RIJEKA Tete i barbe pričalice, projekt Udruge za promicanje dobrobiti djece Portić – koji se osim u u Rijeci iz koje je krenuo 2009. godine danas provodi u Zagrebu, Splitu, Puli i Čakovcu – u devet godina provođenja okupio je gotovo tisuću volontera koji malim pacijentima u dječjoj bolnici na Kantridi svakodnevno pričaju priče za laku noć.

Kako kaže voditeljica programa Tete i barbe pričalice Maja Opašić, godišnje ih se prijavi oko 120 što je velik, ali i potreban broj, jer na pet odjela Klinike za pedijatriju i Klinike za dječju kirurgiju tete i barbe pričalice odlaze svakodnevno, bez obzira na to je li vikend, praznik ili blagdan.

Obavezna edukacija

– Volonteri su u početku bili najčešće studenti Filozofskoga i Učiteljskoga fakulteta u Rijeci, zatim učitelji, odgajatelji, pedagozi, ali s vremenom su se uključile raznovrsne struke. Danas volimo reći da teta i barba pričalica može postati onaj tko ima od 16 do 60 plus godina i zbilja imamo volontere svih dobnih skupina, različitih zanimanja.

Istina, prevladavaju tete pričalice iako uvijek imamo nekoliko barbi, no voljeli bismo da ih bude i više. Bez volontera ovaj program ne bi opstao i zato i ovom prilikom želim od srca zahvaliti svim našim volonterima, ali i Kseniji Vičić, autorici programa, te Tamari Milovanović koja je donedavno bila voditeljica i trenutačno je, uz još dvije volonterke pričalice, od samoga početka uključena u projekt – kaže Opašić.

Volonteri prolaze edukaciju u obliku trodnevnoga seminara koja je upravo u tijeku i obavezni su sudjelovati sva tri dana jer su svakoga dana zastupljene specifične teme kojima se volontere na najbolji način pokušava pripremiti za ono što ih čeka u bolnici. Volonteri uvijek iskazuju veliko zadovoljstvo seminarom i kažu da ih je vrlo dobro pripremio za to ipak nešto zahtjevnije volontiranje jer je riječ o djeci i to u bolnici.

– Autoricu programa gospođu Kseniju Vičić, ujedno i utemeljiteljicu te prvu predsjednicu Udruge za promicanje dobrobiti djece Portić, na pokretanje programa potaknulo je to što djeci u bolnici izostaju oni uobičajeni rituali iz njihove svakodnevice, a posebno ritual pričanja priča pred počinak. Boravak u bolnici za većinu ljudi može biti vrlo neugodno iskustvo, a posebno je za djecu riječ o traumatičnom događaju jer je popraćen neizvjesnošću i neugodnim emocionalnim stanjima.

Djeca su izdvojena iz svoje okoline i onemogućeno im je da prate svoju uobičajenu svakodnevnu rutinu koja je osobito manjoj djeci jako važna. Posebno je boravak u bolnici traumatičan za djecu koja su hospitalizirana duže vrijeme kao što je na Odjelu hemato-onkologije. Osim toga poznato je koliko na ishode liječenja pozitivno utječe kreativna terapija.

Djeca slušajući priče u kojima su junaci uspjeli prebroditi svoje prepreke i doživjeti sretan ishod, bivaju ohrabrena da će i sama uspjeti prebroditi situaciju u kojoj se nalaze. Dolaskom teta i barbi pričalica u bolnicu, djeca se barem na sat vremena odvajaju od televizora, mobitela, laptopa, iPada i sličnih uređaja kojima najčešće krate bolničke dane. Stoga je ovo i jedan od programa koji promovira i važnost i vrijednost čitanja i pričanja djeci od najranije dobi – objašnjava Opašić.

Najljepše iskustvo

Motivacije volontera su različite, no volonteri koji su najduže u programu reći će da su tu jer vole raditi s djecom, podijeliti svoje slobodno vrijeme s onima kojima je potrebno, vjeruju u moć priče i jer su povratne informacije koje dobiju od roditelja i reakcije djece uvijek toliko pozitivne da kažu da dobiju često puno više nego su dali.

– Sama sam već šest godina teta pričalica i zbilja je za mene to jedno od najljepših iskustava u životu toliko da ne mogu zamisliti da ne budem teta pričalica – tvrdi Opašić.

Izbor literature za male pacijente u prvom redu ovisi o njihovoj dobi i interesu. Djeca u dobi do tri, četiri godine vole interaktivne slikovnice, ona nešto starija vole kvalitetno ilustrirane slikovnice sa zanimljivom pričom i likovima s kojima se mogu poistovjetiti.

– Volimo djecu upoznati i s nekim novim naslovima, važno je da se uvijek prilagođavamo interesima djece i nastojimo im ispuniti i želje i donijeti priču koju bi rado poslušali. Mi pričalice najsretnije smo kada dijete koje u početku odbija priču i kaže da ne voli čitati, ipak pokaže interes i uz odgovarajuću literaturu koju je sam izabrao uživa u druženju s pričalicom. Ima djece koja ne znaju ni kako se služiti slikovnicom, pa uz pričalice i to nauče i zavole – zaključuje Opašić.