Joooj, čekajte malo da vas vidim u živo, uzviknula je Davorka Badurina, tajnica redakcije Novog lista, kad je Meštar Toni došao na ovaj razgovor.

Da, mnogo je onih koji bi voljeli znati što od Meštra ostane kad skine šljokasti cilindar, šljokasti frak i opere karnevalom naslikano lice pa postane Anton Škrobonja. Kad iz karizmatičnog stanja uskoči u korizmatično.

Ostane Toni, čovjek nepresušne energije, zaljubljenik u karneval, sport, u »prirodu i društvo«, a najviše u grad na Rječini u kojem je rođen i u svoju »ženu, majku, kraljicu« imena Liviana, s kojom je lani proslavio zlatni pir.

Način života

Meštar Toni i ove godine slavi. Slavi 30. obljetnicu meštrovanja i 36. godišnjicu života s Riječkim karnevalom. Impozantne brojke, kažemo mi, a on odgovara:

– Su. Ni to malo let, ma prošlo je va trenu. Ča ste me zvali, niman ljubavnicu, nisan se rastavil, a se drugo znate. Znate kako sam od »druga s megafonom« tj. koordinatora maškarane povorke, postal meštar, znate i da mi je karneval va krve, da bez njega ne bin mogal živet.

Znamo, no uvijek treba utvrditi gradivo, znamo da je ponavljanje majka mudrosti, a znamo i to da se ponavljajući uvijek nešto novo može saznati, pa umjesto da krenemo od vremena kad je Toni kao dječarac u vrijeme pusta »z jaketun obrnutun poznopak« hopsao po Škurinjama, mi drito u glavu pitamo – je li istina da je ova 2021. zadnja godina vašeg meštrovanja, odnosno da ćete se umiroviti?

– Polovična. Istina je da ću odraditi mandat do početka Pusta 2022. godine i da će povorku 39. međunarodnog Riječkog karnevala dobro utabanim putem povesti novi meštar, a da ću se umiroviti po pitanju maškar i karnevala, to sigurno neću jer karneval je način života.

To ili voliš ili ne voliš, a ako voliš, onda voliš zauvijek. To je svojevrsna dijagnoza.

Infišan u maškare

O razlogu odlaska s dugogodišnje karnevalske funkcije, Meštar kaže:

– Zahtjevno je to delo. Kako se karneval razvija, tako i dužnosti bujaju, a ja već iman ko leto. Uostalom, šegavi se uvijek povlače na vrhuncu slave, ča ne?

Pametno čovjek zbori, no nekako je teško zamisliti Riječki karneval bez Tonija na čelu.

– Sve je to stvar navike. Nekomu će novi meštar biti prvi kojeg je upoznao, o meni će znati samo putem priča. Uglavnom, nemam pojma tko će me naslijediti tako da me to nemojte pitati, no tko došao da došao, želim mu sve što sam i ja imao, a imao sam žuljeve na nogama, ali i uživanje koje se ne može riječima opisati.

S karnevalistima sam plesao u svakom prigradskom domu kulture, vozio se na relijima, hodao u povorkama, putovao svijetom promičući ne samo vrijednosti Riječkog karnevala, već i cijelog ovog našega kraja, a u konačnici i cijele Lijepe Naše.

S njima sam se veselio, s njima i tugovao jer nije život, pa ni onaj karnevalski, samo med i mlijeko. Mnoge ih znam imenom i prezimenom, s mnogima sam prijatelj. Preko prijatelja sam i došao do karnevalskog megafona.

Boris Radović Beli, prvi meštar Riječkog karnevala, iako su ondašnji meštri zapravo bili voditelji na pozornici, nisu s karnevalistima prolazili rutu, radio je sa mnom u Dermi, i znajuć koliko san ja infišan u maškare i se maškarano, natental me je da se uključin u karneval kao koordinator povorke.

Inače među karnevalistima uvijek vlada zdrava ili pozitivna doza konkurencije i velika doza prijateljstva. Da je drugačije, ča bi 10 tisuć karnevalisti sva ova leta Korzom kročili bez ikakovog incidenta?

Imel ih je 25

Mnogi bi rado bili Meštar Toni, ako ne zbog ičeg drugog, onda zbog činjenice da svake godine dobije ključeve grada na Rječini, a s njima i novu kraljicu Riječkog karnevala. Pod ruku ih je dosad vodio točno 25.

– Ši, 25 san ih imel. Prve dve mi je zibral Karnevalski odbor, a ostale »javni natječaj«. Šalin se, ostale su, na maškaranim spektaklima zvanim Izbor za kraljicu Riječkog karnevala birale maškarane komisije sastavljene od prekaljenih maškarona.

I ne pitaj me sada ka mi je najdraža jer svaka mi je po nečemu posebna, svaka mi je draga, sa svima sam u kontaktu.

Crikveničanku Anitu Knez ka je va Zagrebu čujen bar jedanput na šetemanu, Saša Šofranac je z moje matične karnevalske grupe Gušti su gušti, se te prelipe mlade Grobnišćice, Kirice, Rečanke, Matujke… se su one zaigrana karnevalska djeca, meni draga.

Evo, igrom slučaja, zbog ove pošasti koja nam je svima okrenula život naopako, mandat ću završiti s dvije godine istom kraljicom, Dorom Pilepić.

Drago mi je radi nje, jer pandemija joj je oduzela sva događanja tijekom godine i sva putovanja koje su kraljice prije nje imale. Nadam se da će se sve ovo stišati i da će Dora u drugoj godini svog mandata doživjeti kraljevanje u potpunosti.

Eh, da mu je…

Ove godine je Riječki karneval, i opet zbog pandemije, s Korza skočio u virtualnu sferu, odnosno dobio je svoje online izdanje. Zapravo se pravio viralnim, a itekako je bio stvaran na riječkoj žili kucavici.

– Slažen se, i moren ti reć da mi je srce bilo veliko kao autobus kad sam na Korzu, na dan kad je trebala proći povorka, vidio karnevaliste mnogih grupa, kako šeću, plešu, pjevaju i zabavljaju se, a da pritom nisu prekršili niti jednu od strane Stožera propisanu mjeru.

To je još jedan primjer koliko su riječki karnevalisti uljuđeni i fini, ali i dokaz da Riječkog karnevala nikad ne bi bilo u omjeru i formi u kojoj postoji da nije maškarona iz riječkog prstena koji u sinergiji s gradskim grupama čine ono što Riječki karneval jest – karneval europskog štiha čiji su korijeni čvrsto zasađeni u tradiciju. Jako san ponosan ča su nas prepoznali diljem svijeta.

Postoji i nešto zbog čega Meštar Riječkog karnevala u odlasku žali.

– Žalim samo zbog jedne stvari, a ona je što u 30 godina nisam uspio ostvariti san da Rijeka ima Muzej karnevala, spomenik karnevalu ili bar ulicu koja bi se zvala karnevalskom. Ideje su postojale, ali do realizacije nikad nije došlo. No, ja ne odustajem. Mislim da je, kako biš ti rekla »grad ki pod maskun spi« zaslužil imati neko karnevalsko obilježje, da svi koji u njega dođu, kroz njega prođu, znaju da su bili u karnevalskoj metropoli.

Titić i Jovanka

Nekako se poklopilo da u istoj godini funkcije napuštaju i Meštar Toni i Vojko Obersnel, gradonačelnik koji mu je 21 godinu predavao grad u ruke.

– Da, potrefilo se tako. S Obijen san skoro koliko i z Livianun. Prvi ključi mi je predal Željko Lužavec, onda je to delal Slavko Linić, za kojeg moram istaći da je svim srcem živio karneval i nitko nije toliko volio plesati koliko on, a onda 21 godinu Obi.

Sa svima njima sam imao izvrsnu suradnju i bili su mi velika potpora. S Obijem sam imao i zajedničke maske, pa smo tijekom svih tih godina bili štošta. Gradić i Rušić, Slovenci, Rokeri, Asterix i Obelix, i zadnje Tito i Jovanka.

Za ovu zadnju masku sam ga puno nagovarao. Pita on mene – tko će biti Jovanka. A, dragi moj Obi, pa Titić je bil mići čovik, ne moren ja bit Jovanka. I to smo rešili, sad da j’ bilo Obijevoj supruge lahko nać najlonki za Jovanku, ni, ma nisan ja kriv ča san sitan.

Uglavnom, maska je izazvala oduševljenje med maškaranim i nemaškaranim pukom, Korzo je pucal od smeha kad smo se nas dva pojavili, a to je i cilj svake maske.

»Izi« kao nedjeljno jutro

Toni je oduvijek strastveni sportaš, planinar, berač gljiva, svjetski putnik i još puno toga, stoga ni ne sumnjamo da će mu život bez šljokastog cilindra i fraka patiti od dosade.

– A ne, to ni straha. Iman ja puno zanimacija, ma nekako va zadnje vreme najraje gren va šumu. Imamo vikendicu va Liču i stalno smo po šume. Pobiramo gljivi, ljekovito bilje, aroniju, šećemo i imamo fitness va prirode.

Ča bin platil da se mučin va teretane kad moren uživat na zraku, a rezultat je isti, ako ne i bolji. Kod planinar san prošal puno brda i planina, ali nikad se nisam penjao na velike vrhove jer nisan lovil pečate, nego gušt.

Sad gre i vreme od šparog pa će me i to zaokupiti, a tu su i putovanja koja Liviana i ja organiziramo. Istražujemo hrvatske otoke, i dosad smo obradili njih četrnaest. Organiziramo i planinarske izlete, se onako na »izi«, napunimo bus i gremo.

Zbilja volim putovati. Liviana i ja proputovali smo cijelu Europu, SAD, mediteranski dio Afrike, a o zemljama bivše države da ni ne govorin. Kadi mi se najviše pijažalo? Va Egiptu i Portugalu, a i va Španjolskoj jer ipak je to bilo bračno putovanje.

Ni me se dojmila Amerika, a bome ni Izrael, a ono ča bin još volio vidjeti su zemlje Sjeverne Europe.

Mladenačka ljubav

Meni je Liviana, ako povedan o životu va karnevalu, sve – i kostimograf, i koreograf, i vizažistica, i psiholog. Po petku me odbavi z kući, po pundejku ne pita kade san bil. Ona gre na svoju, a ja na svoju stran na maškare, ki put se i trefimo.

Šalu na stranu, ali da nije bilo Liviane, nikad ja ne bih bio ovakav Meštar. Kostimi su mi šile i ona, i njeja mater, punica mi Romidia.

Sve bi mi osmislila i poslala me vanka. A tajna dugogodišnjeg braka leži u tome da svaki pametan muškarac supruzi prepusti tri kantuni od kuće, sebe on četrti, ki obično bude krivo nasajen, savjetuje Meštar i dodaje kako je Liviana njegova životna kraljica više od pet desetljeća.

Naime, radi se o mladenačkoj ljubavi.

– Upoznali smo se kad san ja imel niti 19 let, a ona 16. Moja se kumpanija kupala na Pećinama, na Ružićevom, a Liviana na Kantridi.

Nismo se poznali do dana dok ju nije prijateljica nagovorila da odu vidjeti tu ludu družinu koja cijeli dan provodi na moru, odnosno nas na Ružićevom.

A mi bismo zbilja došli ujutro i otišli kad je zavladao debeli mrak. Svi su nas znali po onoj piramidi i skokovima. Znaš ono kad se prtiš na njih dva i skačeš na glavu va pol metra duboko more.

Kako san bil sitan, ja san vavek bil on ki skače. Zvali su me »gumeni mali«. I tako je Liviana došla, a »gumeni mali« njoj je rekal da saki ki prvi dojde mora donest neš za marendu.

Odgovorila je – moju sigurno nećeš jesti i ja san ju obučenu va more hitil. Naravno da smo se posvadili. Ma, ona je došla i drugi, i treti dan, i saki dan ovoga našega zajedničkoga življenja.