Oni su heroji grada na Rječini, iako se takvima ne smatraju, nego skromno kažu da su samo obavljali svoj posao. Ivan Jambor i Davor Pavelić pripadnici su Jedinice specijalne i interventne policije Policijske uprave primorsko-goranske, koji su dio tima zaslužnog za uspješno izvedenu akciju uklanjanja i uništenja protubrodske mine iz Drugog svjetskog rata iz riječke luke, provedenu prošle nedjelje. Skromni i samozatajni, ponavljaju da je to za njih bio posao kao i svaki drugi koji obavljaju kao protueksplozijski ronioci, a u svojim poslovnim karijerama imali su ih dosta.

Ivan Jambor zapovjednik je tima protueksplozijskih ronioca Jedinice Specijalne i interventne policije Policijske uprave primorsko-goranske, ima 42 godine, oženjen je i otac petogodišnjeg sina, ovaj posao obavlja već pune dvadeset i dvije godine. Njegov kolega Davor Pavelić je vođa grupe tima protueksplozijskih ronioca Jedinice Specijalne i interventne policije Policijske uprave primorsko-goranske, ima 37 godina, u ovom je poslu trinaest, oženjen je.

Višemjesečne pripreme

Za nedjeljnu akciju, koja je na noge digla cijeli grad, uključila sve gradske i interventne službe, pripremala se mjesecima, na nekoliko sati ispraznila uži centar grada oko riječke tržnice, kao i more u riječkom akvatoriju, ali i nebo nad Kvarnerom, i Jambor i Pavelić ponavljaju da je za njih bila kao i mnoge druge koje su uspješno izveli, ali je bila medijski najpraćenija te zbog toga i najzanimljivija. Razlog je to i zašto smo za razgovor s dvojicom heroja čekali nekoliko dana, jer su danima bili »rasprodani« za medije, svi su htjeli čuti njihove dojmove. Oni to i zaslužuju, složit će se mnogi.

– Za mene je to bio dan kao i svaki drugi. Bio sam spreman, jer je to posao koji radim, za koji sam se školovao, obučio, za koji se iz dana u dan obučavam i educiram. Iako obitelji ne govorim kada i gdje idem, u kakvu akciju, i inače o poslu ne pričamo previše doma, taj dan je supruga bila upoznata gdje idem. Moram priznati da sam imao ogromnu pozitivnu tremu i jedva sam čekao da akcija počne. Trema me najviše »prala« u trenucima nakon što je sirena označila početak akcije, kada sam sam stajao na rivi.

U trenutku kada sam se počeo oblačiti za ronjenje, sva trema je nestala. Zaronio sam oko sedam sati ujutro, u paru s kolegom iz Antiterorističke jedinice Lučko. Naš je zadatak bio podizanje same mine do određene dubine. Dolje, u dubini, bio je veliki mulj, pa smo u određenim trenucima radili na opip jer se ništa nije vidjelo. Najprije smo minu morali zavezati i potom podići na određenu dubinu. Izmjenjivala su se tri ronilačka para, svaki je radio svoj posao. Nakon što smo mi dvojica podignuli minu, drugi par ju je učvrstio i pripremio za tegljenje, a treći par pratio do uništenja. Tijekom cijele akcije izmjenjivali smo se u moru i na barki za tegljenje, prepričava Ivan Jambor nedjeljnu akciju.

Njegov kolega Davor Pavelić, koji je sudjelovao u višemjesečnim pripremama za akciju, nekoliko puta ronio u izvide oko mine, samo finale akcije morao je, nažalost, propustiti jer ga je u tome spriječila viroza.

– Iako sam bio i fizički i psihički spreman, samu akciju uklanjanja i uništenja mine pratio sam iz kreveta, gdje me oborila viroza. Bilo mi je žao, ali protiv viših sila se ne može. Još jednom bih podsjetio javnost da smo mi profesionalci koji obavljaju svoj posao, ne zanima nas da budemo u medijima, da se o nama piše i govori, mi radimo naš posao. Ova se akcija čuvala i pripremala u tajnosti, upravo zbog toga što postoje ljudi koji su bili spremni zaroniti do mine, izložiti se riziku kako bi napravili selfie s minom, kaže Davor Pavelić.

U jeku sezone

Protubrodska mina pronađena je 14. lipnja prošle godine, u vrijeme turističke sezone, kada je najveća frekvencija ljudi u samom gradu. Odmah se pristupilo izradi detaljnog plana i kompletnoj provedbi cijele akcije.

– Bila je to višemjesečna priprema, naime, zbog same procedure, detaljne izrade planova duže nam je trebalo da izvršimo akciju. Nismo je mogli sami odraditi, zbog čega su u njezinu pripremu i realizaciju uključene brojne gradske i interventne službe. Uslijedila je izrada planova i elaborata, to je trajalo mjesecima, a za to vrijeme smo nebrojeno puta zaronili do mine u izvide, kako bismo sve fotografirali. Došao je kraj godine, blagdani, pa vrijeme karnevala, sve smo to morali pričekati da prođe da krenemo u akciju. Naravno, i vremenske prilike tu imaju veliku ulogu, jer more treba biti jako mirno. Naime, mina je bila na dubini od devetnaest metara, u mulju. Riječ je o protubrodskoj nekontaktnoj mini, na dnu ležećoj, njemačke proizvodnje LMB, iz Drugog svjetskog rata. Cijelo vrijeme akcije postojala je opasnost da eksplodira – ili tijekom učvršćivanja, dizanja ili tegljenja. Svako diranje mine predstavljalo je potencijalnu opasnost, pojašnjava Jambor, koji smatra da je potrebno uputiti pohvale svima koji su sudjelovali u pripremi i realizaciji akcije, svim službama i pojedinicima koji su svi vrhunski odradili posao, ali posebno Riječanima, koji su se odlično ponašali i pridržavali se svih uputa.

Foto Vedran Karuza

Ivan Jambor završio je policijsku akademiju, radio neko vrijeme u Rijeci te prošao obuku za Specijalnu policiju. Za tečaj pirotehnike odlučio se jer ga je zanimalo, a posebice zbog toga što je tijekom Domovinskog rata njegov tada sedmogodišnji brat stradao od mine, pretrpjevši brojne ozljede, no, srećom, preživio je.

– Zanimalo me što je to pirotehnika, kako funkcionira, a što se tiče ronjenja, tražili su protueksplozijske ronioce, bilo je takvo vrijeme, pa sam rekao zašto ne bih pokušao, kaže Jambor.

Njegov kolega Pavelić također je završio policijsku akademiju, radio je u postaji granične policije Rupa i prijavio se na natječaj za Specijalnu policiju.

– Ronjenje me oduvijek privlačilo, zanimalo me kakav se to život odvija pod morem, i tako sam završio kao protueksplozijski ronilac, kaže.

Jadran je pun mina

Dvojica kolega, vrhunskih profesionalaca nerado govore o svom poslu, o akcijama poput ove riječke, kojih je bilo jako puno, nekih, dodaju, možda čak i opasnijih.

– Ponavljam, ovo je medijski najviše popraćena akcija, ali sudjelovali smo u nekim možda čak i većim, provedenim u tajnosti. Bilo je svakakvih situacija, i onih neplaniranih, ali se riješe. Bude situacija tijekom ljeta kada se na plaži pronađe ručna bomba, dođemo u civilu da ne uznemirujemo turiste i to riješimo. Jadran je pun mina, srećom, devedeset posto ih je uklonjeno. Moram reći da su nam najteže akcije s ljudskim žrtvama, kada iz mora izvlačimo mrtve, posebno djecu. Meni osobno najgora i najteža bila je tragedija kod Dubrovnika, prije nekoliko godina, kada su se sudarili gumenjak i brod Lučke kapetanije te je sedam osoba poginulo. To je ogroman stres, kaže Jambor, a Pavelić dodaje da je bomba komad predmeta, a čovjek ljudsko biće, bio mrtav ili ne, i ne možete ostati imuni na takve situacije, čak i oni profesionalci koji uz fizičke prolaze i obimne psihološke pripreme. »Nama je najopasnije neznanje, strah od nepoznatog. Opasna je i panika, osobito u ronjenju, jer može prouzrokovati smrt. Zbog toga se stalno educiramo, pohađamo tečajeve, a na akcije poput ove riječke idu oni najiskusniji. Ne možete nekoga tko je tek počeo raditi poslati na takav zadatak. Morate biti čvrste glave, panika se može dogoditi, ali onda treba odmah izroniti. Ronjenje je nama alat da dođemo do mine, bombe, dogodi se i nama strah, ali ako prijeđe u paniku, to ne valja«, kaže Pavelić, a Jambor dodaje da je njemu najvažnije da i kolega s kojim radi dođe kući živ i zdrav svojoj obitelji.

Na pitanje kako se njihove obitelji nose s opasnošću njihova posla kažu da je priroda njihova posla takva da im puno i ne smiju govoriti, pa su na neki način pošteđeni, iako ne uvijek, jer su često u neznanju.

– Kada sam doma, kada imam slobodno vrijeme za obitelj, onda sam samo njihov, o poslu ne razgovaramo, osim ono u stilu: »kako je bilo na poslu, dobro, a kod tebe, isto dobro«, kaže Jambor, a takva je situacija i kod Pavelića. Trude se obojica poštediti obitelj dodatnih stresova jer, kažu, što manje znaju, bolje za njih, manje će se brinuti.

Ova dvojica heroja nisu jedini, još ih je nekoliko koji su izložili svoje živote u nedjeljno jutro, bez razmišljanja zaronili u more i upustili se ukoštac s više od tone teškim »neprijateljem«.

– Ma kakav strah, ma kakva nervoza, stres, meni je najstresnije bilo protekla dva dana gledati u televizijske kamere i davati izjave. Nismo mi na to navikli, nije to za nas. Nismo mi ljudi od puno priče, pod morem se ne priča, samo se gledamo i komuniciramo znakovima, zaključuje Ivan Jambor.

Akcija provedena po najvišim standardima sigurnosti

Nakon temeljitih i opsežnih priprema u nedjelju, 19. ožujka u 13.15 uspješno je završena zahtjevna akcija neutralizacije protubrodske mine zaostale iz Drugog svjetskog rata, pronađene u riječkoj luci prilikom radova u lipnju prošle godine. Nakon obavljenog pregleda utvrđeno je da je riječ o protubrodskoj mini njemačke proizvodnje, koja se nalazila na dubini od 19 metara, djelomično ukopana u muljevito dno. Mina je ukupne dužine 298 cm i promjera 70 cm, ukupne težine 986 kilograma s 690 kilograma eksploziva. Zbog navedenih karakteristika, kao i pozicije na kojoj je mina pronađena, blizine stambenih zgrada i velikog broja infrastrukturnih objekata, procijenjeno je da nije moguće njezino uništavanje na mjestu pronalaska kontroliranom eksplozijom. Stoga je odlučeno da se mina izmjesti iz riječke luke i premjestiti na pogodnu lokaciju na kojoj je neutralizirana. Ronioci specijalne policije MUP-a izmjestili su minu s dna riječke luke i pripremili je za tegalj. Mina je podignuta balonima na dubinu od oko sedam metara te na taj način brzinom od dvije milje na sat tegljena do lokacije gdje je konačno na siguran način neutralizirana, metodom detonacije u vodi. Neutralizacija je provedena na lokaciji na najmanjoj udaljenosti od kopna od 8.300 metara i više, a samo mjesto bilo je osigurano plovilima u polumjeru od oko 7.000 metara. Tijekom trajanja akcije poštovani su najviši standardi i mjere sigurnosti, kako za sigurnost svih neposredno uključenih u akciju izmještanja i neutralizacije mine tako i za stanovništvo i imovinu.

Hrabri riječki privezivači Robert Stjelja i Dean Kinkela: Ni trenutka nismo dvojili

Hrabrost, pribranost i prije svega veliko herojstvo pokazali su u nedjeljno jutro, 19. ožujka i Robert Stjelja i Dean Kinkela, privezivači Luke Rijeka, koji su veliku njemačku minu sigurno oteglili nasred riječkog zaljeva, gdje je detonirana bez opasnosti po Riječane. Nisu očekivali da će biti tako zanimljivi medijima, koji su ih zvali kako bi saznali kako su se upravo oni našli na barki koja je oteglila opasnu minu što dalje od riječke luke.

– Pitalo nas se na dobrovoljnoj bazi, nas dvojica ni trenutka nismo dvojili, iako nam je to bio prvi tako opasan zadatak u kojem smo sudjelovali. Još uvijek smo puni dojmova, iako se oni pomalo sliježu. Ja kažem – ovim što smo svi zajedno učinili, pustili smo grad da i dalje teče. Netko je to morao napraviti, ako ne zbog nas, zbog naših mladih, zbog naše djece. Ja sam otac dvoje djece i na njih sam mislio, kaže Robert Stjelja, rukovoditelj u Servisu priveza i odvoza brodova u Luci Rijeka.

Dodaje da je svjestan što su napravili, posebice kada vide koliku je to medijsku pažnju izazvalo.

– Moram priznati da tog trenutka nisam razmišljao o tome što radimo, nije me bilo strah. Vjerovali smo da će sve biti u redu jer se akcija dugo i iscrpno pripremala, do najsitnijeg detalja. Bila je to sigurna akcija i tako smo je mi i osjećali, ističe Stjelja.

Objašnjavajući kakav su zadatak imali on i kolega Dean Kinkela kaže da je njihova zadaća bila privezati bovu i otegliti je na otvoreno more kako bi minu mogli detonirati, da bude ono što je Rijeka sada.

– Kada smo to učinili, otplovili smo do sigurne zone i javili da je sve sigurno za detonaciju, ističe Stjelja, dodajući da je i za njega i kolegu Kinkelu to jedna lijepa priča koju će pamtiti cijeli život.

Ipak, priznaje, bio je to zahtjevan posao, koji je tražio veliku koncentraciju i smirenost, s obzirom na opasnost.

– Trebalo je poslu prići hladne glave, da bude sve kako treba i da uspijemo u tom procesu, u čemu su nam jako pomogli pripadnici specijalne postrojbe policije. Oni su odradili jako velik posao, a mi smo bili samo jedan kotačić, kaže Stjelja, čija majka još uvijek ne zna koliko je velik čovjek njezin sin, novi heroj grada na Rječini. »Majci nisam rekao, nadam se da neće ni doznati, a žena mi je rekla da sam lud. Ovom prilikom istaknuo bih još dvojicu kolega – Antonija Novakovića i Antu Bačelića, koji su u Porto Barošu bili spremni kao ekipa broj 2, da uskoče ako se nama nešto dogodi ili ako barka stane, ako se dogodi neki kvar, ističe Stjelja, koji, iako ne traži zahvale ni medijsku pažnju jer je, kao i njegovi kolege, sve ovo učinio spontano, želeći pomoći, žali što iz Grada Rijeke njegove kolege nisu spomenute u zahvalama.

– Netko je taj posao morao odraditi, ispalo je da smo to mi, međutim, žao mi je što nas riječki gradonačelnik u svojim zahvalama i isticanju onih koji su sudjelovali u ovoj zahtjevnoj akciji nije spomenuo, zaključuje Robert Stjelja.

Akciju koordinirao Stožer civilne zaštite Grada Rijeke

Cijelu zahtjevnu akciju izvlačenja i neutralizacije zaostale mine koordinirao je Stožer civilne zaštite Grada Rijeke u partnerstvu s Policijskom upravom primorsko-goranskom, Jedinicom specijalne i interventne policije Rijeka, Regionalnom protueksplozijskom jedinicom Rijeka, ATJ-om Lučko, Ronilačkim obučnim centrom Mali Lošinj, Zapovjedništvom za intervencije MUP-a, Ministarstvom obrane RH-a, Ravnateljstvom civilne zaštite i mnogim drugim službama i institucijama. To su Lučka uprava, Lučka kapetanija Rijeka, Javna vatrogasna postrojba Rijeka, Postrojba Civilne zaštite Rijeka, Grad Rijeka – Komunalno i Prometno redarstvo te Direkcija zajedničke komunalne djelatnosti, gradske komunalne tvrtke Rijeka Plus, KD Vodovod i kanalizacija, KD Autotrolej, Energo, Rijeka sport d.o.o., Gradsko društvo Crvenog križa Rijeka, Zavod za hitnu medicinu PGŽ-a, KBC Rijeka, HEP ODS – Elektroprimorje, Luka Rijeka d.d., HŽ Infrastruktura i HŽ Putnički prijevoz, Arriva d.d. – Autobusni kolodvor Rijeka i Turistička zajednica grada Rijeke. Dio građana iz crvene zone noć je proveo u Dvorani mladosti na Trsatu, gdje im je privremeni smještaj uz okrepu pripremio riječki Crveni križ. Akcija je započela u 6.09, što je označeno zvukom sirene, a samo tegljenje mine počelo je u 9 sati. Sirena za prestanak opasnosti oglašena je u 13.44, nakon što je izvršena provjera na mjestu neutralizacije mine u Riječkom zaljevu. Promet središtem Rijeke normaliziran je oko 15 sati.