Magellanov prolaz, oko 560 kilometara dug morski prolaz između Ognjene Zemlje i Patagonije na krajnjem jugu Južne Amerike koji spaja Atlantski s Tihim oceanom, dugo je vremena imao veliku prometnu važnost, sve do izgradnje Panamskog kanala. Glavna je luka Punta Arenas na obali Čilea, a zanimljivo je da je na tom području prvi Hrvat, za kojega se zna, iz našega primorskoga, bakarskoga kraja, odnosno s Krasice. Tako nam govori Darko Paravić, pravnik u mirovini s Krasice, veliki zaljubljenik u svoj kraj i njegovu povijest, istraživao je, čitao, tražio i zaključio – prvi Hrvat iseljenik na samom jugu Čilea bio je Krasičar Matija Paravić Randić koji je ondje stigao oko 1860. godine.

Barba Viktor

Prvi je na taj podatak našega sugovornika uputio njegov barba Viktor, najstariji brat njegova oca, koji je također bio ljubitelj povijesti. Od njega je dobio člančić napisan na pisaćoj mašini, a u kojem hrvatski iseljenički novinar Ivan Lupis Vukić bilježi taj podatak. Nastavio je istraživati te došao i do drugih autora koji ga navode, a među njima i povjesničar Ljubomir Antić u knjizi »Hrvati u Južnoj Americi do 1914.« koji piše kako su prvi naši doseljenici u Magellanesu, Magellanovu prolazu, bili Paravići: »Prvim doseljenikom na Magellanesu smatra se traper, tragač za zlatom i brodovlasnik Matija Paravić Randić, rodom iz Krasice kraj Bakra kojemu se oko 1870. godine pridružio brat Simon, Šimun, te pomorac iz Boke kotorske Pedro, Petar, Zambelić«, citira Paravić Antića iz spomenute knjige. Ovaj podatak dosad nije bio posebno istican u poveznici s Krasicom i bakarskim krajem, a šteta ga je ne zabilježiti, jer radi se o zanimljivoj činjenici. Stoga, što sve i otkuda možemo doznati o Matiji Paraviću Randiću, s kojim naš sugovornik dijeli prezime, ali ne i lozu? Darko Paravić oslonio se, između ostalog, i na rad novinara Ivana Lupisa Vukića, iseljeničkog sina, jednog od utemeljitelja preteče Hrvatske bratske zajednice, koji je desetljećima djelovao u Sjevernoj i Južnoj Americi.

Foto S. Drechsler

– Ivan Lupis Vukić podatke je prikupio prilikom boravka u gradu Punta Arenas u Čileu 1931. godine. Kao izvor podataka navodi, osim osobnih kazivanja iseljenika i mnogih isprava, tadašnji iseljenički list »Domovina«, broj 201. koji je objavljen 5. ožujka 1914. godine, a koji je tada uređivao P. Gašić. Od njega doznajemo da se taj dio Čilea zbog oštre klime uvjetovane blizinom Južnog pola počeo stalno naseljavati tek od 1843. Do tada je praktički bio nepoznat i nenastanjen, osim rijetkim domorodačkim stanovništvom, opisuje Darko Paravić.

Negostoljubiva Patagonija

A kako je njegov prezimenjak završio u Čileu? Pretpostavlja se da se iskrcao ili dezertirao s nekog od brodova koji su onuda plovili oko 1860. godine ili nešto kasnije. Po dolasku Matija Paravić Randić, pridodano mu je i drugo prezime Randić, budući da u Latinskoj Americi djeca nose prezimena majke i oca, boravio je na otočju Malvini i na negostoljubivom području Patagonije, pustog čileanskog prostranstva. Zabilježen je podatak da se 1876. oženio Čileankom Celindom Galdames Lucero i od tada se za stalno skrasio u Punta Arenasu.
– Ostavio je brojno potomstvo, čak osmero djece, od kojih je zadnje rođeno nakon njegove tragične smrti u brodolomu. Očito je bio pustolovnog duha jer nalazimo da je djelovao kao misionar unutar jedne družbe koja je evangelizirala domoroce »Patagonian Missionary Society«. Bio je koncesionar velikog područja za uzgoj ovaca radi vune, istražitelj i ispirač zlata, trgovac u pomorstvu, na kraju i brodovlasnik jedrenjaka »Viktorija« na kojemu je smrtno stradao u oluji na području ušća rijeke Santa Cruz 1889. godine, opisuje Darko Paravić.

Za njim je u Čile došao i njegov brat Šimun Paravić oko 1870. godine, a koje desetljeće poslije i bratov sin Šimun-Ivan koji je rođen na Krasici 1864. i završio je »staru« nautiku u Bakru.

– Dokaz tome je popis učenika Pomorske škole Bakar 1849. – 1999., za godinu 1880. gdje se navode svega tri svršena đaka i to: Golik Luka (Bakar), Paravić Šimun (Krasica), Randić Leonardo (Kostrena). Od starijih mještana uspio sam doznati da je imao i sestru Mariju Emiliju Paravić zvanu »Mića Mila« koja je rođena 1879. godine, a preminula 1941. godine. Neki je se još sjećaju kao neudatu i bez djece i kao zadnju vlasnicu njihove starine, opisuje naš sugovornik.

Paravićev potok i ulica

Zanimljiv je i podatak da su Matija i njegov brat Šimun osnovali tvrtku za ispiranje zlata te su na rijeci Boqueron ispiranjem pijeska sakupili više od tri kilograma čistoga zlata. Također su 1881. godine upisani kao suvlasnici jednog rudnika te se smatraju našim prvim tragačima za zlatom u Ognjenoj zemlji. O njihovoj važnosti kao tragača za zlatom, piše Ljubomir Antić u ranije spomenutoj knjizi.
– Značenje Paravića kao pionira u eksploataciji zlata i kolonizaciji ovoga područja bit će znatno, toliko da je njihovo prezime postalo zemljopisni pojam – jedan potok na kojemu su tražili zlato nazvan je Paravićev potok«, piše Antić. Spomenimo i da danas u Punta Arenasu postoji ulica koja nosi naziv »Mateo Paravich«.

Naš sugovornik dodat će kako se Matijin brat Šimun, prema nekim podacima, vratio na Krasicu 1889. godine. No, s Krasice vrlo brzo ponovno odlazi u Čile gdje je 1900. godine upisan kao član Upravnog odbora »Hrvatskog pripomoćnog društva« u Punta Arenasu.

– Nećak Šimun Ivan ostao je u Čileu, a njegovi sinovi Mladen i Milivoj zauzimali su važne položaje u tadašnjem društvu, kao i dosta naših drugih iseljenika. Novinar Ivan Lupis Vukić, za boravka u Punta Arenasu 1931. upoznao je Milivoja, kaže naš sugovornik te dodaje kako više o njihovoj obitelji možemo doznati iz knjige kojom je obilježeno sto godina osnovne škole u Krasici »Krasica – 100 godišnjica osnovne škole 1873-1973«. Ondje se spominje inženjer urbanist Sergio Paravić koji je da počasti uspomenu svojih otaca Ivana – Šimuna Paravića i Josipe r. Mikuličić, Kuzmićinove, poklonio Krasici plaketu grada Valparaiso, utemeljenog 1536. godine u Republici Čile u Južnoj Americi.

Posjet rodnom kraju

Ivan Šimun Paravić i njegova supruga Josipa bili su među prvim učenicima Osnovne škole u Krasici. Ing. Sergio Paravić-Valdavia, sin je Mladena i Vitalie, a viši je službenik Municipia Valparaisa, te je na povratku sa službenog puta u SR Njemačku, sa suprugom Carmen proputovao kroz Jugoslaviju. Tom prilikom prvi put je posjetio i rodni kraj svojih otaca.

– Kako je Mladen bio jedan od sinova Šimuna Ivana Paravića, uz drugog sina Milivoja, i nećak Matije Paravića Randića, jasno je da je to bio njihov izravni potomak. U knjizi ne piše koje je to godine bilo, ali kako je obilježavana obljetnica 1973. godine, računam da je to bilo koju godinu prije. Nisam uspio ući u trag poklonjenoj plaketi grada Valparaisa, ali jesam pratećem medaljonu iskovanom istom prigodom, za koji bih volio da se pohrani u našem mjestu kada se za to stvore uvjeti, u memorijalnoj sobi ili slično, govori Darko Paravić.

Krasičarka Nives Mikuličić, kćerka pokojnog načelnika Drage Mikuličića, ispričala je našem sugovorniku kako je njezin otac vodio Sergia Paravića do njihove starine, a njezin otac i Sergio su se i dopisivali.

– Također, zahvaljujući pomoći našega mještana i pomorca Darka Randića, došao sam do podataka kako je taj isti Sergio 1987. godine krenuo na ekspediciju istim morskim putem kao i njegov djed Šimun Ivan Paravić još daleke 1888. godine. O tome je, tad već akademik Sergio Paravić Valdivia podnio izvješće na redovnoj sjednici Akademije »Pomorska povijest Čilea«, govori naš sugovornik.

Darko Paravić kaže da je isprva podatak o Krasičaru kao prvom Hrvatu na jugu Čilea uzeo s rezervom, no istražujući pronašao je više podataka o Matiji Paraviću Randiću. Na primjer, Mateo Martinić Beroš u knjizi »Hrvati u Magellanesu, na krajnjem jugu Čilea« navodi kako su »Mateo Paravić i njegov brat Simon, za potonjeg se ne zna kada je stigao, no čini se da je to bilo ipak prije 1878., te Pedro Zambelić stvorili nukleus prve slavenske naseobine u Magellanesu.«

– Prostora za istraživanje, naravno ima i dalje, a ovaj tekst neka bude korak u tom smjeru, poručit će na kraju Darko Paravić.

U jeku života

Zanimljiva je i publikacija iz 2002. »Dodiri svjetova« u izdanju Ministarstva vanjskih poslova Republike Čilea u Hrvatskoj i Hrvatske matice iseljenika, povodom istoimene izložbe, govori naš sugovornik Darko Paravić. Na toj izložbi, a i u popratnim napisima, otisnuta je slika Matije Paravića Randića za koju se navodi da potječe iz 1861. Ili 1862. godine, a snimio ju je Gustav Schulz u Braytonu u Engleskoj, dok se Matija spremao za evangelizaciju. Matej Martinić u svom radu »Hrvatska imigracija – Magellanes« (elek. Izdanje – Studija Croatica 1998.) opisuje ga ovako: »Mjesto rođenja u selu pokraj Bakra u blizini Rijeke, vjerojatno 1836. godine, od oca Martina i Paškve, Pascuale, Randić, poljoprivrednika iz istog sela. Ovaj portret pokazuje ga u jeku svoga života, čvrst, bijel sa svijetlim očima i gustom i njegovanom bradom.«

Prvi tragači za zlatom u Ognjenoj Zemlji

Zanimljiv je i podatak da su Matija i njegov brat Šimun osnovali tvrtku za ispiranje zlata te su na rijeci Boqueron ispiranjem pijeska sakupili više od tri kilograma čistoga zlata. Također su 1881. godine upisani kao suvlasnici jednog rudnika te se smatraju našim prvim tragačima za zlatom u Ognjenoj Zemlji.

Krasičari i Kotoranin

Povjesničar Ljubomir Antić u knjizi »Hrvati u Južnoj Americi do 1914.« piše da su prvi naši doseljenici u Magellanesu, Magellanovu prolazu, bili Paravići: »Prvim doseljenikom na Magellanesu smatra se traper, tragač za zlatom i brodovlasnik Matija Paravić Randić, rodom iz Krasice kraj Bakra kojemu se oko 1870. godine pridružio brat Simon, Šimun, te pomorac iz Boke kotorske Pedro, Petar, Zambelić.«