Prava, drvena barka. Onakva čiji se krajnji izgled formira nakon beskrajnih razgovora, najbolje u kafiću u koji dolaze samo ljudi što u nekom od portića imaju privezanu barku. Bez razvikanih dizajnera, samo budući vlasnik i uvijek smireni kalafat. A kad jednom nastane, takva barka mnogo je više od tek plovila privezanog na određenoj poziciji. Kojem nerijetko ni sami vlasnici ne znaju svrhu i smisao. Prava, baš takva, isključivo drvena barka, dio je obitelji. Potpuno ravnopravni njezin član, sa svim pravim i obavezama. Sličnima kao i ljudi što čine obitelj.

– »Liburna« će ovih dana proslaviti 50. rođendan. Riječ je o drvenoj barci duljine 9,5 metara, težine sedam tona, s Perkinsovim brodskim motorom koju je prema nacrtima i konstrukcijskim zapisima mog svekra Josipa Tolje prije pola stoljeća tu u brodogradilštu Žurkovo izgradio kalafat Drago Legac. Naša »Liburna«. S četiri samostalna ležaja sasvim je funkcionalna, ali i – zahtjevna. Poput svih nas, ljudi koji čine obitelj.

Priča o barci uz koju stoje uspravni ljudi – »Liburna« i Koraljka Matković Tolja / Snimio Vedran KARUZA

Koraljka Matković Tolja, stomatologinja koja je nakon tri desetljeća privatne prakse otišla u mirovinu, uvela nas je u priču o drvenoj, skoro deset metara dugoj »Liburni«. Mjesto našeg susreta bila je njezina lučica, ŠRK »Viktor Lenac« na Pećinama. Koraljka je vješto, nakon što smo primaknuli »Liburnu«, uskočila na nju, baš kao što se kasnije popela i do »Ribara«, sjajne metalne skulpture, nekad i s funkcijom svjetionika, koja je s vanjske pozicije lučice, zbog niza razloga, premještena unutar »žice«.

A tu je i Pajol, fantastični »beach bar« Harisa Tančice koji je pak bio idealna luka za razgovor o drvenoj »Liburni« koji smo na jedan silno sadržajan i emocionalno zanimljiv način vodili s Koraljkom Matković Tolja. Iz niza razloga. Prvotna namjera da priču o tom jedinstvenom plovilu, pratitelju riječke regate Fiumanka od prvih njezinih izdanja, uokvirimo u čisto nautičkom smislu, poremetila nam je bujica silno sugestivnih i emocijama natopljenih Koraljkinih informacija. Iako smo apsolutno privrženi razmišljanju kako su drvene barke ravnopravni članovi obitelji, Koraljka nas je svojom pričom odvela još i mnogo dalje. U sazviježđe događaja mnogo starijih od pedeset godina »Liburne«.

Kipareva kći

U priču o zadnjem stoljeću Rijeke u kojem se, kao malo gdje na svijetu, zrcale storije o ljudima i sudbinama, narodima i državnim okvirima koji su se na tom komadiću jadranske obale mijenjali filmskom brzinom.

– Ja sam vam kipareva kći. Moj je djed Rude imao klesarsku radionicu na mjestu gdje je danas Zavod za zapošljavanje, a tata Vinko je studij kiparstva završio još prije II. svjetskog rata. S druge strane, svekar Josip, tata mog supruga Darka, bio je brodograđevni inženjer. Kad se sve to spoji, jasno je da tu negdje nedaleko nas mora biti privezana i drvena barka. Ne neki tipski proizvod iz razvikanog sustava proizvodnje plovila za sport i rekreaciju, već drvena, s dušom. Od samog nastanka duboko proživljeno i doživljeno plovilo koje se – voli, pojašnjava nam Koraljka Matković Tolja.

Snimio Vedran KARUZA

Uronivši još dublje u »obiteljsko stablo« obitelji Tolja dolazimo do prave riznice podataka od kojih je satkana i sama Rijeka. Ponajprije, Josip Tolja je bio jedan od suosnivača i dugogodišnji direktor »Viktora Lenca«. Iako, na prvu, zbog sličnosti s prezimenom Toljanić djeluje kao da su Tolje s Krka, istina je unekoliko drukčija. Oni jesu boduli, ali s – Pašmana.

– Tolje, a na neki način to sugerira i sam zvuk prezimena, su dio obiteljskih priča sa šireg zadarskog područja. No, da se ne igramo povjesničara, reći ću vam samo to da je Nikola, djed mog supruga, nakon I. svjetskog rata s Pašmana doselio u Rijeku. Razlog dolaska bila je potraga za boljim poslom. Razlog ostanka bila je – ljubav. Ona je bila Fiumanka Bartolomea Ravalicco, podrijetlom iz Pirana, tako da je osnova razvoja naše obitelji kasnije i djece, Igora i Marka, zapravo jedna sjajna, filigranska priča o narodima i regijama koje su tkale priču o Rijeci. U duhu tolerancije, djeca naših Nikole i Brtolemee, Josip i Irenco, pohađala su različite škole. Josip je svakog jutra iz Rijeke, »preko mosta« išao u sušačku, hrvatsku gimnaziju, Irenco u riječku, na talijanskom jeziku. Svatko je naprosto u obitelji morao dobiti dio kulture i općih spoznaja o narodima koji su utjecali na njihovo životno biće. Toga se naše obitelji drže i danas, duboko poštujući različitosti koje stvaraju specifičan sklad. Bilo Rijeke, bilo naše »Liburne«, pojašnjava nam Koraljka.

Ljubav i bol

A drvene barke istodobno su, kao i svaka priča, ispunjene naglašenim emocijama, ljubavi i boli. Užitak i muka, zadovoljstvo povidbe i napor održavanja.

– Naša vam »Liburna« iz mora izlazi svake druge godine. Tada čitava obitelj kreće u njezino održavanje, u skidanje stare boje, mijenjanje dotrajalih dijelova, nanošenje posebnih kitova, namaza, boja i lakova. Posao mora biti brzo obavljen jer predugi boravak izvan mora mogao bi biti poguban zbog rasušivanja pojedinih dijelova barke. A opet, koliko god to bilo teško, kad Liburnu vratimo u more, zadovoljstvo je toliko veliko da ga se baš ni sa čim ne može usporediti, prenosi nam svoje emocije Koraljka.

Snimio Vedran KARUZA

Vratimo li se korijenima kipareve kćerke, priča opet poprima silno snažan riječki pečat. Matkovići su u Rijeci, odnosno na Sušaku, dugo. Vinko Matković je pak jedan od zanimljivijih riječkih umjetnika. Onih pravih, suptilnih duša koje su okupljene u društvo Nebuloza, čiji je osnivač bio pjesnik Ljubo Pavešić Jumbo, kroz razne forme umjetničkog izražavanja obilježile Rijeku druge polovice 20. stoljeća. Sam Matković je ostavio jako velik broj kiparskih ostvarenja, a kao najistaknutiji se izdvajaju Spomenik oslobođenja na Delti, kao i jedan od najsnažnijih i najprepoznatljivijih simbola Rijeke, kip Brodograditelja na ulazu u »3. maj«.

Vratimo li se Liburni, ono što je i više nego zanimljivo svojevrsni je obiteljski »amalgam« koji posjeduje. S obzirom da je u prvim mjesecima sedamdesetih godina prošlog stoljeća izgradnja Liburne krenula pod dirigentskom palicom Josipa Tolje, uz nju najdulje uživa njegov sin, Koraljkin suprug Darko. Imao je, naime, nepunih 18 godina kad je završena izgradnja »Liburne«, i kad je s ocem Josipom i majkom Zdenkom krenuo u plovidbe. A priča ide dalje. Sinovi Igor, brodograđevni inženjer, i glazbenik Marko na svijet dolaze 1980. i 1984. godine. I prije nego što su prohodali dolaze u dodir s drvenim članom obitelji, tako da je i njima u središtu pozornosti svih njihovih godina života. Za njom možda najviše »pati« Marko koji je zbog prirode posla morao preseliti u Zagreb.

Obiteljski sklad

A kako je krenulo, njihovim je putem već krenula i četvrta generacija, sinovi Igora i Ines, desetogodišnji Ian i dvije godine mlađi Ino, kao i trogodišnji Maro, sin Marka i Ane.

– Vidite i sami – sve sami dečki. Sve sami muškarci. Srećom, imam dvije divne snahe, tako da tu ipak imam neki balans, smije se Koraljka koja je, posebno u ovom današnjem postpandemijskom svijetu, pravo čuđenje u svijetu, fantastični izvor dobre, pozitivne energije. Iako snažna, suverena barka koja se ne boji ni otvorenog mora, »Liburna« se zapravo čitavog svog vijeka kretala pravcima koji su dosezali najdalje do Visa.

Snimio Vedran KARUZA

– Nismo propuštali ni jedno ljeto. Uvijek na »Liburni«, u pravilu na ovom našem širem akvatoriju. Do zadarskih otoka, Kvarnerom, za pojedinih vikenda i samo do Cresa, oko Krka. Čisti užitak. Danas kad i naša djeca imaju svoje obitelji, moramo se dogovarati kad će tko na more. Ali nema straha, uspješni dogovori karakteristika su naše obitelji. Uvijek smo na naše sinove prenosili samo pozitivne emocije i ispravne životne poruke. Biti dobar u svom poslu ali nikad, baš nikad ne stavljati materijalno, novac u prvi plan. Uvijek nas je u životu vodila ista misao: uživaj u obiteljskom skladu, živi život punim plućima. Kad je god moguće, čini to na »Liburni«. Vjerujem da smo to prenijeli i na djecu, da i oni to prenose na svoje obitelji. Jer obiteljsku sreću baš ništa ne može nadomjestiti, s punim pravom zaključuje Koraljka Matković Tolja.

Snimio Vedran KARUZA

I je, bila je to u osnovi priča o drvenoj barci. O jednom dojmljivom plovilu što je u duhu svog imena uvažilo bazne postavke koje su pri izgradnji svojih barki koristili Liburni, pleme rasprostrto od ušća rijeke Raše do šireg zadarskog prostora. Baš kao i obitelji Matković i Tolja. Ljudi koji su svojim znanjem i kreativnošću stvarali Rijeku. Ponosan kraj na čijem se jednom od vezova mirno ljuljuška »Liburna«. Da, priča je o barci. Uz koju stoje uspravni ljudi. S Koraljkom smo se oprostili ispred kamene kuće koju je podigao njezin otac, kipar Vinko Matković. Kući iznad mora, iznad Martinšćice. Kući s pogledom na »Liburnu«.