Izgurao sam transplantaciju jetre, imao sam podršku ravnatelja Hallera, ali pritisci da se to ne napravi bili su jako veliki. Ipak smo je napravili, neki dan sam čovjeka vidio na placi, i drago mi je zbog toga
Izimno obrazovanje, srdačnost spram kolega, jednostavnost i pristupačnost spram pacijenata, entuzijazam kojim je zdušno prenosio znanja mladima, prije su ga mogli učiniti bahatim nego samozatajnim kakav taj briljantni kirurg jest – prof. dr. Miljenko Uravić. Bez obzira jesu li u pitanju pacijenti, medicinske sestre, kolege drugih struka ili specijalizanti, Uravić je naprosto okruženje činio civiliziranim kontekstom u kojem su odnosi srdačni i ležerni.
Premda je operacijska dvorana prostor u kojem bolesnici i javnost ne mogu donositi znalački sud o kirurškome poslu, nema dvojbe o tome da je to velikan riječke kirurgije i da je svojim umijećem obilježio jednu medicinsku eru čiji je vrhunac bila transplantacija jetre u Rijeci. Premda će mnoge svoje rezultate on sam često pripisati sreći, zapravo je taj vitalan kirurg, uvijek raspoložen za novi pothvat, na odlasku u mirovinu u zavidnoj kondiciji, uključujući kiruršku. Dobio je dvije Nagrade Grada Rijeke, kao član tima za transplantaciju gušterače, i kao voditelj tima za transplantaciju jetre, te Nagradu za životno djelo Zaklade sveučilišta u Rijeci.
– Vi novinari volite isticati transplantacije, ali unutar operacijske dvorane ima i drugih dramatičnijih, kompliciranih, rizičnih situacija i zahvata koje nisu tako percipirane, kaže prof. dr. Uravić, ističući dakako da je i to shvatljivo jer je na primjer transplantacija jetre najkompleksnija transplantacija koja se u medicini uopće izvodi. No, nema nikakvih jamstava da neki naizgled rutinski zahvat ne završi neočekivano, kao što često neki težak zahvat prođe bez rizika ili komplikacija koje su mogle biti sasvim očekivane. Daleko od toga da se ljudi trebaju bojati kururgije, ali treba znati da je to posao koji nosi rizike i da nije uvijek bezopasan.
Hod po oštrici
Jednostavnošću pristupa demistificirali ste kirurški posao, a kolege su za vas rekli da je ta jednostavnost rezultat perfekcionizma. – Moje je mišljenje da sve u životu možete obaviti na jednostavan i na kompliciran način. Ja sam volio taj jednostavan način i to je neko moje kirurško načelo, ravno do cilja, radikalno i bez okolišanja. To međutim nosi određene rizike jer taj, da tako kažem radikalizam mora biti dobro odmjeren da pacijenta ne samo spasi nego mu omogući kvalitetan život. Što znači da često hodamo kao po oštrici mača, procjenjujući nekad iz trenutka u trenutak mijenjajući procjene, a u teškim, ozbiljnim zahvatima kada su bolesnici vitalno ugroženi za bolesnika to može biti sudbinski. Na dobro i na loše. Ali, smatram da je odluka velikih ljudi u tome da i najteže ili najkompliciranije stvari mogu biti objašnjene i čak postignute jednostavno.
Ipak ne izgledate kao hazarder, imali ste izvrsnu naobrazbu, pripisuju vam iznimna kirurška umijeća i spretnost i rezultati su vam dobri. je li to ono što kirurga čini iznimnim ? – Nisam hazarder, ne, ali u kirurgiji ima visokih doza adrenalina (smijeh), i napetosti, jer kada se krećete tim rubom o kojem vam govorim, vodi vas samo znanje, umijeće i sposobnost da donosite procjene i postupate jednostavno i hladnokrvno kada su komplikacije, neočekivane stvari koje otkrijete ili se dogode u toku zahvata najveće. A to nije rijetkost. Vi unatoč najboljim dijagnostičkim tehnologijama danas ne vidite niti možete znati sve što vas čeka kada u zahvat uđete. Danas kirurzi imaju dobra umijeća, osobito riječki, dobro su educirani i dobro istrenirani, i znaju raditi sve što se u kirurgiji radi.
Prošli ste sve kirurške grane, danas zbog subspecijalizacije kirurzi nemaju tako široku edukaciju?
– Prošao sam opću kirurgiju, torakalnu, kardijalnu, vaskularnu, i ostao na abdominalnoj, uz te transplantacijske operacije. Danas je u EU trend da se kirurzi subspecijaliziraju i oni su briljantni u svom specijaliziranom segmentu, ali nedostaju im širih kirurških znanja i prakse. To je šteta, jer u operacijama se događa dosta nepredviđenih stvari i ta šira znanja su od velike koristi. Da se riješe moguće komplikacije, čak i svoje. To se jednostavno događa. Uvijek ste sebe smještali unutar tima iako naprijed vuku samo pokretački duhovi?
– Ako nema zajedničke vjere u uspjeh, ako nema tog duha zajedništva, jer puno ljudi mora napraviti svoj dio posla, onda nema uspjeha. U to me uvjerilo iskustvo. Znate, da je bilo koja transplantacija ovisila samo o jednom kirurgu, ili o meni ja bi ih napravio hiljadu. Ali ne ovisi. Cijeli sustav ljudi u to je upregnut, izravno deseci ljudi, neizravno još nekoliko desetaka ljudi. A nisam bitan ja, jer za mene je uvijek bilo značajno očuvati razinu i dignitet te svijetle riječke tradicije po kojima nas prepoznaju još od prve transplantacije bubrega u cijelom svijetu. Promovirati Rijeku ispred ostalih. Kada idem na kongrese uvijek imam ista prva četiri slajda u radovima. Na prvom je Kosi toranj. Na drugome je Billroth, vrlo znameniti bečki kirurg koji je prvi operirao želudac, umro je u Opatiji, ima ploču na opatijaskom šetalištu, a i operirao je u ondašnjim riječkim bolnicama. Treći je Antonio Grosić, riječki kirurg koji je prvi prije sto godina opisao primjenu joda u kirugiji, a mi čak i danas raznim jodnim otopinama čistimo operativno polje svuda u svijetu. I konačno, prof. dr. Frančišković. A poslije toga može ići predavanje.
Operirali danonoćno
Možda su kao i vi imali dobrog učitelja. Vaš je bio znameniti prof. dr. Vinko Frančišković, a manje je poznato da vam je i otac bio vojni doktor kao i vaš učitelj. – Da, kad me uzeo u tim da kod njega učim raditi rekao mi je neka ostavim sat. I neka ga zaboravim. I doslovce je tako bilo, znali smo operirati satima i danima. Znali smo biti dežurni po tri dana i tri noći. Znali smo, također, provesti 24 sata u dežurstvu, i nikad se poslije toga nije išlo ujutro kući. Dan poslije ako si u dežurstvu bio dobar, sudjelovao u zahvatima tako da je prof. Frančišković bio zadovoljan, sutradan poslije podne dobio si za nagradu veću operaciju. To je tada bila velika nagrada. Možda čak i transplantaciju. A što se oca tiče – da, on je bio vojni doktor iz Omišlja, a mati je iz Senja.
Po današnjim bi vam propisima u Hrvatskoj i u EU zabranili rad, toliko se ne smije raditi. – Prvo, svi članovi tog tima smo bili mladi. Drugo, to je bila najbolja kirurgija na ovim prostorima. Iskorake koje je prof. dr. Vinko Frančišković napravio ovdje jer je imao taj san, tu viziju budućnosti koju je i ostvario kroz dijalizu i kroz transplantaciju svega nekoliko godina iza najnaprednijih svjetskih centara govore što i tko je on bio. Treće i konačno, mogu vam reći kirurg se uči biti tako da se radi, radi i radi. Ja sam dvije godine radio bez naknade, ako sam dežurao imao bih neku naknadu, ali čekao sam dvije godine da se otvori radno mjesto. Mi smo radili danonoćno, eksperimentalnu kirurgiju u podrumu nekadašnje bolnice u Sušaku, a prof. Frančišković nam je davao da radimo kadaverične transplantacije. Dakle, on je radio presađivanje bubrega sa živih davatelja, a nama je davao s umrlih. Niti naši kolege internisti u bolnici nisu to tada znali, da mi to radimo. Ali, tada nije bilo medija ili propisa da nam spočitavaju i prigovaraju kako trebamo raditi, i mnogi od nas tome imaju zahvaliti svoju istinsku kiruršku sreću da su u tu profesiju upućeni svim snagama, bezrezervno, dok nismo izbrusili svoja znanja do perfekcionizma kakvo je prof. Frančišković očekivao. Tako da, kada već govorimo o tome koliko se i što smije raditi, radne smjene su zapravo na jedan nesretan način kumovale i Frančiškovićevoj karijeri tada, a i sada aktualno stavljaju kirurgiju u jednu tešku situaciju. Ljudi se ne mogu sastati da rade u timovima kakvi oni moraju biti, ne možete sastaviti profesore i mlade ljude koji moraju specijalizirati, jer zbog smjenskog rada nedostaje osoblja i ne mogu dovoljno raditi. Ne, to za kirurgiju sasvim sigurno nije dobro. Možda se to može u zagrebačkom Rebru i Dubravi gdje imaju manje bolesničkih kreveta na digestivnoj, a dvostruko i više kirurga. Oni svi imaju manje od naših 60 bolesničkih kreveta na digestivnoj kirurgiji, imaju 20 i više kirurga, ali u Rijeci sa šest kirurga na digestivnoj, to je nemoguće. Nama bi trebalo bar deset kirurga da u normalnim uvjetima radimo posao.
Riječka kirurška škola
Čime argumentirate tvrdnju da je riječka kirurgija još odlična? – Poznajem je, znam te ljude i kako rade. Moram vam reći najvažniju stvar u medicini i u kirurgiji: samo zajednički s kolegama, sa svim medicinskim osobljem, i samo timski možete postići rezultat! Tko god tvrdi da je nešto napravio sam, možda to može, ali neće dugo trajati ako tim ne funkcionira. Zato nikad nisam sebi pripisivao toliki značaj niti zasluge, i ne bi bilo niti fer, jer svaki liječnik, anesteziolog, instrumentar, svaka medicinska sestra, svi ostali, imaju svoju ulogu i potpomažu izgurati neki projekt, postignuće, rezultat. Transplantacija vuče za sobom cijelu bolnicu, veliki zahvati trebaju dobro uigran cijeli zdravstveni lanac bez kojeg ne ide. To je možda razlog što sam ja uvijek vukao posao prema rezultatima, mislio sam ako smo dobri, manje će biti pacijentima važno što nisu WC-i baš dobri i negdje kaplje voda. Nisam se toliko bavio tim standardom, bavio sam se time da na primjer s kolegama sudjelujem u prvoj transplantaciji gušterače sa dr. Mirom Zelićem, dugogodišnjim kolegom i također članom nekadašnjeg Frančiškovićevog tima. Potom sam ipak izgurao transplantaciju jetre iako je ta odluka bila teška, imao sam podršku ravnatelja Hallera, ali pritisci da se to ne napravi bili su jako veliki. Ipak smo je napravili, neki dan sam čovjeka vidio na placi, i drago mi je. Konačno, dvije stotine kolega izvan Hrvatske dolaze kod nas učiti laparoskopiju kako bi tako operirali crijeva, a to sam htio da uvedemo jer je jako poštedno za bolesnika. Iako, za kirurga je daleko teže laparoskopski operirati, zahtijeva posebnu vještinu i orijentaciju. Dok za klasičnu kirurgiju to ne vrijedi, kod laparoskopskih zahvata vrijedi pravilo ako se kirurg ujutro loše osjeća, kontraindicirano je da uđe u laparoskopski zahvat. Zahtijeva posebnu vrstu usredotočenosti. Kod laparoskopije je jednostavnost u smirenosti, i lagano ideš naprijed, tada si brže do cilja. Ako požuriš, dogodi ti se krvarenje i onda to prolongira operaciju. A što se tiče kolega taj trag od Frančiškovića do danas prenosi se kao riječka kirurška škola koja je i danas kad odete na kongrese među kolegama izvan Hrvatske, prepoznatljiva.
Osjećaj koji vrijedi
Koji motiv imate da u bilo koje doba dana ili noći kad god vas pozovu uđete u komplicirani zahvat bez zadrške i sa entuzijazmom? – To je teško objasniti. Pa tako je radila cijela ta jedna generacija koja je obilježila riječku kiruršku školu, bez zadrške. Često sam operirao s doktorom Brankom Petrošićem, često mi je on asistirao i obrnuto. Jednom je u noći došao teško ugrožen bolesnik, nismo bili u dežurstvu nego netko je od nas dvojice bio u pripravnosti. Došli smo i operirali nešto jako teško i učinili smo to dobro. Ujutro u četiri išli smo kući iz bolnice sretni i veseli, smijali se sami sebi, koliko nas to ispunjava srećom, jednome od nas to nije bilo plaćeno, nismo morali to napraviti, ali eto dok druge ljude veseli da u to doba mirno spavaju, nas veseli što smo tu noć pod pritiskom uspjeli nešto jako dobro izvesti. Taj osjećaj je nešto zbog čega sve vrijedi. Osobito zadnjih godina kada sam radio operacije gušterače, jetre, to su zahvati koji traže bolju tehniku, zahtjevniji su, ali i uspješniji nego nekad.
Zašto ste stalno išli u nova područja, nove izazove? – Nekad se sam sebi čudim da sam onako mlad onako perfektno znao izvesti transplantaciju bubrega, ne bih se hvalio, nego zbilja, tako su nas naučili. Ali onda kada stvar postane rutina tražio sam novo područje. Naravno da kako imaš više iskustva prihvaćaš i veće izazove. A kada uđeš u operacijsku salu, sve ostalo nestaje. Postoji bolesnik, ljudi s kojima radiš, i ti sati koje tako provedeš jako olakšavaju život, nestaju svakodnevica, brige, ne misliš ni na što drugo. A kada iz teške situacije izvučeš bolesnika to vidiš, to je neka konkretna stvar zbog koje taj dan možeš biti zadovoljan sam sa sobom.
Ostavljam dobru kirurgiju
A kada krene loše? – Da i to se događa. Dvije su stvari tu važne. Prvo, ako si s bolesnikom, a osobito s obitelji bio u dobrom odnosu, dobro sve objasnio, ohrabrio ih i dao sve od sebe, ljudi to jako cijene i ne prave problem. Ljudi vide kad se trudite. I drugo, kad ti krene loše možeš se liječiti samo da nastaviš dalje s uspjesima, jer samo uspjesi te liječe. I čine te boljim. Iako, znate, nema tog kirurga koji je ravnodušan prema sudbini svog bolesnika, on nema mira ni danju ni noću ako stvar ne ide dobro, ili dok ne krene dobro. To su teška preispitivanja, i nisu lagani trenuci. Taj dio bolesničke sudbine jednostavno dijelimo i kad im svoju zabrinutost i pritisak ne prenosimo. To je rizik posla i odgovornost koju naprosto moramo preuzeti. Doza rizika i doza hrabrosti, s tim se dobri kirurzi moraju moći suočiti.
Što vas danas veseli, a što rastužuje u okruženju iz kojeg odlazite ? – Nije dobra centralizacija zdravstva, volio bih da se zdravstvo regionalizira. Ali ostavljam dobru kirurgiju, to su odlični kirurzi, na svim radilištima.
