Mnoga se područja Hrvatske  vole hvastati epitetom „raj na Zemlji“. Bez obzira je li to istina ili ne. Porivi za takve korake uglavnom su marketinško-komercijalne naravi pa često nemaju puno dodira sa stvarnošću. Iskonsku stvarnost raja na Zemlji živi na svoj način obitelj Ilije Vukelića (60) iz Donjeg Kosinja.

Za neke možda pomalo čudan, ali u suštini vrlo iskren, Ilija je paradigma suživota s prirodom i života u prirodi. Do nedavno je bio jedan od aktivnih članova udruge „Eko-Kosinj“. Većina žitelja prelijepe Kosinjske doline na svoj način doživljavaju aktivnosti vezane uz aktualni HEP-ov mega-projekt HES Kosinj 2. Naš sugovornik pri tome nema „dlake na jeziku“ i po svojem običaju stvari voli nazivati pravim imenom.

Iliju smo zatekli u cijepanju drva. Uz kuću se nalaze uređene posude za cvijeće načinjene od  šupljih oblica drveta. U blizini se suše  izrezane kriške vrganja. Nedaleko od kuće  je veliki vrt u kojoj obitelj Vukelić uzgaja mnoštvo povrća. Pitamo za šljive.

-Ove godine ih je suša sve oklatila. Zato smo i pekmez  nedavno pekli od drena, iako niti njega nije bilo u izobilju kao obično.

Ilija Vukelić

Ekologija kao način života

Kao ustrajni ekolog Ilija honorarno radi na poslovima vodiča izletnika u NP Sjeverni Velebit. Ovu mitsku planinu poznaje kao samog sebe. Sudionik je brojnih akcija s ekološkim predznakom. Volontirao je i u zadnjoj velikoj akciji PMF-a kada je uz rijeku Liku opet zamijećena i vratila se znatna populacija vidre. Unatrag nekoliko godina ova je životinja opet zauzela nekadašnji areal, za što su svakako zaslužne sve čišće vode rijeke Like i povratak riječnih rakova.

-Udrugu „Eko-Kosinj“ osnovali smo prije 20 godina s ciljem da pokušamo zaštititi naše selo od propadanja. HEP opet želi potopiti jedan dio naše doline, odnosno Gornji Kosinj, Mlaku i okolna sela. Ljudi izvan Like nisu niti svjesni da je Kosinj jedno suštinsko povijesno mjesto i na svoj način je srž Hrvatske. Ovdje se odavno živjelo, postoje mnoga arheološka nalazišta. Mi znamo Gutenbergove karte tiskara i na njima je Kosinj. Mi smo bili kolijevka kulture dok je Zagreb bio pusta livada.

Kosinjani su u 15. stoljeću bili poznati vinogradari i vinari čije se vino izvozilo u Veneciju i Beč. I danas po Kosinju možete naći brojne trsove vinove loze. Ovdje se oduvijek živjelo i sada tu plodnu i predivnu dolinu, jednu od rijetkih u Lici, netko želi  oteti ljudima i prirodi. Hrvatska je izgradnju brana i hidro-elektrana proglasila strateškim državnim interesom. Ti novi resurski iznosili bi oko jedan posto u ukupnoj mreži el. struje u Hrvatskoj. HEP gubi oko 20 posto el. struje kroz naponsku mrežu i na druge načine. Poznato je da se tako veliki sustavi ne grade na lokacijama gdje su krški sustavi jer oni stalno gube vodu. Volio bih da se HEP očituje i iznese podatak gdje oni svake godine popunjavaju takve rupe sa stotinama kamiona pjeska.  

Godinama se ne ulaže u ovaj kraj i Kosinjska sela propadaju. Ovdje ima oko 400 kuća, a najmanje polovica je danas prazna! Dakle, u Kosinju danas ima duplo više kuća, nego li obitelji. Demografska slika je poražavajuća i to traje još od vremena kada je za potrebe HEP-a potopljeno selo Kruščica. Politika potapanja Kosinja traje već 50 godina i posljedice su poražavajuće. Mi smo zbog tih planova bili građani drugog reda sve ovo vrijeme. Tako se npr. u Gornjem Kosinju već dugi niz godina ne može dobiti građevinska dozvola, infrastruktura je oskudna, mladi sustavno odlaze… To su područje stoljećima naseljavali Frankopani. To područje se sustavno raseljavalo. Nakon tog vremenskog odmaka samo se čekalo da taj dio Kosinjske doline nestane pod novim jezerom.

Imajući sve ovo u vidu ja se još uvijek nadam da se sustav HES Kosinj 2 neće realizirati,  naglašava Ilija jer vjeruje da taj projekt nema previše smisla. Ujedno se pita tko smo mi da uništimo nešto što je egzistiralo više tisuća godina.

Foto: M. SMOLČIĆ

Čija je voda rijeke Like?

Veliki dio Kosinjske  doline čine vrlo plodne ravnice stvorene od dugogodišnjih naplavina jer je marljivim vodenim nanosima rijeka Lika stvorila aluvijalnu ravnicu bez premca. Ilija tvrdi kako je u cijeloj Lici kosinjski krumpir poseban upravo zbog tla.

-Ako bi se od te planirane HEP-ove investicije samo jedan posto uložilo u infrastrukturu Kosinja, ovje bi „procvjetao“ turizam, a uvjeti za poljoprivredu su upravo  savršeni. To bi se višestruko isplatilo. Mi živimo pored rijeke Like, ali s njezinom vodom ne smijemo navodnjavati naša polja. Nije do sada bilo kažnjavanja ljudi, ali je bilo mnoštvo prigovora da se voda ne smije „krasti“ jer je vode rijeke Like pripadaju HEP-u. Rijeka Lika je tisućama godina naša, protječe kroz sva naša sela i mi je smatramo svojom. Mještani i danas uglavnom kriomice uzimaju vodu za navodnjavanje svojih polja.

Kosinj kao moderna Atlantida

Ilija podsjeća kako se na području Kosinja kojega bi uskoro trebalo prekriti novo jezero nalazi mnoštvo arheoloških nalazišta, neprocjenjivih svjedočanstava bogate povijesti ovog dijela Hrvatske.

-Čini se kako smo mi narod koji se ne ponosi svojom baštinom, svojom kulturom. Novo jezero na sreću neće potopiti tzv. pisani kamen u Velebitu, jedinoj pravnoj ispravi koja nam je ostala u Lici iz vremena Rimljana. Nastala je u I. stoljeću kako se za sušnih ljeta dva japodska plemena ne bi sukobljavala oko jednog planinskog izvora. Ja uvijek tvrdim da se taj spomenik kulture nalazi u Austriji ili Njemačkoj da bi ga dnevno došlo vidjeti i po tisuću ljudi. Zajedno s mnogim ostacima rimskih cesta sve ovo čini jednu mikro-cjelinu. Nestat će Gornji Kosinj i njegovi spomenici. Pitam se: za što? Hoće li nas taj projekt energetski spasiti? Tih jedan posto u elektro-sustavu Hrvatske.

Gubimo nepovratno neprocjenjiva bogatstva. Ovdje sam bio s reporterom iz magazina „National Geographic“. Kada sam pokazao samo dio Kosinjske doline čovjek je ostao zatečen i u svojem tekstu  naglasio kako je bio u jednom od najljepših dijelova Hrvatske. Čini se da su toga svjesni mnogi, osim nas samih. Kosinj je neprocjenjivo bogatstvo vode, šuma, kulture i povijesti. Pokušao sam ujediniti ovdašnje ljude, ali je to nemoguće jer sve to traje predugo i ljudi su postali malodušni. Predali su se i puno puta sam čuo „mi tu ne možemo ništa, to se odlučujuće u vrhu države“.

Čini se da su neki „progledali“ tek ove godine kada su započele ekshumacije njihovih predaka kako bi se ti posmrtni ostaci preselili na druga groblja. Osupnulo ih je kada su na grobljima zatekli radnike i bagere koji vrše ekshumacije. Neka su groblja starija od 300 godina i pokojnici to svakako nisu zaslužili. Živi pogotovo, završava Ilija.

Blaga mikro-klima i izuzetno plodno tlo razlog su što su se neki u ovom kraju okušali u uzgoju batata. Ilijina obitelj vrlo uspješno  uzgaja obični i ljubičasti krumpir. Ovu potonju sortu rese mnoge izvrsne nutricionističke osobine. Uoči dolaska ekipe Novog lista u svježem jutru se jedan poskok izležavao na toplom asfaltu ispred kuće obitelji Vukelić. Suprotno uvrježenom strahu od zmija Ilija je dohvatio lopatu i nezvanog gosta prenio  u obližnji gustiš.

-Nikada nisam ubio zmiju. Ovome poskoku nije prvi puta da se susrećemo. I zmije su dio svijeta u kojem živimo i svakako zaslužuju bolji odnos od strane ljudskog roda!