Sigurno nećemo stati. Iz jednostavnog razloga – alternative nemamo. Ovog puta moramo ustrajati na stjecanju pune neovisnosti koja će nas voditi do euroatlantskih integracija. Nama je tamo mjesto, Ukrajina je ne samo kroz svoju povijest, nego i samim svojim bićem europska zemlja. Rusija pak želi okončati proces koji traje već jako dugo, otprije stotinjak godina, i Staljin ga je pokušao »riješiti«, a naziv mu je – brisanje Ukrajine s lica zemlje. Kao neovisne države i Ukrajinaca kao autohtonog i autonomnog naroda. On želi od nas stvoriti oblast »mala Rusija« kako nas teritorijalne aspiracije naše susjede Rusije jedino i doživljavaju.

Ispričala nam je to Mariia Bohdanovska, Ukrajinka rodom iz Bogopila, mjesta u Mikolajivskoj oblasti, koja je nakon završetka studija međunarodnih odnosa što uključuje i sociologiju te politologiju, radila za niz tvrtki, i kao novinarka, kao i za UNHCR. Danas je komunikacijska menadžerica IT tvrtke Jooble. Zahvaljujući prirodi posla koji može obavljati i dislocirano, u Rijeci se našla zajedno s dvije godine starijim dečkom Valerijem Jevtifievim.

– Nekoliko je razloga zbog kojih smo odabrali baš Rijeku i Hrvatsku. Ponajprije, članica ste EU-a među najpovoljnijim zemljama za život u Uniji, sjajni su sigurnosni aspekti, a nije na odmet ni činjenica da kod vas važe COVID-potvrde nastale i temeljem kineskih cjepiva, pojasnila nam je Mariia. A onda je, dan nakon što je nakupovala »brdo« suvenira prije planiranog povratka u Kijev, gdje stanuje od vremena studija što s obzirom da je rođena 1997. godine i nije bilo tako davno, krenuo Putinov krvavi put. Manji stan koji su pronašli na samom Korzu nastavio je biti njihovim domom, a do njih nas je dovela Silvija Pejazić, koja im je iznajmila stan.

– Čim smo vidjeli što se u Ukrajini događa, ponudili smo pomoć. Rekla nam je kako im baš ništa ne treba, ali da bi im bilo jako drago kad bismo ih povezali s medijima, istaknula nam je Pejazić.

Sama Mariia Bohdanovska nas je odmah nakon upoznavanja uključila u online razgovor s dvije njezine kolegice, inače ugledne članice medijske i akademske zajednice u Ukrajini, Kseniom Denisenkom i Irinom Modvijišin. Irina Modvijišin je u ovim trenucima stanovnica Lavova. Iskusna medijska djelatnica, radila je u Kyev Postu kao i za Deutche Wellea, danas je koordinator analitičar u tvrtki Internews Ukraine.

– Do Liviva smo stigli nakon desetaka sati putovanja preko Vinice. Kao i vi, mnogi se ljudi izvan Ukrajine čude zbog čega Putin napada krajnji zapad Ukrajine? Dijelom i zbog događaja iz novije povijesti mislite da Rusija ima strateške interese samo na krajnjem istoku naše zemlje te na Krimu. Istina je drukčija – za njega je Ukrajina Rusija i želi ju čitavu. Trenutačno je iza nas nešto mirnija noć, i dan je tiši, no na ovom dijelu se provodi posebno podmukli specijalni rat. U kvartove, manja mjesta i sela oko Liviva upadaju ruski specijalci odjeveni kao civili te napadaju nezaštićene ciljeve kako bi unosili paniku. Srećom, pripadnici naših snaga ih s uspjehom presreću i onemogućavaju, no istina ipak jest da uspijevaju u sijanju straha. Zbog kojeg se mnoge žene s djecom odlučuju napustiti Ukrajinu. Ovo su trenuci u kojim se na sve moguće načine lomi Ukrajinu, ubija se civile, uništava se gradove, sije se paniku kako bismo se predali. Ali, spremni smo za sve to, idemo do slobode bez iznimke, istaknula nam je Modvijišin.

Mariju smo upitali i o stanju same političke scene u Ukrajini koja je zbog svog »nacizma« bila jednim od povoda ruske agresije.

– Nazivaju nas nacistima, a riječ je o najobičnijoj centrističkoj političkoj slici našeg parlamenta. U Ukrajini nema mnogo etničkih Rusa na čiju se zaštitu Putin poziva kad kreću napadi. Još od sovjetskih vremena ruski je jezik jako prisutan jer se tada i putem njega činilo agresiju na Ukrajinu, i to je uglavnom sve što se Rusa tiče. Uostalom, kako objasniti Putinove riječi kad on primjerice silovito napada Harkiv u kojem je, kako se tvrdi, najviše Rusa? Zar ih želi zaštititi i osloboditi tako da ih – poubija? Jeftina propaganda na koju svijet donekle nasjeda. Ali ne – ustrajni smo i čvrsti. I kod nas su emocije prema slobodnoj Ukrajini na najvišem nivou, i mi smo spremni na žrtvu i trpljenje u vremenu koje je potrebno da svijet dozna našu istinu te nam istinski pomogne u vraćanju naše slobode. Mogu podmetati što žele, uzalud im je jer mi želimo samo jedno: slobodnu, neovisnu, europsku Ukrajinu. Onakvu kakva je bila na početku svoje neovisnosti, prije no što su se najprije Staljin, a kasnije i svi ostali sovjetski vlastodršci sve do današnjeg Putina okomili na bogatstva Ukrajine, zaključila je sa sjajem u očima, u kojem su se miješali suze, ali i odlučnost, Mariia koja se zajedno s Valerijem uskoro vraća u Ukrajinu.

Sklonište u Kijevu / Foto Ksenya Denisenko

Ksenya Denisenko iz pakla Kijeva: Može Putin biti lud, ali pokolebat nas neće

Razgovarali smo i s profesoricom na kijevskog Instituta za međunarodne odnose Ksenyom Denisenkom. S obzirom na to da je rodom iz Luganska, ona je dio najnovijih ruskih progona. Morala je napustiti najistočniju ukrajinsku oblast zbog ruskih maltretiranja da bi se kao iznimno uspješna profesorica, predavala je i Mariiji Bohdanovskoj, zaposlila u Kijevu.

– Danima iz svih oružja napadaju Kijev. Ne biraju ciljeve, granatira se bolnice i vrtiće. Dnevno gine na desetke civila no nije istina, barem ne u ovom trenutku, kako je Kijev u okruženju i bez nade u spas. Štoviše, naša je vojska dobro organizirana, iznimno visokog morala, u nju je ušlo i mnogo stanovnika koji se inače bave raznim drugim poslovima. Stav većine ljudi u Kijevu je jasan: ne predajemo se. Znamo dobro da imamo posla s čovjekom koji je spreman na sve, znamo da ni jedna njegova prijetnja nije bez osnova. Ali to nas neće pokolebati, neće nas zaustaviti. Jedinstveni smo u stavu da je naš cilj povratak u zajednicu europskih naroda. Može biti lud, nenormalan i opasan, ali nas zastrašiti neće, poručila je prof. Denisenko koja je naglasila kako je stanje iz dana u dan sve teže, kako svi oni koji nisu osposobljeni za borbu dane  provode u skloništima, ali to kako je prvotni strah postao oprez, kako je ponos najbolji osjećaj koji može opisati stanje duha današnjeg Kijeva.

Sklonište u Kijevu / Foto Ksenya Denisenko

Hrvatska kao uzor

– Iako sam rođena tek nakon vaše bitke za neovisnost, Hrvatska nam je umnogome uzor. Vaša čvrstoća i emocija u obrani zemlje i stjecanju neovisnosti te uspješno putovanje kroz euroatlanske integracije veliki su primjer i Ukrajini kako se dolazi do toliko željene slobode, istaknula je, vidno emocionalno potresena i skoro bez sata sna zadnjih dana Bohdanovska. Putinova propaganda I same nas je podsjetila na vremena kad je vrlo sličnu priču prolazila i Hrvatska.

Slava Ukrayini

Putinova prozirna propaganda priziva i vremena s početka II. svjetskog rata kad je vođa ukrajinskih nacionalista Stepan Bandera kratko surađivao s Hitlerom. Iako je mnogo stariji, pobjednički poklič “Slava Ukrayini” tada postaje – najpopularniji.

– Banderin pokret jedan je od onih koji su krajem tridesetih i početkom četrdesetih prošlog stoljeća karakterizirali mnoge europske države. Ipak, Bandera je bio drugačiji, a postoji i pojašnjenje njegovih odluka. Ukrajina je naime početkom tridesetih prošla pakao Staljinovih pogroma kad je pobijeno na milijune i milijune ljudi. Prirodna je odluka bila da se u želji stjecanja neovisnosti okreće od sovjetske Rusije i traži saveznike na drugim pozicijama. Bandera je jako je brzo uvidio grešku, okreće leđa Hitleru, povezuje se s progresivnim antifašističkim pokretima te na kraju, iza rata, dobiva azil u demokratskoj Njemačkoj gdje biva ubijen od strane – KGB-a. Zbog svega toga Slava Ukrayini je apsolutno pozitivan i legitiman podstrek na obranu i slobodu, istaknula je Bohdanovska.

Dodajmo još da je spomenuti Staljinov pogrom poznat pod nazivom Holodomor, o kojem je snimljen i film Gorka žetva, u kratkom periodu s 1931. na 1932. godinu glađu poubijao sedam milijuna Ukrajinaca. Bila je to programska “žetva ljudi” kao dio odmazde na otpor Ukrajinaca sovjetskoj kolhozaciji, oduzimanju privatnih posjeda i njihovog pretvaranja u državnu, zadružnu imovinu.