RIJEKA – Kada bi čovjek stao i razmislio što pokazati turistima u Rijeci, jedna od prvih stvari koja pada na pamet je Teatro Fenice. Riječ je o jedinstvenom objektu koji je kulturno dobro, smješten je u samom središtu grada, pet minuta hoda od Korza. To je u teoriji. U praksi bi bilo najbolje maknuti Teatro Fenice iz svih vodiča i ako je moguće, onemogućiti Google Earthu da pokazuje tu lokaciju kojom bi se svaka sredina koja drži do sebe hvalila. U našem slučaju, riječ je o sramoti i neznanju kako iskoristiti golem potencijal koji to kulturno dobro ima. Kako sada stvari stoje, a da se iščitati iz izjava pročelnika Odjela gradske uprave za kulturu Ivana Šarara, Grad Rijeka više nije ni zainteresiran za kupnju kulturnog dobra.

– Stavljanje Teatro Fenicea u funkciju svakako je interes Grada Rijeke, no to nipošto ne znači i nužnu kupnju objekta i izdvajanje velike svote proračunskog novca u tu svrhu, a nakon toga i ulaganje u obnovu objekta. Za stavljanje objekta u funkciju provođenja raznih gradskih projekata dovoljan je partnerski odnos Grada i vlasnika. Gradske ustanove u kulturi, kao i drugi dionici na kulturnoj sceni, mogu realizirati programe u Teatro Feniceu bez da Grad bude vlasnik tog prostora, a Grad Rijeka može sufinancirati potpuno nove programe koji bi se u tom prostoru odvijali, bez da bude vlasnik prostora. Također, stručne službe Grada Rijeke spremne su dati doprinos u razradi mogućih scenarija obnove. Grad Rijeka ne planira kupiti tu zgradu i nema za to planirana sredstva. Jer, kao što je rečeno, provedba raznih programa i obnova zgrade moguća je i bez da Grad Rijeka postane vlasnik prostora, pojasnio je Šarar prije nekoliko dana i eksplicitno poručio da u biti Grad Rijeka neće poduzeti ništa kada je riječ o spašavanju ovog kulturnog dobra.

Skupa sanacija

Valja podsjetiti da je bivši gradonačelnik Vojko Obersnel pojašnjavao da je Grad Rijeka odbio ponudu stečajnog upravitelja tvrtke Rijekakino koja je završila u stečaju za kupnju Teatro Fenicea od 11,5 milijuna kuna, a to je bilo u rujnu 2020. godine, jer u gradskom proračunu nije bilo sredstava, a dodatni problem je taj što u sanaciju zgrade treba uložiti više od 25 milijuna kuna.

– Ako se nitko ne prijavi, stečajni upravitelj će biti dužan ponoviti natječaj s nižom cijenom. Nije riječ samo o kupnji zgrade. To je i obveza za uređenje zgrade koje prema nekim procjenama stoji najmanje 25 milijuna kuna. Ako do kupnje i dođe, treba se nadati da će biti nekih europskih natječaja za zaštitu kulture baštine. U svakom slučaju, čak i da netko Teatro Fenice kupi, tu zgradu može jedino koristiti kao kino, kazališni ili kongresni centar bez nekih većih intervencija u i na prostoru, a ne za druge komercijalne svrhe, jer je pod zaštitom, pojasnio je tada Obersnel. Dakle, taktika »mi novca nemamo«, a ako netko i kupi, vezane su mu ruke jer se zgrada može koristiti isključivo za kulturne programe traje i do danas, a trajat će očito sve dok se zgrada u potpunosti ne uruši sama od sebe.

Secesijska zgrada nalazi se na Listi zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske / Snimio Vedran KARUZA

Vezane ruke

Da se razumijemo, Grad Rijeka nije krivac za sudbinu reprezentativnog kulturnog dobra. Najveći krivac je hrvatska tranzicija i zato još jednom valja podsjetiti kako su se stvari odvijale. Problemi su počeli kada je tvrtka u vlasništvu Mirka Pavičića kupila tvrtku Rijekakino, a samim time preuzela i nekretnine, odnosno zgrade. Bile su to 1990-e i stvari su tada donekle držale vodu jer je Teatro Fenice bio u funkciji, jer su se prikazivali filmovi u kinu, a dvorana se često rentala za predstave i razna politička i ina događanja. Što je riječki tajkun namjeravao napraviti s Teatro Feniceom vidljivo je iz sudbine nekadašnjeg kina Garibaldi u Ulici Ante Starčevića u kojemu je danas prodavaonica kozmetičkih proizvoda. Menadžment Rijekatekstil-Domusa je Teatro Fenice vidio jedino kao priliku da se poveća kapital i na taj način kapitalizira investicija u Rijekakino, ali problem je bio u tome što je zgrada proglašena kulturnim dobrom, pa su Pavičiću i njegovom menadžmentu bile vezane ruke. Bilo je tu pokušaja da se odradi trampa za gradske poslovne prostore, ali do dogovora nije došlo, pa se Teatro Fenice pretvorio u Pavičićev mrtav kapital. Prije nego što je tvrtka otišla u stečaj, u nekoliko navrata se Teatro Fenice nudio na prodaju, ali iznos koji je tražio vlasnik bio je sve samo ne prihvatljiv i teško bi se kupovina u to vrijeme mogla opravdati kao racionalan potez gradskih vlasti.

Propala prilika

Prilika da se nešto pokrene propala je u vrijeme kandidature za Europsku prijestolnicu kulture zbog toga što je vlasnik bio privatan, pa se nisu, prema tumačenju gradskih vlasti, mogla povući europska sredstva za obnovu. Cijelo to vrijeme Ministarstvo kulture i riječki konzervatori nisu našli načina kako bi natjerali privatnog vlasnika da krene u obnovu i sanaciju, čak ni onda kada su za zgrade počeli padati komadi betona i ugrožavati sigurnost građana. Izdavana su rješenja, vlasnici su ih uredno ignorirali i nikom ništa. Osim što je stavljena zaštitna ograda kako bi se onemogućio prilazak zgradi. Kulturno dobro koje bi trebalo biti magnet istim tim građanima da ga posjećuju, ograđeno je od njih ogradom i zabravljenim vratima, kako prostora u kojem su se prikazivali filmovi tako i nekadašnje Opere koja je smještena ispod dvorane i jednako je tako nekada bila reprezentativni prostor, a danas je prazan i propada.
U prošlom mandatu Gradskoga vijeća gradski vijećnik Marinko Koljanin trudio se da se stvari pomaknu s mrtve točke, učestalo je upozoravao na nebrigu koja dovodi do propadanja, čak je osnovano i neko povjerenstvo, ali pomaka nije bilo. Podršku je Koljanin imao od Liste za Rijeku koja je na prošlim izborima ostala bez parlamentarnog statusa. Kako se trenutačno čini, aktualni saziv gradskoga parlamenta nije previše zainteresiran za sudbinu Teatro Fenicea. Kao da su se svi pomirili s tužnom sudbinom ovog 1914. godine izgrađenoga reprezentativnog kulturnog objekta i čekaju da se zbog nebrige i neodržavanja sve uruši. Kao, recimo, lansirna rampa torpeda na Mlaki. Još bi čovjek i mogao shvatiti da je to, nažalost, tako, da se poduzelo sve što se moglo poduzeti. Ali nije.

Riječko siroče

Zato bi sada bilo dobro nastaviti tragom onoga što je inicirao Marinko Koljanin, a to je politički konsenzus svih stranaka kako bi se pokrenula inicijativa prema svim nadležnim tijelima i kako bi se pokušao pronaći model za spašavanje ovog simbola Rijeke u središtu grada. Nema nikakvog razloga da se u priču ne uključe Primorsko-goranska županija i da se onda krene prema Ministarstvu kulture koje je pokazalo da je spremno pomoći Rijeci kroz projekt Europske prijestolnice kulture. Najlakše je oprati ruke od svega, kao što to sada radi pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu Ivan Šarar, a ustvari on obznanjuje da je takva politika i stav nove gradske vlasti i gradonačelnika Marka Filipovića. Puno aktivnije oko rješavanja ovog problema trebalo bi biti cijelo Gradsko vijeće jer politika određuje prioritete, a Teatro Fenice mora biti jedan od riječkih prioriteta. Grad koji se ne brine o prošlosti, a najvažniji dio te prošlosti je kulturno naslijeđe, teško da može računati na svijetlu budućnost. Trenutačno je Teatro Fenice na papiru kulturno dobro, a ustvari siroče osuđeno na propast zbog dugogodišnje nebrige riječkog tajkuna Mirka Pavičića i njegove tvrtke koja je u toj zgradi vidjela jedino priliku za zaradu, jer tranzicijski kapitalizam nije imao osjećaj prema povijesti i kulturnom naslijeđu. Ali Teatro Fenice je politička sramota i gradske vlasti i svih ostalih političkih aktera koji su se pomirili da ne mogu ništa napraviti osim ponekad, kada nemaju ništa pametnije za pitati, na Aktualnom satu gradskog parlamenta podsjetiti na tužnu sudbinu kulturnog dobra kojim bi se svaki grad na ovome svijetu ponosio, a Rijeka ga se mora sramiti.