Bilo je to vrijeme nečeg što je sličilo na prosperitet. Rijeka se pod sluginim slugama, kao najvažnija mađarska luka i sve značajnije industrijsko središte, razvijala, demografski i gospodarski rasla, kaskajući tek par koraka iza vodećih europskih tehnoloških centara. Tu su bile relativno nova i moderna željeznica, suvremena naftna rafinerija, jedna od najvećih u Europi, jaki brodograđevni pogoni, jedna od deset najprometnijih europskih luka i još uvijek svježa slava genijalnog izuma.

Riječkim ulicama vozi tramvaj, raste i broj stanovnika, pa Rijeka tada (bez Sušaka) broji nešto manje od 40 tisuća stanovnika, ovisno o područjima koji se pribrajaju gradu i do 50 tisuća. Ni visoka umjetnost, arhitektura i kultura nisu patile, pa je novi Teatro comunale, današnji HNK Ivana pl. Zajca, dočekivao aristokraciju najraznijih fela, završena je izgradnja Guvernerove palače, a gradski stanovnici sporazumijevali su se talijanskim, mađarskim, hrvatskim i njemačkim jezikom. Na tim jezicima se i pisalo i štampalo. Desetak časopisa, tjednika i dnevnika donosilo je vijesti o politici, gospodarstvu i kulturi, a elan za informiranjem i stjecanjem znanja je rastao. Istovremeno, vrijeme je to u kojem prosječan radni čovjek u tvornici ili polju provodi do 12 sati dnevno, Riječani toga doba živjeli su gotovo dvostruko kraće nego današnji, a demografska tranzicija tek je počinjala, zbog čega je svako četvrto rođeno dijete umiralo još u fazi dojenja. Doba je to i masovne nepismenosti kad, prema educiranim pretpostavkama, više od polovine stanovnika ne zna čitati i pisati, a ujedno i razdoblje u kojem bunt potlačenih naroda, inspiriran valovima europskog državotvornog nacionalizma i ideje nacije kao takve, polako krčka.

U reformi je revolucija

U takav grad, točnije njegov otrgnuti istočni dio, 1899. godine dolazi jedan došljak, Dubrovčanin Frano Supilo. Ovom učitelju, novinaru i političaru, tad povjereniku stranke prava, cilj je da na potentnom gornjem Jadranu prikupi misli i težnje naroda koji je govorio hrvatskim, pretoči ih na papir i proširi, a kako su Riječani i Sušačani s prijelaza stoljeća znali brzo prepoznati nečiju stručnost, kvalitetu, angažman i motivaciju, dnevnik sušačkih pravaša koji je godinu dana izlazio pod nazivom »Hrvatska sloga« ubrzo je predan najsposobnijem. Preoblikovanjem dnevnika, koje je trajalo nešto dulje od dva mjeseca, Supilo je utemeljio »Novi list«, novinu pomalo generičkog imena, ali s naslovom koji je označavao impuls potreban da se narod ujedini u borbi za svoja politička prava. U skladu s »politikom novog kursa« čiji je bio jedan od najistaknutijih predstavnika, a koja je zagovarala svehrvatsko okupljanje zemalja, Supilo se na stranicama toga lista isprofilirao kao dosljedan narodni zastupnik, kasnije i na funkciji saborskog zastupnika u Budimpešti, zbog čega je u ostatku Hrvatske danas i najpoznatiji.

Za Rijeku i njeno šire područje, njegova ostavština nešto je opipljivija, i to doslovno. Reforma koju je kao sada već iskusan novinar, urednik i izdavač implementirao na stranicama svoje novine 1904. godine danas se smatra rođenjem suvremenog hrvatskog novinarstva, onog koje se bavi svakodnevicom neopterećenom provincijalizmom ili stranačkim te diktatima interesnih skupina. Najveći Supilov doprinos ostala je za to doba hrabra i kompleksna modernizacija novine koja je nametala nove kriterije i po pitanju kvalitete i po pitanju brzine. Naime, nitko prije njega nije uspio iskrojiti izvještajnu i dopisničku mrežu koja će vijesti iz raznih dijelova Austro-Ugarske Monarhije, prvenstveno telefonskom i telegrafskom vezom, slati u riječku središnjicu da bi se one napisane na hrvatskom jeziku već idućeg dana mogle naći na gradskim ulicama.

Novinarstvo od životne važnosti

U tom periodu političkih i društvenih turbulencija, iznenadnih zabrana i cenzura, gospodarski nestabilnih vremena u kojima povijest ide brzo gotovo kao danas, ustrajnost rada jedne novine, ali i kontinuitet drugih radnih udruženja, onih najrazličitijih tipova, ispostavljali su se kao luksuz o kojem je malo tko razmišljao.

O brendovima kao takvima još se ne može govoriti, o nečemu poput medijske pismenosti još manje, a komparacijom novinskih izvora mogli su se baviti samo salonski dokoličari koji bi za to imali novca i vremena. Teško je procijeniti u kojoj je mjeri nekadašnje čitateljstvo obraćalo pažnju na izvor iz kojeg informacija dolazi i je li razmišljalo o kredibilitetu autora kojem zajedno s novcem daju i svoje povjerenje. Tko zna, možda je čak i većina smatrala da ako je nešto štampano, to kao da je u kamenu uklesano. Međutim, nakon pokretanja »Novog lista«, stvari takvima, nedorečenima, nisu mogle dugo ostati. Razvijenoj riječkoj industriji, gigantskoj rafineriji, kvalitetnoj brodogradnji, masovnom pomorstvu, brzom transportu ljudi i robe, suvremenoj tehnologiji i visokoj kulturi, pridodano je i vrhunsko, za riječki društveni život vitalno novinarstvo, kojeg se s razlogom sjećamo 125 godina od njegova rođenja.