Nedodirljiva Danska i prohladna neradna nedjelja očito su učinili svoje, poraz hrvatske rukometne reprezentacije u finalu svjetske smotre u gradu na Rječini popraćen je očekivano s daleko manjim zanimanjem nego su to svojevremeno prolazile izvedbe Vatrenih.

No, i junaci Dagura Sigurdssona koji su napravili već veliku senzaciju samim ulaskom u finale imali su svoju podršku, uglavnom u gradskim klubovima, na terasama i unutarnjim prostorima riječkih kafića i onih na periferiji.

Također očekivano, osjećaji su se miješali kako se mijenjao rezultat na semaforu, riječkom žilom kucavicom na desetak stupnjava Celzijusa isprva su vladali uzdasi, optimizam, dosta pljeska…, a kako je rezultat kopnio sve je više padalo i raspoloženje.

Hrvatska nije uspjela dignuti ritam igre i energiju, a sjajni Danci odjurili su do četvrtog uzastopnog naslova u povijesti. I to sa stopostotnim učinkom, uostalom izuzev Hrvatske i Češke sve su protivnike pobjeđivali s više od deset golova razlike.

Mladenački ritam

Najživlje je bilo na terasama Korza ispred kojih su se uz goste načičkali slučajni i prolaznici koji su ciljano svratili pogledati finale, dosta gromoglasno bilo je na najpoznatijem riječkom šetalištu, a u svom mladenačkom i navijačkom ritmu živio je i Klub mladih Rijeka u ulici Erazma Barčića.

Isprva je sve pomalo izluđivao čudesni vratar Emil Nielsen, Hrvatska je teško igrala protiv duboke danske zone, a zadovoljstvo su kvarili i golovi sjajnog Mathiasa Gidsela, prvog topnika svjetske smotre.

Vrhunac pozitivnih vibracija doživljen je kod dolaska na minus jedan za Dance (7:8), činilo se da je Hrvatska spremna zagorčati život svjetskim prvacima, ali do odmora sve je opet splasnulo.

– Danska je opaka, jaka…, ali nedostaje nam više hrabrosti. Trebalo je igrati muški kao protiv Francuske – ustvrdio je jedan od navijača odjenut u kockice uoči odmora.

Pohvale na oproštaju

Nastavak je donio nove refule osjećaja, sve se ponovo miješalo, a dobar dio navijača kao i da se pomirio sa sudbinom koja kao da je bila unaprijed zapisana.

– Bravo Kuzma! Zašto baš sada Glavaš!? – moglo se čuti početkom nastavka nakon jedne obrane Dominika Kuzmanovića i promašaja Filipa Glavaša iz sedmerca.

U trenucima kad je je Danska otišla na plus deset (14:24) većina je bila pomalo rezignirana, drugi dio pratitelja pljeskom je pratio svaki potez i gol Sigurdssonovih igrača preodređenih na srebro u ovom finalu.

Kada je zaostatak prepolovljen, popravilo se i raspoloženje, izostala je ove nedjelje rukometna rijeka snova, no čekaju se srebrni junaci iz Osla. Hrvatska i Rijeka imaju se čime ponositi, na Kvarner dolaze sa srebrom velikog sjaja Ivan Pešić, Tin Lučin, Filip Glavaš i Veron Načinović. Naravno i Valter Matošević, trener vratara koji je u Rijeku donio već jedno zlato. Sada donosi drugo svjetsko srebro…

Riječke ljubitelje rukometa oduševilo je i sportsko ponašanje dvaju velikih protivnika na parketu i oproštaj dvije ikone. Domagoj Duvnjak, Đakovačko srce i Igor Karačić, Mostarski dijamant oprostili su se od reprezentativnog rukometa na najbolji način nakon što se ispisali bajkovite stranice hrvatskog rukometa.

Riječani su to znali pohvaliti u svojim komentarima. Ponosni su kao i svi na svoje srebrne.