Zaštićena lučka skladišta na zapadnom dijelu riječke luke, poznatija pod nazivom Metropolis već su desetljećima ni na nebu ni na zemlji – niti u funkciji luke za koju su izgrađena, niti grada u kojemu se nalaze, kao kamen spoticanja između Luke, konzervatora i grada. Projektom Lučke uprave kojim je predviđena izgradnja nove operativne obale na pojasu mora između Visinovog Gata i Bratislavske obale, uz današnje Praško pristanište, počelo se nazirati raspetljavanje gordijskog čvora u kojemu je već predugo zavezan ovaj reprezentativni objekt riječke pomorske i arhitektonske baštine.

Izgradnjom nove obale, luka bi trebala dobiti novih pedeset tisuća kvadratnih metara multifunkcionalnog terminala, čime bi se, prema najavi ravnatelja Lučke uprave Denisa Vukorepe, ostvarili potrebni prostorni uvjeti za izdvajanje Metropolisa iz lučkog područja i predaja zaštićenih skladišta Gradu Rijeci.

Secesijski kompleks, izgrađen početkom dvadesetog stoljeća, kao primjer tada najmodernije lučke infrastrukture, ali i arhitekture, već odavno ne zadovoljava potrebe suvremenog lučkog poslovanja i manipulacije teretima pa su skladišta Metropolisa u tu svrhu neupotrebljiva. No u luci nema potrebnog novog prostora za manipulaciju teretom pa se, primjerice, staro željezo na Praškom pristaništu i danas prekrcava na površinama tik uz Metropolis i to na zapadnoj, južnoj i istočnoj strani, zbog čega do sad nije bilo mogućnosti da se povijesna skladišta izdvoje iz luke i prenamijene za potrebe grada i građana, unatoč brojnim idejama moguće prenamjene koje su do sad iznošene u znanstvenim radovima i javnim raspravama na tu temu.

Postupno propadanje

Problem je u tome što je, unatoč dobrim namjerama očuvanja vrijedne baštine, to očuvanje u praksi do sad funkcioniralo tako da je Metropolis bio prepušten postupnom propadanju. U zatvorenom lučkom području, Metropolis je nedostupan građanima, a s druge strane luci predstavlja samo smetnju.

Zaštićena lučka skladišta prepuštena zubu vremena / Snimio Marko Gracin

– Ovakav oblik zaštite, sviđalo se to nekome ili ne, najgora je opcija koju se moglo odabrati. Metropolis je zaštićen tako da Luka u njega sigurno neće ulagati jer je za lučku djelatnost neupotrebljiv, Gradu je nedostupan pa je u stvarnosti zaštićen tako da se čeka da se uruši sam po sebi. Jedino rješenje je da se luci osiguraju nove operativne površine koje kronično nedostaju, a Metropolis izdvoji iz luke i stavi u novu funkciju, koja god ona bila. Sve drugo je besmisleno. Ovako imamo situaciju da luka nema gdje s teretom, a cijeli taj kompleks, praktički u centru grada, zjapi prazan – još prije pet-šest godina ovo je kazao jedan od čelnih ljudi Luke Rijeka.
Rješenje je, čini se, na pomolu, iako se ne treba prerano radovati, s obzirom da Lučka uprava iduće godine projekt kani kandidirati za sufinanciranje iz europskih fondova, a potom i Grad Rijeka treba osigurati sredstva za uređenje kompleksa skladišta koji se prostire na više tisuća četvornih metara površine.
Kako Metropolis danas izgleda, više od stoljeća nakon izgradnje, provjerili smo u pratnji djelatnika Lučke uprave i Luke Rijeka, s kojima smo obišli dobar dio kompleksa.

: Secesijski kompleks izgrađen je početkom dvadesetog stoljeća / Snimio Marko Gracin

Jedinstven primjer

Bez obzira na oronulu fasadu, dobrim dijelom zahrđale metalne elemente, razbijena prozorska okna i dotrajala vrata i druge elemente, kompleks skladišta koja nose službene brojeve od 18 do 22, a svojom konstrukcijom predstavljaju jedinstven primjer ne samo u Rijeci i Hrvatskoj, nego i u svijetu, izgleda – fascinantno. Riječ je o dva niza građevina s ukrcajno-iskrcajnim rampama u prizemlju, između kojih prolaze željeznički kolosijeci, kao i široka asfaltirana prometnica, a međusobno su povezani nizom dugačkih, zatvorenih mostova. Fasade su izrađene u kombinaciji cigle i dobrim dijelom već otpale žbuke, s nizom ukrasnih elemenata, kao i istaknutih »balkona« te velikim prozorima. Između dva niza skladišta danas neprekidno, praktički u koloni, prometuju teški kamioni, natovareni starim željezom koje se iz Rijeke, s Praškog pristaništa, izvozi brodovima, uglavnom u Tursku. Gomile starog željeza posvuda su oko Metropolisa, prve već na prilazu iz smjera upravne zgrade Luke i Lučke uprave, a još veće na suprotnoj strani, prema novoizgrađenoj Zagrebačkoj obali.

Prvo smo obišli jedno od skladišta na sjevernoj strani, za koje smo prvo morali čekati da stigne netko od djelatnike Luke Rijeka s ključem, jer u Metropolis se rijetko ulazi, a još rjeđe ga se koristi pa ni ključevi nisu svima dostupni. Već s ulaza skladište se, s obzirom na starost i godine nekorištenja, zapravo čini u prilično dobrom stanju. Naravno, to treba uzeti s rezervom, jer se po zidovima mjestimično ljušti boja, ponegdje je otpala žbuka, natpisi su uglavnom izblijedjeli, ali pošto je riječ o građevini staroj cijelo stoljeće, koja je korištena za prekrcaj i skladištenje lučkih tereta, a ne kao salon, sve skupa ne izgleda loše. Unutrašnjost se sastoji od velikih skladišnih prostora koji se prostiru cijelom širinom građevine, isprekidanu jedino nosivim stupovima. Na sve strane još uvijek stoje upozorenja o zabrani pušenja, kao i ona o nosivosti podova od 1.500 kilograma po kvadratnom metru, iako već odavno unutra nema nikog tko bi pokušao zapaliti cigaretu, a jedini teret na podovima je tanak sloj prašine. Za oko zapinju i brojni detalji, poput velikih teretnih dizala, na kojima opet stoje upozorenja da nisu za prijevoz osoba. Osobe su se skladištem uspinjale stepenicama pa smo njima krenuli i mi. Na drugom katu sličan prizor, a detalj koji se ističe je velika, oko dva metra široka metalna cijev što se proteže od stropa do poda, s debelim metalnim vratima. Na prvi pogled izgleda kao nekakva golema peć, ali naši vodiči nam, otvarajući vrata, pokazuju da se unutra nalazi – tobogan. Ni on, naravno, nije bio namijenjen spuštanju osoba, nego vreća, u vremenima kada se lučki teret još uglavnom pakirao u vreće i bale. Kakao, kava i brojni drugi tereti koji nisu smjeli biti izloženi utjecaju atmosferilija, tim su se toboganima s gornjih katova silom gravitacije spuštali u prizemlje, gdje su bili pretovarani na željezničke vagone i u kamione, nastavljajući svoj put iz prekomorskih zemalja do krajnjih odredišta.

Nacionalni i internacionalni unikum industrijske arhitekture / Snimio Marko Gracin

Zapušteno i derutno

Veliki ostakljeni prozori iz skladišta pružaju odličan pogled na željezničke kolosijeke, kolodvor i dobar dio grada, barem na onim prozorima gdje je staklo dovoljno čisto da se kroz njega vidi. S druge strane, pogled je na južni niz skladišta i mostove koji ih povezuju. Pokušavamo izaći na jedan od balkona na južnoj strani, ali vrata se ne daju otvoriti. Nema veze, pokušat ćemo u skladištima na južnoj strani.
Spuštamo se, prelazimo u drugi niz skladišta i uspinjemo se stubama do vrha. Na samom kraju, prema Zagrebačkoj obali i Bratislavskom pristaništu, uspijevamo otvoriti vrata i izaći na balkon. Pogled je odličan, odnosno bio bi, da u smjeru zapada nema goleme hrpe starog željeza koja seže gotovo do trećine visine skladišta. Odmah ispod privezan je brod, ispred njega na obali dizalica s hidrauličkom rukom toliko velikom da i šleperi sa starim željezom ispod nje izgledaju kao igračke. Tone i tone željeza neprekidno stižu kamionima, a dizalica ih ukrcava na brod, uz popriličnu količinu buke i vibracija koje se cijelo vrijeme osjećaju u Metropolisu. Neposredno iznad nas, između zida i krovne konstrukcije, rastu cijele kolonije raznoraznih biljaka.

I na ovoj strani svi su prostori prazni, osim tu i tamo ponekih zaostalih kolica ili kakvog drugog komada opreme i alata, zaostalog tko zna otkada. Silazimo dva-tri kata niže kako bismo vidjeli kako izgleda jedan od mostova između dvaju nizova skladišta, a potom se opet uspinjemo kako bi oko naše kamere uhvatilo cijeli niz mostova. Nakon još malo šetnje i razgledavanja, posjet Metropolisu je završen. Odlazimo puni dojmova, jer tek kad se ovaj kompleks obiđe iz prve ruke postaje jasno da je riječ o iznimno vrijednom prostoru, ne samo iz perspektive zaštite baštine, nego i života Rijeke i Riječana. O mogućnostima prenamjene Metropolisa napisane su već stotine stranica, a svaka od njih bila bi bolja od sadašnjeg stanja, u kojemu ovo vrijedno zdanje zjapi prazno, zapušteno i derutno, na korist ni gradu ni luci.