Otkako sam otišao iz Rijeke 1989. svake sam se godine vraćao, sve do lani zbog svima nam znanih razloga. Uvijek mi je drago doći u Rijeku, Opatiju, Lošinj. Imao sam mogućnosti raditi tako svako ljeto pa ću i nastaviti kada prilike ponovno dopuste.

Vidjeti Kvarner kada prođem ispod Tuhobića na putu s aerodroma u Zagrebu za Rijeku svaki put donese posebne osjećaje. Uvijek ću se vraćati u rodni grad s veseljem, ali isto tako nastaviti svoja putovanja svijetom jer su mi donijela puno uzbuđenja i novih sretanja. Donijela su mi razumijevanje za razlike među ljudima i volju da te razlike razumijemo i prihvatimo, da pomognemo jedni drugima jer to čini čovjeka čovjekom, reći će nam dr. Velimir Mićović.

On je doktor medicine, anesteziolog, subspecijalist u terapiji kronične boli s 38 godina iskustva. Već više od 20 godina radi na Floridi u gradu Fort Myersu te s poslovnim partnerima vodi tri uhodane klinike za bol.

Odlazak u Kanadu

Svakodnevno liječi kao specijalist za kronične boli, a kaže da ga zovu i medicinske kompanije koje proizvode opremu da dodatno trenira specijaliste njegove struke u procedurama koje su zahtjevnije i koje trebaju dosta iskustva za dobre rezultate. No prije no što smo nastavili razgovor o situaciji u SAD-u, njihovu zdravstvenu sustavu i drugim aktualnim temama, vratili smo se u prošlost, kako i kada je otišao iz Rijeke.

– Odlazak u inozemstvo bio je posljedica ekonomske neizvjesnosti s galopirajućom inflacijom sredinom osamdesetih godina. Bez obzira na posao u riječkom KBC-u, u hitnom traktu i na kirurgiji, osjećao sam da moram probati nešto drugo. U Toronto sam sa suprugom otišao 1989. godine jer nam je njezina farmaceutska profesija omogućila useljenje u Kanadu, koju smo odabrali baš zbog mogućnosti da dobijemo useljeničku vizu, ali i jer se radi o engleskom govornom području.

Velimir Mićović

Šest godina radnog iskustva u Rijeci omogućilo mi je da prvo nađem posao na Sveučilištu u Torontu. Radio sam na testiranju vaskularnih proteza, šantova za dijalizu. To je bilo vrijeme početka stentova, umjetnih krvnih žila. Tada je to za mene bila kombinacija uzbuđenja, raditi na nečem novom, i nade da ću uspjeti naći svoj put u medicinsku praksu, opisuje Mićović.

Rad na Sveučilištu u Torontu omogućio mu je da surađuje s nekoliko desetaka izvrsnih kolega i ljudi. Radio je u sveučilišnoj zgradi McMaster gdje se obavlja velik broj medicinskih istraživanja, a posebno ističe suradnju s liječnicima Gregoryjem Wilsonom i Hughom O’Brodovichem, koje pamti kao izuzetne znanstvenike, ali i kao jednostavne i drage ljude koji su ga podupirali u napredovanju. Kako je kanadsko tržište malo u usporedbi s onim u SAD-u, a želio se vratiti u kliničku medicinu, Velimir Mićović je nakon položenih ispita za SAD prešao na Sveučilište Thomas Jefferson u Philadelphiji. Ondje je završio specijalizaciju iz anestezije, a potom i subspecijalizaciju iz kronične boli.

Teška godina

– Želja da se vratim na more dovela me u privatnu praksu na Floridi u grad Fort Myers na Meksičkom zaljevu. I kako smo rekli, ovdje sam već više od 20 godina te ću vjerojatno i biti do kraja profesionalnog života. Moja liječnička praksa velik je dio mog života te nakon 38 godina rada još uvijek imam dosta energije i želje nastaviti raditi, kaže naš sugovornik.

U medijima se često govori o prednostima i nedostacima američkog zdravstvenog sustava, koji je najvećim dijelom privatan, a Mićović ističe da takav sustav zahtijeva osobno ulaganje, ali je zato vrlo efikasan.

– Bez obzira na to koliko je komplicirana bolest ili ozljeda koju imate, usluga je brza i nema čekanja. Teško je ne vidjeti prednosti privatnog sustava koji je efikasniji i ima puno manje bespotrebnog trošenja sredstava. U isto vrijeme postoji socijalna skrb. Nakon 65. godine života država pokriva 80 posto troškova, ako ste radili i uplaćivali u Medicare system, a ostalih 20 posto morate pokriti dodatnim osiguranjem. Ljudi bez primanja i djeca pokriveni su osnovnim osiguranjem, koje ima dosta ograničenja, ali svi mogu dobiti osnovnu medicinsku skrb, opisuje Mićović te dodaje da ne bi uspoređivao američki zdravstveni sustav s kanadskim i hrvatskim jer je prošlo puno godina otkako je živio u Hrvatskoj i Kanadi, no zna da ne bi mijenjao ono što trenutačno ima.

Govoreći o protekloj godini obilježenoj koronavirusom kaže, očekivano, da je bila teška za sve, a dotakli smo se i političke situacije u SAD-u.
– Zdravstvo je prvi put bilo ukliješteno s dviju strana, s pandemijom i recesijom. Nažalost, u SAD-u je nošenje maske poprimilo politički predznak. Ja sam republikanac, ali nisam smatrao da me Trump predstavlja. U ovom trenutku, negirati znanost i savjete medicinskih stručnjaka direktno nanosi ogromnu štetu za sve, a za neke potencijalno i smrt.

Predsjednik Joe Biden nije moj osobni izbor, ali ne mogu glasati za osobu kao što je bivši predsjednik Donald Trump. On je vjerojatno bolji za ekonomiju, ali pitanje je želimo li sačuvati ekonomiju po cijenu života članova naše obitelji, prijatelja i susjeda. No nadam se i da nova administracija neće otići predaleko s davanjem pomoći jer to ne motivira ljude da se vrate na posao, kaže naš sugovornik te smo se dotakli i prosvjeda koji su potresali SAD prošle, a i ove godine.

Nova iskustva

– Fort Myers je imao relativno mirnu situaciju u ovom sukobu ekstremista s obiju strana. Rasizam i dalje postoji, crno stanovništvo je, naravno, više pogođeno, ali rasizma ima na obje strane. Nasreću, većina Amerikanaca nisu rasisti, već su, kao i svugdje, ekstremisti puno glasniji i vidljiviji. Zato je na normalnim poštenim ljudima, koji su u većini, da se izbore za svoj glas, a za to je potrebno izaći na izbore, kaže Mićović, koji slobodno vrijeme provodi u ribolovu, ronjenju i skijanju.

– Još uvijek imam želju za novim iskustvima, putujem barem šest tjedana godišnje, i nadam se da će se svi koji mogu cijepiti da se život vrati u normalu. Gledajući unazad, veći dio svog života proveo sam izvan Hrvatske gdje sam se rodio i odrastao. Dug je put od Osnovne škole Podmurvice, Prve riječke hrvatske gimnazije i Medicinskog fakulteta u Rijeci do mog sadašnjeg života na Floridi, a opet sve kao da je prebrzo prošlo, zaključio je Mićović.