snimio Vedran Karuza
Komemoracija Miri Furlan u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca pokušala je odati počast Glumici, ali i poslati poruku nezaborava kako onog lijepog što vezujemo i što ćemo vezivati uz Miru Furlan tako i onog ružnog što ju je pratilo, a s njome samom nije imalo nimalo veze...
povezane vijesti
RIJEKA – Sve je u životu Mire Furlan bilo dramatično. Ili smo mi to tako doživljavali. Njena gluma, njeni dolasci, njeni odlasci, pogotovo odlasci, pa tako i ovaj posljednji, konačan. Pa tko danas, u eri koronavirusa, podliježe virusu Zapadnog Nila? Konačni odlazak Mire Furlan utoliko je dramatičniji, mjereno očima onih koji su ostali, dakle nas. Mi, ili neki među nama, u njenom su se odlasku podsjetili jednog drugog, iznuđenog, sramotnog odlaska, odlaska glumice kojoj se odriče ljudskost, koju se proglašava nepoćudnom, viškom. Mi, ili neki među nama, probali smo, pak, zaboraviti da smo je otjerali, ili da smo tada, tih zapjenjenih devedesetih, odšutjeli njen odlazak. Mi, ili neki među nama, danas imamo obraza govoriti o Miri, a devedesetih smo je tjerali.
Komemoracija Miri Furlan u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca pokušala je odati počast Glumici, ali i poslati poruku nezaborava kako onog lijepog što vezujemo i što ćemo vezivati uz Miru Furlan tako i onog ružnog što ju je pratilo, a s njome samom nije imalo nimalo veze. Ili kako je to rekla jedna od govornica, teatrologinja Lada Čale Feldman, »Zajc« je jedino mjesto u Hrvatskoj s kojega se o Miri Furlan uopće može govoriti bez potrebe da se naknadno ispiru loše savjesti, jer jedino »Zajc« je u njoj vidio živu i nasušno potrebnu umjetnicu koja ima još štošta dati.
Sramne 90-e
Program u »Zajcu« uključivao je obraćanje petero govornika uživo, uz Čale Feldman i voditelja komemoracije intendanta Marina Blaževića, još i ona filozofkinje Sanje Bojanić, gradonačelnika Vojka Obersnela i kulturologa Nikole Petkovića, kao i druge priloge nezaborava, čitanja pjesama i drugih tekstova Miri Furlan u čast, ili na spomen, prikazivanje filma Marina Lukanovića u povodu njena nastupa u predstavi »Vježbanje života – drugi put«.
Blažević je dramaturški razlomio prisjećanje na druženje s Mirom Furlan i Nevom Rošić, svojim glumicama u »Vježbanju života – drugi put« tijekom komemoracije, pa je na početku rekao da su obje na tom druženju rekle da bi sve u životu, kada bi im se pružila prilika, učinile isto. Za kraj se, pak, podsjetio uloga koje su još htjele igrati zajedno. Pa je tako Neva trebala biti Gertruda, a Mira Hamlet u »Hamletu«, Neva je trebala biti Kralj Lear, a Mira Luda u »Kralju Learu«, a u »Elektri« Neva je trebala biti Klitemnestra, dok je Mira trebala biti, dakako, Elektra.
Obersnel je uz prisjećanje na glumicu i njene uloge podsjetio i na sramnu epizodu iz 90-ih, kada je Mira Furlan doživljela progon, kada je otjerana iz svoga grada, proglašena pogrešnom jer je voljela onoga koji se nije uklapao u kalup društva. »Bila je kriva zbog ljubavi«, rekao je Obersnel.
Posljednja pozornica
Nikola Petković prisjetio se triju upoznavanja s Mirom Furlan, studentskih dana u kojima ju je kao mladi novinar trebao intervjuirati, ali i njihova američkog iskustva, koje su oboje imali, a iz čega je izvukao pojam raseljenosti, koja se smješta između žudnje za pripadanjem i samog pripadanja.
Sanja Bojanić, kako je to Blažević rekao, bila je spona između Mirinog kazališnog i riječkog sveučilišnog života. Ona je o Miri Furlan govorila u prezentu, toplo se prisjećajući druženja i pripremanja za Mirin rad sa studentima.
Osim govornika uživo, u Zajcu su kroz glumice Tanju Smoje i Jelenu Lopatić govorile još i Heni Erceg i Mima Simić, prva polemički i oštro zboreći o licemjerju onih koji su Miru 90-ih tjerali, a danas se tobože ispričavaju, a druga prisjećajući se američkih i hrvatskih druženja s glumicom, prijateljicom.
Glumica Ivna Bruck pročitala je pak 30. Shakespeareov sonet, prema želji Louisa Fantasije, dekana Fakulteta i pročelnika Odsjeka Liberal Arts and Sciences na New York Film Academy Los Angeles, gdje je Mira Furlan bila profesorica.
Za kraj komemoracije pušten je song Mire Furlan s kraja predstave »Vježbanje života – drugi put«, a pljesak je nakon toga još dugo odzvanjao posljednjom kazališnom pozornicom po kojoj je ova glumica kročila.
