RIJEKA – Više od deset godina pišem o nesuvislosti modela financiranja nacionalnih kazališta u Hrvatskoj, odnosno uopće o činjenici da kao tako mala zemlja imamo čak pet nacionalnih kazališnih kuća. Da, lijepo to zvuči »na papiru«, priča čak i neku nepostojeću priču o kulturnoj decentralizaciji, opiranju zagrebocentričnosti kulture, jer možete pogledati operu ili veliku ansambl-predstavu i u Rijeci, Splitu, Osijeku i Varaždinu, a ne samo u Zagrebu. Ali u stvarnosti gradovi s nacionalnim kazalištima žrtve su tih istih kazališta. Odnosno, budimo precizniji, nisu gradovi žrtve, žrtve su kulturne scene tih gradova, kojima ostaje proračunska crkavica.

Samo ilustracije radi, riječki primjer je prilično plastičan: država za kulturu izdvaja u prosjeku oko jedan posto ukupnog proračuna, dok Rijeka izdvaja od 10 do 20 posto. Osjeti li to kulturna scena u gradu? Ne, zato što najveći dio sredstava »pojede« gladno kazalište, u kojemu stotine ljudi primaju plaću, u kojem je skupo i grijanje i hlađenje, kojem treba održavati zgradu… Jer da bi nacionalno kazalište bilo nacionalno, točno je propisano što sve mora imati i kako mora biti ustrojeno. A to kako je ustrojeno jednostavno je – skupo. I neka je tako, neka nacionalna kultura sva jaja stavi na kup kazališta, ako će to biti dio neke smišljene strategije, o kojoj ćemo onda i mi moći reći svoje mišljenje. Ali ne, nije tome tako zato što u Ministarstvu kulture i medija znaju kako artikulirati kulturne politike i strategije, ili ih uopće imaju; tome je tako iz čiste inercije, povezane s oportunošću.

Frustracija rijetkih

Ministrica tako može bilo kada reći da je na čelu resora u državi koja ima pet kazališnih kuća, a da je praktički za tu činjenicu jedva zaslužna. Ovo »jedva«, umjesto »nezaslužna« stoji čisto zbog sitniša koji iz MKM-a ide kazalištima za programe, jer najveći dio finaciranja najskupljeg dijela kazališta – hladnog pogona – dolazi iz gradskih ili, kao u osječkom slučaju, još i županijskih proračuna. Naravno, Zagreb je od toga izuzet, jer u Zagrebu su osnivačka prava podijeljena ravnopravno između Grada i Države, pa je tamo jedini problem donedavno bio kako izabrati intendanta, kad su na vlasti različite politike i interesi.

Upravo iz rečenih nesuvislosti proizlazi frustracija onih rijetkih nas koji javno izričeno nezadovoljstvo takvim stanjem, a u isto vrijeme suočeni smo i s ozbiljnim salvama kritika, što proizvodi dodatne frustracije. Jer iz kazališta nesposobni intendanti viču da ih želimo ugasiti, što nikako nije točno, gradske vlasti obično šute i prave se blesave, a na marginama nam gradski službenici govore samo o nemogućnosti promjene toga modela, koliko god mi ustrajali pokazivati da je baš to, baš ta nemogućnost jedini pravi njihov posao, a ne, uzmimo, produciranje događaja.

Marko Filipović prvi je riječki gradonačelnik koji je javno progovorio o nesuvislosti toga modela. Jest, načuli smo, gotovo kao trač, da je Vojko Obersnel pokušao razgovarati iza zatvorenih vrata o tome s Ministarstvom kulture, ali javno se nikada o toj temi nije oglašavao, a rezultat tih navodnih razgovora nikada i nigdje nije objavljen. Osim što ga nismo mogli ni vidjeti, ili čuti/pročitati, jer rezultata nije bilo. U svim svojim mandatima poslušno je izdvajao velike novce za Kazalište, gledajući kako ono polako propada, a ne imajući hrabrosti adresirati problem, povući možda i radikalne poteze, ili pak pokazati političku mudrost pa stvoriti pravi konzorcij nezadovoljnih gradova s nacionalnim kazališnim kućama. Ne trebam ni spominjati da ni njemu, a ni drugim gradonačelnicima tih gradova njihovi kulturni pročelnici za to nisu pripremili ni teren ni platformu.

Osječka zrelost

Jasno, može se postaviti pitanje je li uopće politički pametno dirati u to osinje gnijezdo, u taj sustav koji se sad čini već i okamenjen i koji bi mogao biti potencijalna socijalna bomba ako ga se radikalno načne, ali ne znam treba li uopće i analizirati dalje od letimična pogleda na skupoću kazališta, a da se uoči da je posve nesukladna njegovu dosegu, odnosno njihovim dosezima. Kazališta su to u kojima netalentirani intendanti režiraju, jer nemaju novaca plaćati redatelje, pa onda to (opravdano, napominjem) nazivaju svojim poklonima kazalištu, iako bismo mi radije da tih poklona nije bilo. Kazališta su to u kojima zgrade i gledališta propadaju, grijanje i klima jedva rade, ljudima koji više nisu u mogućnosti obavljati zahtjevne poslove nude se sramotne prekvalifikacije, u kojima s ansamblima nema tko raditi, čiji su ansambli nedovoljno dobri, ili zaposleni itd., itd. A sve to zato što kazališta, uz udovoljavanje zadaći i formi koju im zakonodavac propisuje, nemaju dovoljno novaca za ono ključno: program i opće funkcioniranje.

Što se uopće može učiniti? Osijek je pokazao određenu zrelost. Doskočio je činjenici preopterećenosti gradskog budžeta za sav taj teatar tako što je uključio i Županiju. Najpoštenije bi bilo tripartitno sufinanciranje, u jednakim omjerima između Grada, Županije i Države. Na taj način, i samo na taj način, Hrvatska bi mogla imati pet nacionalnih kazališnih kuća koje ne bi klale proračune gradova u kojima se nalaze. Ali za takvu promjenu potrebno je puno političke pameti, udruživanja, lobiranja. No prije svega hrabrosti, jer bi se putem možda morala artikulirati i teza da je financiranje kazališta koje nudi Ministarstvo dalje nemoguće i da treba donijeti političku odluku o ukidanju nacionalne kazališne kuće te osnivanju komunalnog kazališta u skladu s mogućnostima grada. I ako će ovo netko opet shvatiti kao moje pozivanje za ukidanje »Zajca«, neka, ali još ću jednom upozoriti da u ovom prijedlogu nema ni slova o modelu toga komunalnog kazališta, o čemu bi svakako trebalo povesti i ozbiljnu javnu raspravu.

Kikiriki povećanje

Naravno, za tako radikalnim potezom ne bi bilo potrebe ako bi uspio tripartitni dogovor pa da na sebe preuzmu dio toga financijskog tereta županije i Ministarstvo. To se u ovoj fazi sigurno neće dogoditi, kao što smo već pisali i kao što je jasno iz prvih reakcija iz PGŽ-a, o čemu smo ovih dana izvijestili. Župan Komadina tako je jasno poručio da on može razgovarati, ali da model suvlasništva nad Kazalištem ne prihvaća. Ministarstvo kulture i medija nije se, naravno, oglašavalo, ali ono dovoljno govori i aktualnim Zakonom o kazalištima, u kojem je sve kako smo ranije naveli.
Komadina tako izravno poručuje da eventualno može razgovarati o povećanju programskih sredstava, ali ja kažem da će to i dalje biti kikiriki. Bilo to 250.000 kuna koliko su gradonačelnik i njegov komunikacijski tim mislili da Županija daje, i što smo napisali u tekstu u kojem smo progovorili o Filipovićevoj inicijativi, ili 500.000 kuna koliko doista daje, a na što su nas upozorili iz Županije. No iza ove diskrepancije u brojkama čuči još jedna zanimljivost. Naime u Županiji nam kažu da su oni i na tih 500.000 kuna, koje dodjeljuju Kazalištu u sklopu posebnog programa financiranja »(Za)voli kazalište« riječkom kazalištu dodjeljivali još i sredstva iz Javnih potreba u kulturi. Kažu dodjeljivali, jer se Kazalište za ovu godinu na natječaj nije ni javilo. Zanimljiva aljkavost, s obzirom na to koliko im novac nedostaje, i koliko to snažno i uvijek artikuliraju. No dakle, bilo to 250, 500 ili 550 tisuća županijskih kuna, to na stvari ništa bitno neće promijeniti, jer, podsjetimo, »Zajc« godišnje košta 50-ak milijuna kuna.

Osnažiti Javne potrebe

No ono što je najvažnije, a proizašlo je iz cijele ove javne artikulacije problema, uopće s tim problemom nema veze, iako, reći ću to jasno, snažno podržavam ovu gradonačelnikovu inicijativu i želim mu što više angažmana oko nje i, posljedično, uspjeha. Kao i političke umješnosti i pameti, koja će mu trebati kako u savjetodavnom, tako i u praktičnom i konkretnom smislu stvaranja platforme za djelovanje. Ono što je u ovom trenutku važno, tiče se gradonačelnikova odgovora na ključno pitanje o potencijalnim »oslobođenim« novcima, koji bi se dogodili iz bilo kakvog uspjeha inicijative. Pitali smo ga, naime, bi li ti novci ostali kulturi, a pitali smo i kulturnog pročelnika Ivana Šarara je li artikulirao gradonačelniku potrebu, i u kojem dijelu, za tim novcima. I obojica su pritom adresirala Javne potrebe u kulturi, koje u ovim proračunskim okolnostima dobivaju premalo.
Marku Filipoviću stoga honoriramo prvo javno i jasno artikuliranje nesuvislosti modela financiranja kazališta s pozicije riječkog gradonačelnika, za što njegov prethodnik ili nije imao hrabrosti ili je to smatrao manje važnim, odnosno nepromjenjivim, što je svejedno, jer rezultat je perpetuiranje neodrživog modela. U isto vrijeme Filipović je javno izrekao i stav da je potrebno osnažiti Javne potrebe u kulturi, dok je pročelnik izrazio i točno artikulirao činjenicu da ovake Javne potrebe, pogotovo bez tih imaginarnih oslobođenih sredstava, ne daju dovoljno s obzirom na potencijal lokalne scene i zahtjeve publike. A ne daju dovoljno zato što i unatoč visokim gradskim izdvajanjima za kulturu najveći dio novca ode u Kazalište. Vrzino je to kolo, a možda i neraspetljivi gordijski čvor, no dvije artikulacije ipak su se dogodile, i obje su bile dovoljno javne i jasne da ih jako dobro zapamtimo.