U povodu dokumentarnog serijala »Fiume crno – crveno Rijeka« – na koji smo mogli čitati mnoge reakcije, i to uglavnom negativne – razgovaramo s izv. prof. dr. sc. Markom Medvedom, sveučilišnim profesorom, povjesničarom i znanstvenikom, poznavateljem razdoblja riječke povijesti kojim se serija bavi (o čemu svjedoče njegovi znanstveni radovi i knjige).

Tu seriju je HRT predstavio kao dokumentarni filmski serijal, koji »prikazuje riječku i hrvatsku povijest kroz različite totalitarne poretke koji su posebice obilježili dvadeseto stoljeće«.

Među prvima je na seriju reagirao prof. Medved i njegov je kritički osvrt u medijima objavljen pod naslovom koji ga dobro sažima: »Od selektivnog čitanja prošlosti grada do falsificiranja povijesti«.

Dr. Medved je riječki povjesničar, a među njegovim brojnim znanstvenim radovima izdvajamo dvije kapitalne knjige – »Riječka Crkva u razdoblju fašizma.

Nastanak biskupije i prvi talijanski crkveni upravitelji«, objavljenu 2015. godine te znanstvenu monografiju »Filius conventus Fluminensis. Augustinci pustinjaci sv. Jeronima u Rijeci«, objavljenu prošle godine, za koju mu je dodijeljena Godišnja nagrada Grada Rijeke.

Politička instrumentalizacija

– Seriju u šest epizoda »Fiume crno – crveno Rijeka«, koju je producirao Istra film i prikazao HRT, potpisuje Vanja Vinković kao scenarist i redatelj. Reagirao sam tekstom na Facebooku zato što se bavim riječkom poviješću, rođeni sam Riječanin i osjetio sam potrebu da zaštitim struku i kompleksnu prošlost svoga grada od onoga što smatram da se dogodilo – političke instrumentalizacije.

No, učinio sam to i kao građanin Republike Hrvatske jer sam vrlo nezadovoljan načinom na koji HRT vrši, bolje rečeno ne izvršava, ulogu javnog servisa. Ova serija je pristupila povijesti Rijeke upravo na način na koji se to ne bi smjelo činiti: pobrkala je prosudbu o povijesnim događajima s političkom analizom aktualnog stanja u gradu.

Konkretno, zanemarena je obveza povijesne distance, a naracija o povijesti je iskorištena kako bi se sugeriralo, dijelom indirektno, dijelom direktno, da je ona uzročno-posljedično vezana uz aktualnu politiku, tj. gradsku vlast.

Dakle, povijest je iskorištena za dnevno-političku borbu. Serija je strukturirana tako da prenosi izjave ozbiljnih povjesničara, ali i većeg broja intelektualaca raznih struka (povjesničara umjetnosti, književnika itd.).

To je bio koktel sastavljen od ozbiljnih historiografskih pitanja i dnevno-političkih stavova, a predstavljen je kao povijesni dokumentarac o fašizmu i komunizmu u Rijeci.

U seriji se uz ozbiljne povjesničare, poput Ervina Dubrovića i Željka Bartulovića, koji su pokazali svoje znanje i talent u populariziranju povijesti, pojavljuju i osobe raznih profesija, intelektualci i političari koji su izražavali svoje mišljenje, katkada bez pozivanja na dokaze i s čistim hipotezama, pred kojima se zaključci običnog gledatelja nalaze na kušnji.

Iz iskustva znam, proučavajući neke epizode iz 20. stoljeća, kako je opasno za povijesnu istinu kada je određuje politika. Onda kada se povijest prepusti političkim inženjerima, koji prošlost tumače i instrumentaliziraju prema svojim interesima, dolazi se do napetosti osobito na području tema poput ove.

Dakako da je nužna i dobrodošla javna rasprava oko promašenih modela razvoja i eventualnih rješenja za budući razvoj našeg grada i u toj raspravi nitko ne treba biti isključen. Bit ću otvoren i reći da sam i ja nezadovoljan ekonomskim, društvenim i kulturnim stanjem u našem gradu i da je posve legitimno raspravljati o odgovornosti vladajućih u gradu.

U više se prosudbi, poput osude modela ekonomije odveć vezane uz državu slažem, ali istini za volju to su i odlike cjelokupnog današnjeg društvenog modela u Hrvatskoj, a ne samo Rijeke.

Glavni je problem što serija koja je predstavljena kao povijesni dokumentarac to prestaje biti kada veže povijest i aktualnu politiku. Nikada nisam u dokumentarnim filmovima s povijesnom tematikom npr. BBC-ja primijetio da se ulazi u takvu vrstu dnevno-političkog zaključka.

Povijest Rijeke 20. stoljeća, pa i ranije je teška i složena. Koliko je znanstveno istražen taj dio riječke povijesti i što sve takva složena materija od povjesničara zahtijeva?

– Dio problema je što se historiografija tijekom komunizma nije mogla baviti nekim temama, koje su tada bile tabuizirane. Danas je neophodno da u demokraciji istražimo te nekoć zabranjene teme i da starim već obrađenim temama pristupamo na nov način. U neku ruku, povijest jest trajna revizija, no ne smije postati revizionizam.

Neke od neuralgičnih točaka riječke prošlosti 20. stoljeća su D’Annunzijeva okupacija, oko čega dio talijanske historiografije pristupa na jedan, a hrvatska na drugi način. Pritom ću podsjetiti na polemiku vezanu uz postavljanje spomenika u Trstu 2019. godine, baš na stotu obljetnicu njegove okupacije Rijeke, čime se politika još jednom upregnula u kolo nacionalizma, izazivajući tenzije na ovom graničnom području na kojem su Hrvati, Slovenci i Talijani stoljećima živjeli zajedno.

Tu su i teme vezane uz Drugi svjetski rat, nerazjašnjena ubojstva i osvete pobjednika iz svibnja 1945. godine u Rijeci ili još koncem travnja 1945. na Sušaku; brojna uhićenja i zatvaranja riječkih građana; rušenje velike tek sagrađene crkve Presvetog Otkupitelja na Mlaki 1949., ukidanje dvojezičnosti 1953. godine itd.

Važna tema jest egzil Talijana nakon Drugog svjetskog rata u čemu je serija odigrala pozitivnu ulogu jer je o tom pitanju hrvatskom gledateljstvu približila talijanski narativ bez kojega nema potpune istine. No i tu je pokazala da ne poznaje sporne točke historiografske rasprave između hrvatske i talijanske historiografije.

Želim reći i to da u Drugom svjetskom ratu imamo istodobno borbu za oslobođenje zemlje (nekad smo to nazivali NOB, a danas neki spominju pokret otpora) i postupno ostvarenje komunističke revolucije.

Upravo zbog ovog prvog, taj je pokret upravo na području Istre naišao na široku podršku. Među sudionicima događaja iz rujna 1943. godine u Pazinu o pripajanju Istre i Rijeke Hrvatskoj i zaključcima Narodnooslobodilačkog odbora za Istru nalazimo imena više katoličkih svećenika, a jedan od njih postat će kasnije riječko-senjski nadbiskup Josip Pavlišić.

Ova serija nažalost ukazuje i na hrvatske probleme s reinterpretacijom Drugog svjetskog rata koji su izašli na vidjelo zadnjih godina. Hitlerovska koalicija, protiv koje su bile angažirane civilizirane snage u cijelom svijetu, u nas je, za razliku od ostatka Europe, pobijeđena domaćim snagama, a to se kod nas nedovoljno cijeni.

U prikazu komunizma i godina hrvatske demokracije, serija je bila posve selektivna. Glede analize komunizma nije spomenut Dragutin Haramija, ni Neda Andrić, kao ni brojni drugi aspekti te ideologije i diktature.

Odabir što i kako pamtiti – u ovom konkretnom slučaju samo zločine i negativnosti – nije pristup povjesničara. To je politički izbor.

Više vremena i prostora posvećeno je tiskovini iz početka devedesetih Ri-telefaksu negoli Novom listu ili Radio Rijeci, iako svaki svjedok toga vremena zna da su potonji mediji izvršili neizmjerno veći upliv na identitet grada od prvospomenutog dnevnog lista.

Izostalo je spominjanje imena poput HDZ-ovog kadra Darija Vukića, a kamoli analiza propasti Croatia linea i nekih drugih giganata.

Promjene identiteta

Što iz te povijesti učimo? (»Povijest je učiteljica života«)

– Gledajući aktualnu situaciju u nas i u svijetu najradije bih na ovo pitanje odgovorio kako iz povijesti nismo ništa naučili. Sudjelujem u javnoj raspravi u nadi da pomognem sazrijevanju našeg društva.

Na to sam potaknut i kao kršćanin jer mi nije prihvatljiva politička praksa koja živi na nedovršenim ratovima i umjesto pomirenja njeguje zlopamćenje.

Najčešće potaknuto politikom, kod nas se potiče takvo sjećanje koje iz kolektivne i osobne memorije lukavo odabire samo ono što mu u sadašnjem trenutku može pomoći ili pak da opravda ranije ponašanje, dok sve drugo obično preskače.

Politika se služi zlopamćenjem da se protivnika sotonizira, a sebe idealizira, sve u službi strategije političkoga opstanka i društvene moći, kako je pisao sociolog Željko Mardešić.

U vašim znanstvenim radovima, a mislim na znanstvene monografije »Riječka Crkva u razdoblju fašizma. Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji« te na »Filius conventus Fluminensis. Augustinci pustinjaci sv. Jeronima u Rijeci« objedinjujete sve relevantne čimbenike potrebne za poznavanje tih dijelova riječke povijesti. Recite nam o važnosti takvog pristupa.

– Glede metodologije ne mogu sugerirati ništa novoga što povjesničari već ne znaju: proučavanje literature i rad na vrelima. U dvije teme koje navodite, bilo je potrebno osobito ovo drugo jer su predmeti istraživanja bili uvelike neobrađeni tako da je literature bilo minimalno.

Glede razdoblja riječke crkvene povijesti tijekom talijanskog razdoblja, dakle fašizma, o njoj se malo znalo, a to je omogućilo razne manipulacije. Svjetovni povjesničari su prilazili selektivno, polazeći od nacionalne ili ideološke pripadnosti, a crkveni su povjesničari od nje zazirali.

Htio sam radom na izvorima napokon razriješiti ideologizirane historiografske rasprave, uključiti i Talijane u našu memoriju, ostajući kritičan glede odnosa Crkve i fašizma u riječkim višenacionalnim prilikama.

Što se tiče povijesti augustinaca u Rijeci, radilo se o posve drugačijoj temi i vrlo dugom razdoblju od čak četiri stoljeća, od 14. do konca 18. stoljeća. U ovoj je temi bilo temeljno pronaći, neki put i detektivski, raspršenu arhivsku i knjižnu građu riječkog samostana diljem Europe, u arhivima i knjižnicama Vatikana, Rima, Münchena, Beča, Budimpešte, Zagreba, Rijeke i drugdje.

Pritom sam otkrio i vrela za koja se nije znalo i koja pružaju nove i nepoznate podatke ne samo o samostanu, već i o gradu Rijeci i njegovoj okolici u srednjem i novom vijeku. Među otkrivenom građom ima i vrlo vrijednih stvari poput iluminiranih tekstova iz 15. stoljeća, što predstavlja doprinos kulturi i na nacionalnoj razini.

Takav suvremeni znanstveni pristup vodi i do potrebe promišljanja identiteta, ovdje identiteta grada Rijeke. Ima li Rijeka s tim problem, i kako pristupiti otkrivanju i upoznavanju identiteta ovoga grada? Kakav bi temi identiteta trebao biti prilog historiografije? Jednom ste objasnili da identitet nikada, a posebice ne u slučaju Rijeke, nije statičan.

– Identiteti nikada nisu konačni i definirani. Identitet Rijeke i Riječana mijenjao se od srednjovjekovnog gradića od tri tisuće stanovnika unutar gradskih zidina, preko dobivanja statusa slobodne luke u 18. stoljeću i potom njezina velikog razvoja u naredna dva stoljeća zajedno s industrijalizacijom, što je sve dovodilo u grad poduzetne pojedince, trgovce, industrijalce iz bliže i dalje europske okolice.

Kao crkveni povjesničar mogu reći i to da su isusovci s gimnazijom i prvom visokom školom uz današnju katedralu sv. Vida (17. i 18. st.) svojim obrazovanjem kulturno uzdigli ovaj grad, a u tim ustanovama svoje korijene prepoznaju Sveučilište u Rijeci, Prva riječka te Sušačka gimnazija.

To je sve mijenjalo gradski identitet, broj stanovnika je rastao, a mentalitet Riječana generalno gledajući bio je oblikovan kako srednjoeuropskim tako i primorskim utjecajima lučkog grada koji je u 19. stoljeću najindustrijaliziranije područje današnje RH. Pomalo se stvarao specifičan riječki identitet koji se ne iscrpljuje u potpunosti u nacionalnim kategorijama. Jasno je da su svoj utjecaj na riječki mentalitet ostavile i ideologije te borba za državnu pripadnost grada.

Tijekom 20. stoljeća došlo je do velikog egzodusa, uvelike Talijana, ali i drugih građana. Industrija, luka i mogućnosti zapošljavanja doveli su tijekom komunizma u grad brojne nove stanovnike iz bliže i dalje okolice, iz Hrvatske i cijele Jugoslavije.

Sporna serija je površno i uvredljivo tu poslijeratnu imigraciju prikazala uz zvukove kozaračkog kola zaboravljajući da su otvaranja radnih mjesta privlačila ljude, a toga ne bi bilo bez velikih riječkih tvrtki i tadašnjega razvoja gospodarstva.

Rekao bih i sljedeće: svi smo, dakako, određeni nacionalnom pripadnošću. No u Rijeci se više negoli drugdje osjećalo da čovjeka obilježuju i neki drugi identiteti i da se etnička pripadnost ne smije apsolutizirati.

Ovdje se govorilo više jezika; bilo je puno mješovitih brakova (hrvatsko-talijanskih); element identiteta je i kulinarstvo, područje na kojem tolerantno dopuštamo ulazak drugom i drugačijem, a ono je u riječkom primjeru obilježeno srednjoeuropskom, talijanskom, hrvatskom i balkanskom kulinarskom tradicijom.

Kako se znanstveno pristupa narativima svjedoka vremena? Naime, prosječan gledatelj može steći dojam da je u ovoj seriji upitan kriterij biranja sugovornika. Kako na to gledati u seriji koja se predstavlja kao dokumentarna? Što se može reći o suživotu u gradu u povijesti?

– Nemam pravo priječiti bilo kome da se izjašnjava o prošlosti grada. No u tom se slučaju ne radi o povijesnom dokumentarcu nego o nečem drugom. Što će nam onda povjesničari i povijesna znanost?

Neodgovorno je u dokumentarnoj seriji o povijesti grada gledateljstvu propustiti reći kako je pripadnost Rijeke Hrvatskoj, odnosno rezultat mirovnih pregovora nakon rata, posljedica vojnog stanja na terenu i pobjede antifašista u Drugom svjetskom ratu.

Glede lansirane teze o tome što bi bilo da su nas saveznici oslobodili, upućujem na već postojeću stručnu literaturu u kojoj se lako može provjeriti činjenica da je svima bilo jasno da će pitanje određivanja granica između Jugoslavije i Italije nakon rata u kontekstu Hladnog rata biti usko vezano uz to čije su vojne snage prisutne na terenu.

To se vidi još 1944. godine, u pregovorima Churchilla i Tita u Caserti, a osobito tijekom mirovnih pregovora 1946., po kojemu je, da podsjetim, o sudbini Trsta veliku ulogu odigrala tamošnja prisutnost saveznika.

Što se tiče suživota i tolerancije, kao povjesničar koji istražuje prošlost Rijeke, posebice riječke Crkve, mogu reći da je ovo sredina u kojoj su Hrvati zajedno živjeli s Talijanima, Mađarima i Austrijancima.

Bilo je uobičajeno poznavanje talijanskoga, hrvatskog, njemačkog i mađarskog jezika. U Crkvi se koristio staroslavenski i latinski jezik. Nažalost, nacionalizam u 20. stoljeću poremetio je osjetljivo pitanje nacionalne i jezične ravnoteže, ne samo u civilnoj sferi, nego i unutar Crkve. Nije to bio slučaj samo u nas već i drugdje u Srednjoj Europi.

Vrijeme je za objavu nove sinteze povijesti Rijeke

Što prosječni Riječani o nedavnoj povijesti Rijeke ne znaju, a trebali bi znati, bar oni koji istupaju o tome u javnosti? Ili gdje učiti o riječkoj povijesti?

– Čitav splet kulturnih ustanova trebao bi biti angažiraniji u populariziranju bogate riječke prošlosti. Trudio sam se i sam oko toga. Već sam o tome govorio: žao mi je da u postupak pripreme i samo odvijanje programa Europske prijestolnice kulture nisu uključeni riječki povjesničari u mjeri koja bi bila potrebna.

Naše bi društvo trebalo biti u stanju uspješnije prepoznavati i više financijski podupirati kvalitetne projekte istraživanja riječke povijesti. Vrijeme je za objavu nove sinteze povijesti Rijeke jer je zadnja objavljena 1988., još u komunizmu.

Do toga se može doći jedino uz višegodišnji angažman grupe povjesničara i uz financijsku podršku društva. Otvorenost međudržavnih granica, demokratske društvene okolnosti i mogućnost sudjelovanja u europskim projektima znače da su uvjeti za rad historiografa danas bolji od jučerašnjih, što omogućuje istraživanje do sada zanemarenih pitanja i problema.

Podsjetio bih da je daleke 1848. godine riječka gradska vlast potakla povjesničare da porade na proučavanju riječke prošlosti te da je Koblerova povijest tiskana zahvaljujući gradskoj potpori. Svima koji su angažirani na tome području ostaje trajna zadaća populariziranja riječke povijesti.

Pohvalio bih pri tome djelovanje prostora Ex libris na čelu sa Željkom Međimorcem. Primjećujem da Gradska knjižnica Rijeka s djelatnikom Kristianom Benićem pokazuje interes na tome polju.

Uspješnost povjesničara ne mjeri se samo tiražom njegovih knjiga ili brojem objavljenih znanstvenih radova, već i odgovornošću prema zajednici i široj javnosti u posredovanju prošlosti i njezinu razumijevanju u sadašnjosti.

Bardovi riječke povijesti

Možda se može izdvojiti povjesničare koji su se ozbiljno, znanstveno bavili riječkom poviješću?

– Što se tiče historiografije, bardovi riječke povijesti, poput, Ivan Kobler, Danilo Klen, Radmila Matejčić i Vanda Ekl, ostaju autoriteti do danas. Zadnjih su nas godina napustili William Klinger, Darko Deković, Darinko Munić, Petar Strčić i Franjo Emanuel Hoško.

Nedavno je na Korzu, prigodom Dana sv. Vida, bila postavljena izložba »Slovo« o temeljnoj literaturi o povijesti našega grada. Osim već spomenutog Dubrovića (zajedno s Muzejom grada Rijeke) i Bartulovića, spomenuo bih Velida Đekića, Teu Perinčić, Irvina Lukežića, Ljubinku Toševu Karpowicz, Dainu Glavočić, Juliju Lozzi Barković, Nanu Palinić, Marijana Bradanovića itd.

Sa zadovoljstvom bih istaknuo da i među talijanskim historiografima srednje generacije napokon ima povjesničara koji govore naš jezik, koriste i naša vrela i literaturu kao što su Francesca Rolandi, Marco Abram i Eric Gobetti.