Foto V. Karuza
Ja imam 23 godine i zajedno s ostalima koji ne pripadaju spomenutoj skupini sam otpisan i bez ikakve šanse. Mislim da je to sramota i jako sam razočaran, bijesan, ljut jer mi ostali nismo dobili priliku liječiti se.
Jan Bolić, dvadesettrogodišnji Riječanin o kojem smo već pisali ističući njegovu upornost i srčanost vezanu uz činjenicu da unatoč spinalnoj mišićnoj atrofiji, iznimno teškoj bolesti, nastoji živjeti što intenzivnije. Vidi se to ponajprije iz činjenice da je do sada već napisao i objavio dvije knjige, a na pomolu je i treća! Naime, nakon zbirke poezije »Trenutci« (2016.) te zbirke kratke proze i pjesama »Može biti lijepo« (2017.) gotov je i rukopis prvog Bolićevog proznog djela, romana »Težina stvarnosti«. No, prije no što nam je rekao riječ-dvije o tom proznom pokušaju, Jan se kratko osvrnuo na prve dvije knjige.
– Objavljivanje prve knjige predstavljalo je veliki poticaj za daljnje bavljenje pisanjem i dalo mi ogromno samopouzdanje za dalje. Ona mi je pomogla da se lakše suočim s odrastanjem i pubertetom. No, jednu bitnu stvar bih napomenuo, a to je da autor početnik gotovo nema nikakve šanse izdati prvu knjigu kod izdavača. Zato sam jako zahvalan svojem prvom izdavaču koji mi je pružio priliku i otvorio vrata u književni svijet. Druga knjiga je podijeljena na poeziju i kratku refleksivnu prozu, priče. U njoj sam pisao o pojedinostima iz osobnog života, o proživljenim događajima od kojih su neki trajno utjecali na mene, o lijepim ili manje lijepim događajima, pisao sam i o stvarima koje me čine sretnim, svojim razmišljanjima te meni vrlo važnim trenutcima, kaže Bolić.
Jan Bolić
Nema nazad!
Mladi autor potom kaže da je kod druge knjige javnost bila znatno zainteresiranija i zanimanje za knjigom je bilo daleko veće.
– Knjiga se još uvijek čita, zbog čega sam iznimno sretan. Situacija koju ću, vjerujem zauvijek, pamtiti je kad sam jednom prilikom bio u liftu u Tower centru i slučajni prolaznik kojeg nikad prije nisam vidio, pozitivno se našalio rečenicom iz moje priče u knjizi. Poslije toga sam bio toliko sretan da sam mogao poletjeti od sreće. Pozitivne reakcije na knjigu vidim i na Facebook profilu gdje mi se povećao broj prijatelja i pratitelja koji mi često pošalju poruku i pozitivan komentar na knjigu. Broj čitatelja se uistinu proširio, a oni su mi najvažniji, jer mi daju poticaj i najveću inspiraciju za pisanje, govori Bolić.
Jan Bolić
Na pitanje o čemu govori treća knjiga nudi pomalo iznenađujući odgovor. Naime, riječ je o – trileru!
Moji prvi roman »Težina stvarnosti« će izaći u studenom ili prosincu, u nakladi izdavačke kuće Beletra iz Zagreba. Jako sam sretan zbog toga i nadam se da će se čitateljima svidjeti. Urednica romana je jedna draga osoba, Sandra Pocrnić Mlakar, ujedno i vlasnica izdavačke kuće. Moram joj iskreno zahvaliti jer vjeruje u moj rad i jer mi je pružila priliku da objavim roman prvijenac. Zahvalio bih se i dvjema meni dragim osobama, Tanji i Ines što su nesebično poklonile slobodno vrijeme i usluge u izradi naslovnice te lekture romana. Naravno, knjiga ne bi mogla biti objavljena bez donacija Grada Kraljevice i Jadrolinije, a tu moram zahvaliti dragom gradonačelniku Kraljevice Daliboru Čandrliću. Roman ne bi mogao ugledati svjetlo dana niti bez donacije Udruge Kolibrići, čiji sam član, za što sam zahvalan dragoj predsjednici udruge Ani Alapić. Moram zahvaliti i svim dragim ljudima te čitateljima koji su također nesebično financijski donirali i pomogli mi da ostvarim jedan od svojih snova. Čitatelji i dobri ljudi su mi najveća snaga i inspiracija u pisanju!, ističe Jan Bolić.
– Oduvijek volim čitati kriminalističke ili triler romane, gledati filmove, serije i dokumentarce. Mislim da sam tako nakupio dovoljno mašte i samo je bilo pitanje vremena kad ću to primijeniti. Sve je krenulo s jednom fiktivnom pričom koju sam napisao i neko vrijeme je nisam dirao ni dorađivao, ali sam ponekad razmišljao o nastavku zbivanja. No, umjesto toga jednog sam je dana odlučio u potpunosti izmijeniti te nadodao i nove događaje. Kad sam gotovo neprimjetno stigao do trideset stranica, rekao sam si: »Nema nazad!« Krenuo sam dosta naivno jer nisam imao pretjerano iskustva, a ni vježbe za pisanje nekih dužih proznih formi. Roman sam pisao godinu dana, dosta živaca mi je oduzeo i baš sam sretan što sam ga završio. Istina, nekoliko puta sam želio odustati, ali uz podršku mame i bake, prijatelja i čitatelja, nisam odustajao, kaže.
Skandinavski uzori
Među motivima koji su ga tjerali na rad svakako je i to što osjeća dužnost zahvaliti svim detektivima i inspektorima kriminalistima koji se bave tim zanimanjem, pogotovo onima koji se bave teškim zločinima sa smrtnim ishodima.
Jan Bolić jedan je od onih koji više nemaju pravo na državnu pomoć za nabavu vrlo skupog lijeka Spinraza.
– Zbog diskriminirajuće odluke Vlade RH, ministra zdravstva i povjerenstva, lijek primaju samo djeca do osamnaest godina i oni koji nisu na respiratoru. Ja imam 23 godine i zajedno s ostalima koji ne pripadaju spomenutoj skupini sam otpisan i bez ikakve šanse. Mislim da je to sramota i jako sam razočaran, bijesan, ljut jer mi ostali nismo dobili priliku liječiti se. Znam da je lijek skup, ali vjerujem da država ima dovoljno novaca da osigura svakom oboljelom od SMA ili neke druge rijetke bolesti liječenje. Ova bolest napreduje velikom brzinom, progresivna je i želio bih da ministar Kujundžić to shvati, i da shvati kako ne može biti bolje. Želim da ministar Kujundžić kaže zbog čega nama ostalima uništava priliku za liječenje. Neki oboljeli nisu imali tu sreću da dožive moje godine i da ostvare ili žive svoje snove, kao što ja živim jedan od svojih, jer im ih je bolest prekinula. Želim da ministar shvati kako su to mladi životi i da bi oni trebali biti iznad svega, i politike, i novaca. Lijek Spinraza ne čini čuda, ali usporava i zaustavlja tijek bolesti. Kada bih ponovno mogao kao nekad pomaknuti glavu ili vratiti u funkciju sve prste na rukama, zar to ne bi bilo čudo? Meni bi bilo, a vjerujem i drugim oboljelima. I to veliko. Ne bih želio biti sebičan, no s jedne strane mi je drago što neki primaju lijek, ali s druge strane mi je teško gledati kako primaju lijek, a u puno boljem fizičkom su stanju, govori Jan.
– Romanom želim podsjetiti čitatelje da su svi oni samo obični ljudi koji imaju svoje obitelji, prijatelje, živote, a svakodnevno gledaju stravične stvari, riskiraju vlastite živote kako bi ulovili zločinca i zaštitili nas. Mislim da mi ljudi nekako previše površno reagiramo na vijesti o zločinu, zapravo ne shvaćamo da se to baš sutra može dogoditi i nama. Ubojstvo, silovanje ili krađa. Ne cijenimo slobodu koju nam sutra može netko oduzeti. Neki ljudi ponekad čine ružne stvari i to je ta naša stvarnost.
– Volim pisati i pišem svaki dan pa sada polako nastaje moj drugi roman. Uglavnom pišem noću, u miru i tišini kada najbolje čujem svoje misli i srce. S pisanjem se lakše nosim sa životom i s bolešću. Kada pišem mogu otputovati u neki drugi svijet i malo se odmoriti od svojeg. Ne bih mogao zamisliti život bez pisanja. Iako mi je svakim danom fizički sve teže pisati zbog progresije bolesti, jednostavno neću odustati i prepustiti bolesti da mi i to oduzme, naći ću načina da pišem. Sada mogu pisati samo s jednom rukom i to s dva prsta. Na laptopu, tabletu ili pametnom telefonu. Ne mogu ništa sam bez tuđe pomoći. Mnogi ne mogu ni zamisliti kako je to kada ne možeš pomaknuti glavu, ruku ili dohvatiti čašu vode. No, ne predajem se!, rekao je Jan Bolić.
