Zadnjih mjeseci zgražavamo se nad podivljalim cijenama temeljnih prehrambenih namirnica i higijenskih potrepština, jednako tako nad skupoćom raznih »luksuza«, koji to naravno nisu već su također naše važne životne potrebe.

Mnogi hrvatski građani svoje plaće troše još promišljenije nego prije, ali unatoč tome i sve brže, i mnogima se čini, zapravo znaju, da su sve manje.

Odjeća i obuća iz donacija

Većina građana to može donekle podnijeti organizirajući se u smislu nekih većih ili manjih odricanja, no pitamo se kako li je onima koji ni prije sadašnjih poskupljenja nisu imali dovoljno niti za baš elementarno, za hranu, higijenu, za režije, koji svojoj djeci ni čokoladu ne mogu kupiti, a odjeveni su i obuveni iz donacija.

Dakle, kako li je sugrađanima koji preživljavaju od državne socijalne pomoći, odnosno zajamčene minimalne naknade, kako je zaposlenima s plaćama koje su minimalne i njihovoj djeci, pa umirovljenicima s malim mirovinama, nezaposlenima?

S tim pitanjem posjetili smo riječku Socijalnu samoposlugu »Kruh sv. Elizabete«, koja je projekt Franjevačkog svjetovnog reda, a čiji su korisnici građani upravo s takvim, najnižim prihodima – odnosno s pitanjem kako se svekolika skupoća odrazila na rad Socijalne samoposluge.

Pitamo na tome mjestu, jer upravo oni koji tamo rade, tj. volontiraju znaju kako je najpotrebitijima – jer o njihovom stavu prema siromašnima sve govori geslo pod kojim djeluju: »Siromaštvo nije izbor, pomaganje jest!«

– Ljudi su u šoku, prva je rečenica koja je samo izletjela Elidi Verunici, voditeljici Socijalne samoposluge.

– Suosjećamo s našim korisnicima jer sva ta poskupljenja hrane su se jako na njih odrazila. Svi naši korisnici žive ili od zajamčene minimalne naknade ili od izrazito malih plaća i mirovina.

Ima među njima puno samaca, koji su baš potrebiti, ima samohranih majki, puno obitelji koje su podstanari, koje imaju izrazito male prihode, koje su u dugovima.

Vidimo i čujemo njihove strahove, njihovu zabrinutost, i nemoć mnogih od njih. Naši mjesečni paketi pomoći najsiromašnijim sugrađanima ne sadrže veliku količinu namirnica i higijenskih potrepština, ali oni ih prihvaćaju sa zahvalnošću.

U njihovoj neimaštini ipak im to ulje, mlijeko, tjestenina, palenta…, koje im jednom mjesečno dajemo malo olakšaju život. I sada Socijalna samoposluga ima uobičajeni broj korisnika – oko 600 kućanstava.

Jako je puno samaca, ali mnogi su i obiteljski ljudi tako da je ukupan broj korisnika samoposluge oko 1.200 osoba, većinom Riječana i tek poneki iz bliže riječke okolice.

Većina njih su stalni, dugogodišnji korisnici, a manji dio njih, oko 60 na razini godine, prestane primati ovu humanitarnu pomoć, dok istovremeno godišnje dobivamo oko 70 novih korisnika.

Novi korisnici su uglavnom samci i obitelji, koji ne ostvaruju prihode, nemaju zakonsko pravo, ili su ostali bez posla, objasnila je Verunica.

Sugrađani pomažu

Pitamo kako sada, kada je sve puno skuplje, Socijalna samoposluga uspijeva napuniti svoje police, odnosno da li i dalje građani doniraju za svoje najsiromašnije sugrađane.

– Naši sugrađani ne zaboravljaju na najpotrebitije među nama. Imali smo uplate na žiro račun Socijalne samoposluge i od tih smo sredstava na raznim akcijama u trgovačkim centrima kupili osnovne prehrambene proizvode.

Akcije prikupljanja hrane i higijenskih potrepština održavamo u Tower centru. Ljudi se uvijek odazovu i pomažu tako da za sada možemo napuniti vrećice za korisnike.

No, bolje bi bilo da korisnicima možemo dati više, jer s prihodima koje imaju sada mogu puno manje kupiti. Kada bismo te mjesečne pakete mogli bar malo pojačati, ljudima bi ipak bilo lakše.

Znamo da su se najniže mirovine malo povisile, korisnici nam kažu 20 do 30 kuna, i da se malo povećava i zajamčena minimalna naknada, ali sve je to premalo za temeljno što je ljudima potrebno.

Istovremeno, puno je prehrambenih artikala jako poskupilo, prije svega kruh, a strašno je naprimjer i koliko je poskupilo ulje. Prije samo par mjeseci ulje smo kupovali za 7 do 8 kuna, a danas je ono 12 kuna skuplje.

Za pakete koje sada ljudima dajemo uspjeli smo na akciji naći malo povoljnije ulje – po 18 kuna litru, ispričala nam je Verunica prošli tjedan u vrijeme podjele paketa korisnicima.

Uigrani volonteri

Ta podjela nije zbog njezine izjave stala – ljubazni i uigrani volonteri »Socke« nastavili su dijeliti pakete uz osmijeh i lijepu riječ svakome kako bi došao na red, a sama Verunica sa svakim je porazgovarala, raspitivala se, potapšala po ramenima, neke i zagrlila.

Takvi su naši humanitarci. Socijalna samoposluga će u kolovozu biti zatvorena tako da korisnicima sada dijele pojačane pakete, dakle za srpanj i kolovoz zajedno.

Daju litru ulja više, više mlijeka, malo više tjestenine i nekih drugih namirnica.

– Kad podijelimo pakete za srpanj i kolovoz naše će se police isprazniti, ali čovjek u potrebi nam se uvijek može javiti, uvijek se nađe put i način pomoći.

Naravno i dalje, sada u srpnju ljudi mogu dolaziti u Socijalnu samoposlugu, i korisnici i oni koji nisu korisnici, a pomoć im treba. Mogu se javiti na tel. 097 6363 946.

U osmom mjesecu smo zatvoreni za ovako organiziranu podjelu hrane, ali u izvanrednim situacijama smo uvijek ovdje. Dovoljno je nazvati nas.

Tu smo za njih. Bogu hvala, kada se ljudi uopće odvaže doći da im pomognemo i u hrani i u odjeći. Mnogima je teško prihvatiti da im drugi pomažu u najelementarnijem čak i onda kada im zaista treba, a mnogi ni ne znaju da i ovakva pomoć postoji.

Bilo bi dobro kada bismo u našoj zajednici imali neki tim ljudi koji će one koji to ne znaju uputiti da im se može pomoći, a ima ih, najčešće su starijih ljudi. Hranu i higijenske potrepštine, donacije naših građana, ponovo ćemo prikupljati u Tower centru, i to početkom rujna, a oni koji žele pomoći uplatom novaca mogu to učiniti putem računa Socijalne samoposluge: HR4924020061100721002.

Podstanarstvo »pojede« socijalnu pomoć

Za prošlotjedne podjele paketa u Socijalnoj samoposluzi upoznali smo gospođu Alenku, koja je Riječanka postala prije četiri godine nakon što se njezina obitelj raspala.

Majka je troje djece, od kojih je dvoje starijih krenulo svojim putem i žive daleko od Rijeke, dok ona s kćeri osnovnoškolske dobi živi od zajamčene minimalne naknade, u podstanarstvu koje »pojede« socijalnu pomoć koju prima.

Uspijeva preživjeti malim povremenim poslovima, a najviše uz pomoć Kuće utočišta Udruge Depaul Hrvatske, volontiranjem u tom dnevnom centru za beskućnike i druge u velikim potrebama.

Ona je primjer kako ljudi pomažu jedni drugima, ali i primjer da se uvijek nađe i onih koji će iskoristiti i zakinuti drugoga, u ovom slučaju sirotinju.

– Volontiram i u Be-vrtu Udruge Depaul, a časne sestre su mi i oslonac i pomoć. Prošla sam edukaciju za vrtlara i položila s odličnim.

Paket hrane iz socijalne samoposluge mi dosta pomaže, jer ono što ovdje dobijem, ne moram kupiti, pa nekako pokrivam ono što kćeri i meni treba. Još za peti mjesec je zajamčena minimalna naknada za mene bila 800 kuna.

Živim i od toga što povremeno nekome starijem nešto pomognem pa je i to neka pomoć. Prijavljena sam na burzi rada i tražim posao, sada bar neki sezonski, rekla je ova hrabra i požrtvovna žena.

Lani je sezonski radila kao pomoćna radnica u kuhinji te u jednoj pekarnici. Ni jedan od tih poslodavaca nije ju prijavio kao radnika, a jedan od njih nije joj ni isplatio plaću.

– Želim raditi, ali želim i na sezonskom poslu biti prijavljena kao radnik, da mi ide staž i da sam sigurna da ću plaću dobiti, rekla je, a mi joj to i želimo, štoviše da nađe stalan posao u Rijeci ili okolici.