teško usporedivi. Sada, gotovo dvije godine nakon izbora, mislim da je vidljivo da se razlikujemo i po pitanju razumijevanja i provedbe nekih politika. Svakako mi je drago da socijalni program prepoznaje kao važno političko nasljeđe i da su kroz ovogodišnji proračun za taj program osigurana i znatno veća sredstva.

Kako komentirate promjenu projekta Zapadna Žabica, prodaju zemljišta i odustajanje od vaše ideje da gradska tvrtka izgradi podzemnu garažu?

– Za početak komentiram, pozivajući se na legitimitet novog gradonačelnika, da donosi odluke za koje smatra da su najispravnije. Projekt Zapadna Žabica, odnosno autobusni kolodvor i prateća velika garaža bio je svojevrsna bolna točka gotovo svih mojih mandata jer sam smatrao da je izgradnja autobusnog kolodvora i parkirnih mjesta u središtu grada javni interes, pogotovo kada imamo gradsku tvrtku koja upravlja parkiralištima, i pogotovo kada imamo u gradskom vlasništvu zemljište za tu namjenu. Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv privatnog kapitala i investiranja u hotele, proizvodne pogone, trgovinu… ali sam smatrao da uređenje prometa i prijevoza, a u tom smislu i parkiranja, treba ostati pretežito javna djelatnost. Naravno da se na ovaj način koji je Marko izabrao projekt može realizirati bitno brže, a u konačnici vidjet ćemo kroz vrijeme je li to ujedno i najbolje rješenje. Ne tvrdim da nije, samo kažem da ja nisam želio tako.

Jedan od važnijih poteza koje je Marko Filipović povukao najava je reorganizacija gradske uprave i smanjenje broja odjela gradske uprave. Kako to komentirate?

– Također za početak legitimitetom novog gradonačelnika da pokrene procese za koje smatra da su potrebni. Ni ja nisam bio najzadovoljniji pojedinim dijelovima gradskog sustava. No ipak, mislim da su odluke o spajanju nekih važnijih gradskih odjela preradikalne. Osobno, recimo, nikada ne bih u jedan gradski odjel spojio kulturu i obrazovanje jer su oba ta područja izuzetno bitna u životu grada, svako ima svoje specifičnosti, a s obzirom na širu nadležnost koju ti odjeli imaju nad vrtićkim i školskim ustanovama i nad ustanovama u kulturi, mislim da će budućem pročelniku, tko god to bio, tako velik opseg odgovornosti biti vrlo težak teret. Također, Zavod za informatičku djelatnost bio je mjesto kreacije mnogih projekata koji su Rijeku doveli u poziciju grada najspremnijeg za digitalnu transformaciju i grada uzora u korištenju novih tehnologija u radu uprave. Nikada tu djelatnost ne bih sveo na »opće poslove«, pogotovo ne u vrijeme kad je digitalizacija jedan od glavnih ciljeva Europske unije. Odluka o reorganizaciji potkrijepljena je ciljem veće efikasnosti, odnosno učinkovitosti gradske uprave. I to je dobar cilj, ali i dosadašnja organizacija i struktura uprave bila je vrlo efikasna pa ne bih volio da se taj cilj pogrešno protumači. Jer dosadašnja je uprava odradila tri ciklusa velikih izgradnji u gradu – od izgradnje niza sportskih objekata, preko značajnih ulaganja u poboljšanja komunalne infrastrukture, sve do velikih investicija europskog novca u obnove i izgradnje u području kulture, od Palače šećera, preko Dječje kuće, do Knjižnice koja tek treba otvoriti svoja vrata, kao i brod »Galeb«. Uopće, Rijeka je bila najuspješnija u Hrvatskoj po korištenju europskih sredstava za brojne, sad već vrlo vidljive projekte u gradu. Da ne spominjem još i da je Rijeka, isto zahvaljujući ovoj upravi i angažmanu njenih zaposlenika, ponijela titulu Europske prijestolnice kulture, uvela Građanski odgoj i obrazovanje u riječke, ali i mnoge druge hrvatske škole, proglašena je gradom najspremnijim za digitalnu transformaciju, trostruki je dobitnik titule najtransparentnijega hrvatskog grada, u nekoliko navrata ponijeli smo titulu Smart City, a po tome smo bili prepoznati i na razini EU-a… Takvih dosega ne bi bilo da dosadašnja uprava nije bila efikasna ili učinkovita. Bili smo, a vjerujem i nadam se da ćemo ostati, grad svjetionik mnogim drugim gradovima. I naravno, slažem se da uvijek treba težiti još boljem, pa i na najavljenu reorganizaciju uprave pokušavam tako gledati.

Plus zbog Butkovića

Podržavate li stajališta predsjednika Zorana Milanovića i kako ocjenjujete njegov rad?

– Neka stajališta da, neka ne. Odnosno, najviše ne podržavam način na koji ih iznosi jer svojom osebujnom retorikom često skreće pažnju s merituma i često izaziva medije da se bave njegovim frazama ili da mu izjave i sintagme prenose izvan konteksta. Na taj način gubi se jasnoća po pitanju onoga što doista kao predsjednik države poručuje i zagovara. No, ako izuzmemo taj dio, često se slažem s njegovim stavom vezanim uz poziciju Hrvatske u Europskoj uniji i s kritikom naspram poniznosti koju naše institucije vlasti iskazuju kada komuniciraju s europskim institucijama. Mi smo punopravna članica EU-a i ako se sami ne počnemo tako ponašati, uvijek će nas smatrati malima i iskompleksiranima.

Kakvu ocjenu biste dali premijeru Andreju Plenkoviću kada je riječ o odnosu prema antifašizmu, ali i kada je riječ o ukupnom upravljanju Hrvatskom i odnosu prema Rijeci?

– Skromnu dvojku za antifašizam. Minus dvojku za upravljanje Hrvatskom. Jedva dvojku za pogled prema Rijeci. Plenković je, kao što sam i spomenuo, uglađeni političar desne opcije. Daleko je od ikakvih radikalnih desnih ideja i od ikakvih neofašističkih poruka. Ali on nije na poziciji obrane i razvoja suvremenih antifašističkih vrijednosti. Privatno ga ne poznajem, ali u javnim istupima vidim da jako pazi da ne uvrijedi onu radikalnu desnicu koja mu katkad zatreba. To je antifašizam s figom u džepu. Već sam spomenuo primjer nedefiniranog stava prema pozdravu »Za dom – spremni!« Hrvatskom upravlja tako da je rekorder po broju ljudi koji su morali napustiti njegovu Vladu zbog korupcijskih afera, a u svakoj od afera ispostavi se da on tobože »ništa nije znao«. Ono što je najtužnije – građani Hrvatske već dugo žive gotovo na rubu siromaštva, inflacija je pojela minimalno jednu, ali i više plaća, a minusi na osobnim računima su pravilo, a ne izuzetak. Odlasci po osnovne namirnice u susjedne zemlje opet su hrvatska stvarnost. Eurostat je nedavno objavio da Hrvatska spada među zemlje EU-a s najnižim plaćama. Kad se sve to zbroji, i kad se pridoda samohvala kojoj je vrlo sklon, za upravljanje Hrvatskom minus dvojka mu je i prevelika ocjena.

A što se tiče odnosa prema Rijeci, ni jedan riječki projekt koji je imao potencijal da ostale hrvatske sredine učini boljima, nije smatrao vrijednim preuzimanja na nacionalnoj razini. Primjer je, recimo, Građanski odgoj i obrazovanje. Na otvorenje najveće kulturne manifestacije ikada održane u Hrvatskoj, koja se 2020. odvijala u Rijeci, nije došao. Ocijenio bih ga jedinicom da nema ministra Olega Butkovića koji doista radi na nacionalnim prometnim projektima koji pozicioniraju Rijeku ondje gdje je trebala biti već davno, u mnogim prošlim ciklusima HDZ-ove vlasti.