Nedavno je riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić gostovao u emisiji »Susret u dijalogu« Hrvatskoga radija. Ondje je, između ostalog, govorio o dijalogu sa suvremenim društvom te o rodnoj teoriji i rodnoj ideologiji.

Nakon odslušanog intervjua, relevantnim i aktualnim su nam se činila neka dodatna pitanja o spomenutim temama pa smo zamolili riječkog nadbiskupa za odgovor. Intervju je napravljen putem e-maila, a govorimo o razlici između rodne teorije i rodne ideologije, radikaliziranosti vjernika, dijalogu unutar Katoličke crkve, dijalogu Crkve s društvom, blagoslovu homoseksualnih parova…

Razmjena mišljenja

U intervjuu za »Susret u dijalogu« rekli ste da se između rodne teorije i rodne ideologije ne može staviti znak jednakosti, odjekujući mišljenje komisije »Iustitia et Pax« Hrvatske biskupske konferencije od ove godine, a koja se poziva na stav Kongregacije za katolički odgoj iz 2019. godine. Gdje podvući crtu u razlici između rodne teorije i rodne ideologije, odnosno koji dijelovi rodne teorije mogu biti korisni za produbljivanje Nauka Katoličke crkve o muškarcu i ženi?

– Isusovo uvažavanje žena i kršćanska poruka blizine ženama, siromašnima, ranjivima i marginaliziranima, u dobroj je mjeri bila sablazan za ljude njegova vremena te je u pitanje dovodila mnoge pravne principe i običaje. Ali baš zato je i bila snažna i sposobna napraviti iskorak u odnosu na ono što je postojalo do tada i time je na nov način mogla oblikovati našu kulturu, na što možemo biti ponosni.

I valja nam, kako kaže papa Franjo, nastaviti evangelizirati tu kulturu, ali i inkulturirati evanđelje. Nažalost, tome ne idu u prilog glasovi koji promiču sukob vjere i kulture. Ekstremnim se stavovima, bilo da dolaze s jedne ili s druge strane, zatvara prostor za dijalog.

Bez dijaloga nećemo i ne možemo doći do razmjene mišljenja, razjašnjenja i boljeg međusobnog razumijevanja. To nam se dogodilo i nastavlja se događati i kad je riječ o rodnim teorijama koje proučavaju kako društvo oblikuje uloge muškarca i žene.

Ima tu autora koji radikalnošću svojih ideja privlače veću pažnju šire javnosti. No, nije dobro zbog toga odbaciti ideje koje donose drugi autori niti nazivati ideologijom teorije koje ne niječu biologijske datosti i razlike među spolovima, već polazeći od bioloških datosti i spolnih razlika, propituju uloge i različite stereotipe koji kao takvi uzrokuju diskriminaciju i druga neprimjerena ponašanja, uključujući i nasilje.

U sekularnom i pluralnom društvu svatko ima pravo iznositi svoje stavove o svim pitanjima, ali ne može pretendirati da se njegovi stavovi i njegova istina nametnu kao apsolutni i obvezujući za sve. Mislim da je jedan od naših katoličkih problema to što samo načelno i ograničeno prihvaćamo sekularno i pluralno društvo i njegova pravila.

Odnosno, prihvaćamo ih samo dok to nama odgovara, a čim to nije tako, odbacujemo ih i tražimo da se primijene neka druga pravila. Čini se kao da još nismo nadrasli komunistički sustav u kojemu nam je drugi bio neprijatelj i prešli u sustav u kojemu nemamo više neprijatelje, ali imamo više izbora.

Koliko god mi vjerovali ili bili uvjereni da je naš izbor Isusa Krista i njegovog evanđelja najbolji, za mnoge je to, moramo to konačno shvatiti i prihvatiti, ipak samo jedan od izbora. Posebnost tog izbora je u tome što je to izbor koji se ne nameće nego nudi, traži, ljubi.

Onaj tko je prihvatio taj izbor se druži i s onima koje je ovo društvo odbacilo. I baš time se, služenjem i odlaskom na margine, taj izbor pokazuje kao najbolji, a ne nametanjem vlastitog mišljenja ili pak pravila i zakona.

Uostalom, u Ivanovom evanđelju Isus jasno kaže da će nas prepoznati po ljubavi. Problem je što to još uvijek nismo prihvatili pa nam se čini da nas sekularizacija i pluralizam ugrožavaju, a zapravo su nam prilika.

Oni nam daju šansu da naviještamo evanđelje. Da bi se ta prilika iskoristila i da bi drugi željeli ono što im mi nudimo, moramo biti uvjereni u ono što zastupamo, ali moramo i poštovati one koji zastupaju nešto drugo.

Sveto pismo nam na brojnim mjestima i na različite načine poručuje da se ne bojimo. To je glavna poruka Krista uskrsloga. Osobito se ne smijemo bojati drugih i u njima vidjeti svoje neprijatelje.

Bez obzira na to jesu li nam neprijatelji ili nisu, a uglavnom nisu, oni su nam poslanje. Moramo prema njima prestati graditi zidove i početi graditi mostove. Mostovi se ne grade optužbama. Mostovi se grade dijalogom.

Plodovi duhovnosti

U spomenutom intervjuu na novinarsku konstataciju da se susrećete s kritikama, istaknuli ste, između ostalog, i kako je Vaša zadaća kao biskupa pomoći svim vjernicima da nađu pravi put, a ne dozvoljavati vjernicima da oni vode kamo žele. »Ne radi se o velikoj većini vjernika nego o radikaliziranoj skupini vjernika koji imaju veliki utjecaj na našu Crkvu i mislim da bi to trebalo biti promijenjeno.« Na koji su način vjernici radikalizirani?

– Način na koji su današnji vjernici radikalizirani možda se najbolje pokazuje u njihovoj duhovnosti. Kod nas danas dominiraju dvije vrste duhovnosti, a obje imaju veze s tvrdnjom da su nam vjernici sakramentalizirani, ali nisu evangelizirani.

Prvi tip duhovnosti je autoreferentna duhovnost koja od Boga traži isključivo zadovoljenje vlastitih potreba i rješavanje privatnih problema. Iako ne treba generalizirati, čini mi se da se plodove ovakve duhovnosti može prepoznati u karizmatskom pokretu, u obnovi pobožnosti prema čudotvornim relikvijama svetaca i u nekim drugim oživljenim srednjovjekovnim pobožnostima.

Upečatljiva mi je poruka koju je u siječnju ove godine uputio papa Franjo na jednom susretu s karizmaticima. Stavio im je na srce tri stvari. Prvo, naučiti moliti i klanjajući se, u tišini, dopustiti da riječ Božja nadjača naše riječi, a za to je potrebno biti upućen u Božju riječ.

Drugo, evangelizirati svjedočanstvom svoga života, a ponajprije služenjem siromašnima i potrebnima – dakle, ne biti autoreferentan. I treće, graditi zajedništvo s Crkvom, sa župom i biskupijom, odnosno učiti se bratstvu i dijalogu.

Da se razumijemo, ništa od ovoga što sam spomenuo, ni karizmatski pokret, ni štovanje relikvija, ni različiti drugi oblici pobožnosti, nije nešto što bi po sebi bilo loše. No, ako nema nadogradnje, ako nema rasta u poznavanju Božje riječi, ako se duhovnost ne ostvaruje u služenju, ako ne doprinosi izgradnji crkvenosti, može postati iskrivljena duhovnost.

Druga nezdrava duhovnost koju bih želio spomenuti je ispolitizirana duhovnost. Vjera mora imati političke konotacije jer vjera zahtijeva pravdu i mir, a oni se ne ostvaruju bez dobre politike.

No, vjera ne smije biti podložna političkom populizmu koji potporu masa dobiva širenjem straha od drugih ljudi, od manjina, migranata, izbjeglica itd. Ispolitizirana vjera je bučna. Od vjernika čini političare, ali ne čini od političara vjernike.

Ispolitizirana duhovnost nikoga ne obraća. I ništa bitno ne mijenja u svezi s pitanjima za koja se zalaže. Dapače, moje je mišljenje i da sve dodatno pogoršava jer doprinosi većoj polarizaciji. Ispolitizirana duhovnost je duhovnost koja duhovna sredstva koristi da bi se vladalo drugima, zaboravljajući da mi kršćani, kao i naš Gospodin, nismo poslani da bismo vladali nego da bismo služili.

U kojem smislu imaju veliki utjecaj na Crkvu i kako bi to trebalo biti promijenjeno?

– Sjećam se jednom da sam, još kao student, susreo nekoga tko se formirao u jednoj duhovnoj zajednici koja je kasnije pokazala elemente ispolitizirane duhovnosti te je u demokratskim procesima postala platforma za stvaranje određenih političkih stranaka koje baš nisu polučile neke rezultate.

Pitala me ta osoba hoćemo li se vidjeti na njihovom susretu. Rekao sam da ne znam da ti susreti postoje, pa me ona pitala jesam li ja uopće vjernik. Dakle, ako nisi s njima, nisi vjernik. S tim se problemom susreću i druge duhovne zajednice i pokreti.

U ekstremnim slučajevima smatraju se odabranima, za razliku od svih drugih. Nedavno smo u liturgiji čitali slično mišljenje jednog od Isusovih učenika koji nije želio dozvoliti da drugi u Isusovo ime čine nešto dobro ako im i formalno ne pripadaju. Isus odbacuje takvo suženo shvaćanje.

Dakle, utjecaj ovih skupina na Crkvu se događa tako što se oni danas predstavljaju kao autentična Crkva dok mi koji u Crkvi imamo pastirsku odgovornost o tome šutimo ili im čak u tome podilazimo.

Umjesto da ih vodimo, dajemo se od njih voditi. No, nije tek dovoljno ono što u ovom slučaju može napraviti hijerarhija, nego je potrebno dati više prostora teolozima, teologinjama i teologiji. Samo uz njihovu pomoć moći ćemo spoznati i shvatiti kako govoriti o Bogu danas i u okolnostima čovjeka trećeg tisućljeća.

Marijin način

Ako postoji prostor za dijalog s ljudima izvan Crkve, i ako se kod njih može pronaći nešto dobro i učiti od njih, ne treba li postojati i prostor za dijalog i s onima unutar Crkve, koji su po nekim pitanjima »tradicionalniji« i naći mjesta gdje se njih može čuti?

– Neki mi predbacuju da podržavam izvancrkveni dijalog, ali ne i onaj unutarcrkveni, osobito s tradicionalnijim vjernicima. Ovakvu predrasudu o meni potiču oni koji, kad je riječ o medijskim napisima o mom djelovanju, često ne pročitaju dalje od naslova.

Istina je drugačija jer mi je dijalog i potreba dijaloga bio poticaj u mnogim projektima koje sam započeo, a među kojima je najvažniji, a možda i najsporniji za te skupine o kojima govorite, onaj Ljetne teološke škole u Dubrovniku, odnosno Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu.

Iskustvo mi govori da je zapravo od svih dijaloga koje imam, najteži taj naš unutarcrkveni dijalog. Zato sam i upozoravao i upozoravam da trebamo paziti na njega jer će nam se ponovo dogoditi šizma, pa ćemo umjesto unutarcrkvenoga dijaloga morati započeti ekumenski dijalog.

Kad je riječ o tradicionalnim vjernicima, rekao bih da sam upravo s njima ponajviše u dijalogu, jer ih susrećem na nadbiskupijskoj i župnim razinama i razgovaram s njima.

Dodao bih da me je upravo želja za dijalogom, ponajprije u samoj Crkvi, motivirala i motivira Crkvu da se ponovo otvori sinodalnim procesima. Sinoda o sinodalnosti, koju sam podržavao i podržavam, nije ništa drugo nego vrijeme za dijalog.

No, što se dogodilo sa Sinodom o sinodalnosti kod nas? Sinodalnost na koju nas papa Franjo poziva podrazumijeva da ne bježimo od teških tema. Ne trebamo se bojati duha sinodalnosti koji podrazumijeva uvažavanje svih pozicija unutar crkvene zajednice, pa i onih izvan njezinih vidljivih struktura.

Sinoda je prilika da nas se, po prvi put, sve u Crkvi pita što mislimo, kako se o Sinodi izrazio jedan sudionik sinodalnih procesa u Riječkoj nadbiskupiji. Ali, pazimo, Sinoda nije samo prilika reći što ja mislim.

Sinoda je i prilika za čuti što misle drugi. O tome razmišljati na Marijin način. Ona nam je model. To je prilika za dijalog i za čuti što po Duhu Svetome Bog govori nama, Crkvi našeg povijesnog trenutka.

Na pitanje treba li Crkva dati svoj sud o studijskim programima, u »Susretu u dijalogu« rekli ste da treba dati sud, no da bi oni koji donose odluke trebali biti samostalni i da Crkva ne smije utjecati na to. Ako Crkva smatra da može donositi meritorne sudove o svijetu na temelju slijeđenja nauka Isusa Krista, zar nije poanta toga što daje sud da se nada da će je svijet poslušati i prihvatiti Radosnu vijest – Evanđelje? Naravno da nije poanta pretvoriti Nauk Crkve u civilne zakone, no čemu davati sud, ako se Crkva ne nada da će je se poslušati?

– Crkva ima pravo i treba davati svoj sud o svemu što se tiče općeg dobra, kao i zaštite dostojanstva i prava svakog pojedinca. Ona bi trebala osobito biti glas onih koji u jednom društvu nemaju glasa. To uostalom i čini, zalažući se za nerođene i umiruće, ali i brojne druge kategorije ugroženih i isključenih koji su Crkvi u središtu i to trebaju biti jer se u njima nalazi Isus koji je gladan, žedan, bos, gol, bolestan, progonjen, ponižen…

Taj glas treba biti snažan, proročki i ne smije se nikad voditi nekim prizemnim interesima, a osobno smatram da ne smije biti ni previše bučan jer tad čini više štete nego koristi. Takav glas treba pomoći političarima, osobito onima koji su kršćani, da prije donošenja neke odluke uoče i tu kršćansku perspektivu i da je uzmu u obzir.

Što se tiče glasa Crkve u konkretnom problemu osnivanja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radi se o svjetovnom sveučilištu koje ima svoju autonomiju i politiku i koje trebaju voditi za to zadužene osobe te Crkva nema pravo iz pozicije moći bez procedure mijenjati ta pravila, a posebno to nema ako je sve učinjeno prema pravilima te autonomne institucije.

Osobe na javnim funkcijama, politici, sveučilištima itd. su slobodne i samostalne te mogu, zahvaljujući i glasu Crkve, po savjesti formirati svoje vlastito mišljenje, za njega se zalagati i iza njega stajati.

Kršćanski put

Nije sporno pastoralno razumijevanje i pristupanje s ljubavlju ljudima koje privlače osobe istog spola. Katekizam Katoličke crkve navodi da »muškarce i žene s homoseksualnim težnjama treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Isto tako navodi: »Predaja je uvijek tvrdila da su »homoseksualni čini u sebi neuredni«. Protive se naravnom zakonu te ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.« Da govorimo jednostavno, katolički svećenici ne mogu blagosloviti homoseksualne osobe kao par već samo kao pojedince, jer, prema učenju KC ne mogu blagosloviti njihovu vezu. Samim time što na istospolni par zazivaju Božji blagoslov, traže od njih da ne nastavljaju tu vezu koja je po učenju Katoličke crkve inherentno neuredna. Drukčija je stvar s heteroseksualnim parovima koji nisu vezani sakramentom braka u Crkvi, koje svećenik može blagosloviti, budući da blagoslovom zaziva i Božji upliv u njihov život te da svoju vezu i sakramentalno potvrde. Pitam vas to u vidu vaše izjave na Tribini o Fiducia Supplicans: »Ja osobno smatram da nije uopće problematično blagoslivljati parove i da je to bilo nakana Deklaracije.«

– Katekizam kaže da su »homoseksualni čini u sebi neuredni«, no ne može se odnos dviju homoseksualnih osoba svesti samo na seksualni čin među njima. Homoseksualni parovi se poput heteroseksualnih vole i međusobno pomažu. Zar se to ne može blagoslivljati?

Uostalom, i kad blagoslivljamo heteroseksualne osobe koje ne žive u sakramentalnom braku, ne želimo i ne možemo blagosloviti heteroseksualne spolne čine među njima, nego njihovu ljubav, brigu jednog o drugome i, eventualno, o njihovoj djeci, te sve dobro u njihovom odnosu.

Papina deklaracija Fiducia Supplicans je, kako sam razumio, željela naglasiti da se ne smije dogoditi poistovjećivanje tih blagoslova s liturgijskim sakramentalnim blagoslovom koji se dobiva u sakramentu ženidbe, a koji ima drugačiji oblik i drugačije značenje.

Stalo joj je do toga da se nešto što nije i ne može biti sakramentalni brak ne poistovijeti sa sakramentalnim brakom. S druge strane, dokument želi podcrtati da Bog ne uskraćuje svoj blagoslov i svoju blizinu bilo kojem svojem djetetu.

Svi imamo puninu dostojanstva djece Božje i toga trebamo biti svjesni i tražiti puninu života u što bližem zajedništvu s Bogom i s ljudima. Stoga je to poruka i svim vjernicima – prvenstveno da druge gledaju u svjetlu ljudskog dostojanstva, kao braću i sestre, a ne u svjetlu seksualne orijentacije, svodeći ih na tu dimenziju.

U današnjem svijetu materijalizma i individualizma potrebno nam je više solidarnosti i sućuti, a manje stereotipa i antagonizma. Toliko je skupina koje apriori odbacujemo, i tako je lako mrziti i savjest umiriti u razbibrizi ili u samosažaljenju. Neprihvatljivo je da to bude kršćanski put.

Naravno da zatvorenost u sebe nije dobra, no može li »pretjerana« otvorenost idejama i naučavanjima koja dolaze izvan Crkve također imati negativne posljedice? Hoću reći, ne treba li imati razumijevanja za drugoga, ali i čvrsto stajati pri Evanđelju? Ponuditi onima izvan Crkve Radosnu vijest, da uđu u Crkvu, kako bi u punini živjeli.

– Bit kršćanske objave je razumjeti i suosjećati s drugim. To je bit cijelog Svetog pisma jer je ono povijest Božjeg razumijevanja čovjeka, njegovih slabosti i suosjećanja s njim, ali i izbavljenja od slabosti putem ljubavi.

Osobito je to bit evanđelja u kojemu nam Isus kaže da nije došao zbog pravednika, nego zbog grešnika. U evanđeljima nas poziva da dobro promislimo o svojoj vlastitoj grešnosti prije no što ćemo na drugoga baciti kamen. Isus nema problem s grešnicima.

No, ima problem s onima koji to nisu, ili misle da nisu. Mi se danas ponašamo sasvim drugačije. Nemamo problem s onima koji nisu grešnici, ili misle da nisu pa ponovo u Crkvi cvjeta licemjerje, kao što je cvjetalo u religijskoj zajednici Isusovog vremena. No, zato imamo problem s grešnicima. I to su uvijek drugi. Ako smo to mi, onda smo to uglavnom retorički.

Isus je pozivao na obraćenje. No, koga je pozivao na obraćenje? One koji su ga slijedili, koji su pripadali njegovoj religijskoj zajednici. U susretima s onim drugima, nerijetko se divio njihovoj vjeri jer takvu nije vidio među svojima.

Na obraćenje je pozivao one koji su ga slijedili. Znao je da će, ako se oni obrate, to biti poziv na promjenu i obraćenje i drugima. I to je preduvjet njihovog poslanja do krajnjih granica svijeta, da bi bili propovjednici evanđelja i pozivali na obraćenje.

Zato i ja taj Isusov poziv na obraćenje upućujem ponajprije nama. I moje propovijedi su uvijek nama. I u to nama uključujem i samoga sebe. Neće druge obratiti naša vika i molitva po ulicama i trgovima naših gradova.

Niti naši pokušaji da svoje vrijednosti, koje usput budi rečeno ni sami ne živimo, nametnemo drugima. Dapače, to druge, ali i mnoge među nama, još više udaljava od nas, a zapravo od Isusa. Isusu će ih približiti nešto drugo, a to je naše razumijevanje i suosjećanje.

I naša prignutost u ljubavi nad druge, naše služenje drugima. Bilo bi važno da zapamtimo da je vrijedno ponuditi drugima samo ono evanđelje, radosnu vijest, koja je nama samima postala evanđelje, radosna vijest, koja nas je promijenila i učinila radosnima i boljima.

Samo takvo evanđelje može biti i drugima poticaj na promjenu, a ne neko evanđelje koje to zapravo niti nije i kojim sudimo i isključujemo, koje kao kamenje nabacujemo na druge. Evanđelje, a s njim i poziv na promjenu života i obraćenje, uvijek je ponuda, nikad prisila.

I njegov navještaj drugima uvijek treba polaziti od našeg razumijevanja drugih i suosjećanja s drugima, onako kako Bog razumije i suosjeća.