U povodu blagdana svete Cecilije, 22. studenoga, u župnoj crkvi sv. Josipa u Praputnjaku župnik vlč. Marinko Kajić slavio je misu s nakanom za sve pokojne pjevače i orguljaše iz župe.

Nakon mise slijedio je domjenak koji je, kao i inače, u povodu proslave sv. Cecilije upriličio župnik. Ujedno je to bila prigoda kojom je Župa sv. Josipa dvjema pjevačicama uručila zahvalnice za dugogodišnje aktivno sudjelovanje u župnom pjevačkom zboru. To su gospođa Blanka Mavrić, koja je u 91. godini života i godinama je pjevala u zboru skupa sa svojim, sada pokojnim suprugom Stanislavom i gospođa Ivana Seka Miloš, koja u 89. godini života i dalje redovito dolazi na svete mise i probe. Zahvalni na svjedočanstvu vjere, zaželjeli smo im još mnogo godina u zdravlju i radosnom slavljenju Gospodina pjesmom«. Ovaj je tekst objavljen u prošlom broju časopisa Zvona, a tragom te informacije, naša je novinarska ekipa potražila jednu od članica zbora, gospođu Blanku Mavrić, s kojom smo napravili razgovor. Ali, nije to bio običan razgovor, bilo je to ugodno dvosatno druženje s tetom Blankom, živućom encikopedijom, gospođom koja redovito čita knjige, koju zanima politika, koja gleda vijesti, turske serije, koja je ponosna majka Branka i Jadranke, još ponosnija baka troje unučadi i prabaka dvoje praunučadi, ali iznad svega jednom toplom i pametnom te milom osobom. Unatoč poznim godinama, gospođa Blanka je vrlo suvisla osoba s odličnom memorijom, koju pamćenje još uvijek dobro služi. Kao i zdravlje, iako ima manjih problema sa srcem i slabije čuje, ostalo je, reklo bi se – po PS-u.

Pjesma koja liječi

Blanka Mavrić rođena je 1933. godine, krajem listopada prošle godine napunila je 91 godinu, a s ponosom može reći kako iza sebe ima čak šezdeset godina »staža« pjevanja u župnom pjevačkom zboru Župe sv. Josipa na Praputnjaku. Pjevati je počela još kao četrnaestogodišnja djevojčica i u zboru ostala punih šezdeset godina, sve do svoje 74. godine.

Foto Marko Gracin

– Moj je otac bio mežnjar, zvonio je u crkvi, često me vodio sa sobom i ja sam naučila zvoniti. Kada bi netko umro, zvonilo se tri puta ako je ženska osoba, a dva puta ako je muška osoba. Međutim, pored zvonjave, privukla me pjesma, zbor, zvuk orgulja. Počela sam pjevati sa starijim pjevačicama, koje su s vremenom odlazile, a mi mladi smo ostali. Moj, danas pokojni suprug Stanislav pjevao je u zboru punih pedeset godina. Suprug mi je bio s Krasice, upoznali smo se na tancima, koji su se održavali subotom. On je bio deveto dijete u obitelji, bio je jako radišan čovjek, a upoznali smo se kada je došao iz vojske. Nažalost, napustio nas je 2017. godine, a imali smo uistinu sretan brak, pun ljubavi i poštovanja, 2005. godine obilježili zlatni pir, 50 godina braka, u kojem smo dobili dvoje djece, priča gospođa Blanka.

Vraćajući se na vrijeme provedeno u zboru, prisjeća se kako su probe imali u kloštru, jer je tamo bilo toplo, ona je bila sopran, a njezin suprug bas. U kloštru je bio i pijanino koji je darivala obitelj Grivičić, da bude upravo za zbor, ali i za one koji žele naučiti svirati.

Foto Marko Gracin

– Bio je to jedini formirani zbor takve vrste u ovom dijelu naše županije, imali smo i zborovođu i orguljaša. Imali smo redovite probe, nastupali smo u našoj župnoj crkvi, kao i u okolnim mjestima, gdje smo pjevali u raznim prigodama, najčešće za vrijeme obilježavanja dana mjesta, a pjevali smo i na pogrebima. Posebno nam se svidjela pjesma »Ja se vraćam domu svom«, koju nam je donijela jedna od naših članica iz Crikvenice. Pjevanje smo uistinu shvaćali ozbiljno. Moj je suprug, koji je, kako sam već rekla, bio vrlo radišan, radio u smjenama u škveru u Kraljevici, pješke je išao na posao i s posla, znao je doći na kratko kući, presvući se i odmah na probu pjevanja, iako ga je na šparhetu čekao ručak. On bi rekao »ki pjeva, duplo Boga moli« i ostavljao ručak za poslije probe, bilo mu je pjevanje jako važno. Mi nismo znali note, nismo se za to školovali, ali smo po notama učili, imali smo jedno vrijeme i učiteljice glazbe iz Zagreba. Orgulje su nekada bile na mih, a potom na struju, svako vrijeme nosilo je nešto svoje, ali sve je imalo svoje čari. Znalo je biti ružno vrijeme vani, sjećam se kako je jednom tako jako padala kiša, a mi smo došli pješice na probu, mokri i pokisli, znali su nas opominjati da ćemo se prehladiti tako mokri sat vremena u crkvi. Ali, to nama nije bilo važno, htjeli smo odraditi probu, pa makar i u mokrim postolima, govori gospođa Blanka te dodaje kako je posebno lijepo bilo pjevati na svečanim misama.

Život »po urici«

Gospođa Blanka danas živi na Praputnjaku s kćeri Jadrankom Ajvaz, dugogodišnjom, danas bivšom predsjednicom baštinske udruge Težakinje i težaki z Praputnjaka, aktivnom i svestranom čuvaricom baštine svog Praputnjaka i cijelog bakarskog kraja. Žive u slozi, ljubavi i uzajamnom razumijevanju i poštovanju, a Jadranka Ajvaz za svoju majku kaže da je živa enciklopedija, koja »iz rukava baca« godine i obljetnice važnih događanja iz života njihove skladne obitelji. Nerijetko i nju samu ispravlja kada pogriješi neki datum ili važnu obljetnicu.

– Moja majka živi po urici – ustaje u 8.30, popije kavu, potom čaj s keksima, uz to i tablete koje redovito uzima kao terapiju. U podne je ručak, najčešće ja kuham, ali nerijetko se i ona »uhvati šparheta« i skuha nam neku od svojih odličnih maneštri. Slijedi serija »La promesa«, pa odmor do 15 sati, kada uzme neku od svojih knjiga. Čita po jednu knjigu tjedno, najčešće one s ljubavnom tematikom, ali nisu joj mrske ni druge teme. U 16 sati je tea time, čaj i keksi, onda slijede vijesti, pa turska serija, pa dnevnik, pa opet serije. Kod nas je po cijeli dan upaljena televizija, sad ju je ugasila jer je čula da vi »iz novina« dolazite. Bila je jako uzbuđena kad sam joj sinoć rekla da ćete je posjetiti, uzbuđena, ali i ponosna, osjećala se važnom, govori kći Jadranka.

Foto Marko Gracin

Dodaje kako njezinu majku zdravlje dobro služi, malo slabije čuje, ali inače je drugo u redu. Kada su svi u kući imali koronu, gospođa Blanka najbrže se oporavila i dignula prije svih.

– Ja brinem o čistoći našeg doma, a ona mi prigovara, posebno kada idem čistiti konobu, ona dođe za mnom i traži mane, pa popravlja ono što joj nije po volji, govori sa smijehom Jadranka Ajvaz.

Ruki pune dela

Blanka i Stanislav Mavrić sve što su stekli djelo je njihovih ruku. »Nan ni dal niki niš badava, sami smo sojin rukami se storili«, govori gospođa Blanka. Njezin je otac imao 65 godina kada se ona rodila, bio je udovac prije braka s njezinom majkom.

Foto Marko Gracin

– Nažalost, život mog oca prije naše obitelji obilježila je tragedija. On i njegova prva supruga izgubili su sina jedinca, mog polubrata Marijana, koji je nestao za vrijeme Prvog svjetskog rata. Kada je moj otac preminuo, brzo sam se morala zaposliti, imala sam šesnaest godina kada sam krenula raditi u Istravino u Rijeci. Ustajala sam oko četiri sata ujutro, da bi stizala na vlak koji je sa Škrljeva za Rijeku kretao u 5.15. Bilo je dana kada sam radila po cijeli dan, a nekada bih poslije podne dolazila doma. Bilo je teško pješačiti posebice zimi, kada bi zapao snijeg. Suprug i ja oženili smo se 1955. godine, a već 1959. godine kupili smo ovu kuću na Praputnjaku. Bilo je teško, ali sve smo sami stvorili, a tada je s nama bila i moja mat bez penzije, imala sam i mlađeg brata za školovati, govori gospođa Blanka pokazujući ruke na kojima se vide tragovi života i godina provedenih u radu.

Ali, nastavlja, ne žali ni za čim, jer je uvijek imala skladnu i složnu obitelj, život pun ljubavi i poštovanja, kakav ima i danas sa svojom djecom, unučadi i praunučadi.

Foto Marko Gracin

– Kada smo za blagdan Svih svetih bili na groblju, iza nas je išao Milan Rončević (predsjednik VMO-a Praputnjak i Gradskog vijeća Bakra, op. a.). Rekao je mami, koja je polako hodala ispred njega, tek lagano se pridržavajući uz moju ruku, »ala teta Blanka, homo«, ona mu je odgovorila – »ću Milaniću«. Na to je on njoj rekao: »morate do stote, da vam Klare (Tomislav Klarić, gradonačelnik Bakra, op.a.) i ja dođemo na slavlje z rožicah«. Svi smo se na to nasmijali, kaže Jadranka.

Takve želje, da se ponovo vidimo na njezin stoti rođendan, teti Blanki poželjela je i naša novinarska ekipa. Ona nas je ispratila s poljupcima i zagrljajem, u pratnji svoje kćeri Jadranke, unuka Stanislava i Jurice te psa Bona.

Maškarana zečica u mirovini

Voljela je teta Blanka zajedno sa svojim suprugom i prijateljima te ostalim članovima obitelji poći i u maškare. Išli su zajedno na maškarane tance, ali i na Riječki karneval u Rijeku. Šivali su se kostimi, pripreme su bile ozbiljne, a jednom je Blanku, tada već u mirovini, kao i njezine prijateljice, također žene u godinama, »zapao« kostim zečice.

– Župnik prilikom ispraćaja maškara nije mogao vjerovati kada ih je vidio, bilo je to presmiješno, govori Jadranka.

Dodaje kako je njezina majka često bila i na alegorijskim kolima.

– Jednom prilikom na kolima smo imali i šternu, iznad nas trse s grožđem, koje smo dijelili građanima. Moja prijateljica je bila sa mnom na kolima i pekla je ribe na pokretnom roštilju, a ja sam »kalala vodu u bunar«. Trajalo je to neko vrijeme, a onda mi je ona rekla kako se sva zaprljala te kako je mene zapao lakši posao, jer sam samo s vodom radila, kaže gospođa Blanka, koja je aktivna bila i u drugim svečanostima i slavljima, poput obnove običaja koledvanja kada je znala ispeći zdjele i zdjele fritula za sudionike i posjetitelje, ni sama im ne zna točan broj.

Tetu Blanku zanima i politika

Gospođa Blanka glasala je na svim dosadašnjim izborima, međutim, na ovim posljednjim, predsjedničkim, nije se osjećala baš sigurnom da ide na biralište, pa je odlučila glasati doma.

– Rekla mi je neka idem u Rijeku i prijavim je za glasanje kod kuće. Pitala sam joj da gdje je to čula, a ona mi je odgovorila da su tako rekli na vijestima. Ja sam ju prijavila i članovi izbornog povjerenstva s našeg birališta uistinu su došli kod nas doma, kaže Jadranka.

Teta Blanka dodaje:

– Je, je, bili su, ja sam ih dočekala z čokolatinimi i z čajen, kao i pripremljenom osobnom iskaznicom. Oni su meni dali listić, ja sam sjela za stol, a oni su se okrenuli da mi osiguraju privatnost, da ne vide koga ću zaokružiti.

Zanima gospođu Blanku i vanjska politika, pa je tako za vrijeme jednog ručka pitala kćer Jadranku da »ča je ono kod Gaze?«. Ona ju je u čudu gledala i rekla joj: »mama, pa to ni svjetski umovi neće riješiti, a kamoli mi«.

Foto Marko Gracin

– Eto, tako smo nas dvije i politički komentatori, govori Jadranka Ajvaz.

Se za župu

Jedno vrijeme u zboru je bilo i po trideset pjevača, a s vremenom se broj smanjio, stariji pjevači su odlazili, a mlađi ostajali. Gospođa Blanka i njezin suprug nisu samo pjevali, bili su vrijedni župljani koji su u mnogobrojnim prilikama pomagali svojoj Župi.

– Pomagali smo i u crkvi i oko crkve. Jednom su nas, u božićno vrijeme, zamolili da donesemo dvije jelke za crkvu. Zapadao je veliki snijeg, takvoga već dugo nema u ovim krajevima, a suprug i ja smo pješice, s plašćenicama na ramenima, krenuli u lepeničko polje, preko Tuhobića. Trebalo nam je oko dva sata u jednom i isto toliko u drugom smijeru. Moj suprug nasjekao je nekoliko jelkica, dvije za crkvu, a dio za prodaju. Nije tada bilo dopošija, a čizme su nam bile stare i šuplje, tako da smo bili mokri i promrzli. Na sve to, ja sam se po povratku popiknula na putiću i pala te pri tom dobrano oderala koljena.