Tvrdnja istina može izazvati i ponešto polemika, ali nećemo pogriješiti ako istaknemo da je geneza moderne Rijeke, prvenstveno u sociološkom smislu s nadasve snažnim refleksijama na sve djelatnosti povezane s kulturom, umjetnošću, sportom, nastala na prostoru koji pokrivaju ulice Franje Čandeka i Giuseppea Carabina s pripadajućim, kapilarnim ulicama koje čine Turnić.

Rijeka je naime nakon II. svjetskog rata prolazila dramatično razdoblje promjene stanovništva. Do kraja četrdesetih je otišao velik broj starosjedilaca da bi snažnim razvojem gospodarstva pedesetih, postala privlačna za velik broj doseljenika. Oni su u prvom valu dolazili s bližih, okolnih područja. S kvarnerskih otoka, Istre, Gorskog kotara. Ljudi su s tih područja doseljavali kao mladi radnici, ili još i mlađi, na školovanje. Krenula je stambena izgradnja, prvi je doseljenički val sklapao brakove, došla su djeca. I upravo je taj, prvi naraštaj, mladi rođeni krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina u svojim formativnim godinama Rijeci udario moćan, snažan pečat koji i danas nosi, koji je i danas definira.

Kad je glazbena scena u pitanju posebno. OK, slična bi se priča mogla ispričati i za vežičku stranu, no kako je junak naše današnje priče odrastao u Čandekovoj, jednoj od simbola i samog EPK, svoj smo pogled o odrastanju moderne Rijeke usmjerili prema – Turniću.

– Bilo nas je rođenih tih godina jako puno. Škole su bile prepune djece, okoliš zgrada u kojima smo živjeli prepun cike, jako nas je mnogo bilo. Hitno je zbog tako velikog broja djece bila izgrađena i škola Krnjevo, današnja “Eugen Kumičić”, u koju sam krenuo čini mi se kao prva generacija. Rođen sam u ožujku 1958., tako da sam u školu išao s generacijom ’57. Većinu veza, povezanosti s ljudima što me kasnije definiralo u životu, povukao sam iz tih nekoliko ulica, Čandekove najviše. Slijedom događaja kasnije selimo na Vojak, tamo smo dobili svoju imovnu koja je nastala putem naših novaljskih veza, tako da se naravno smatram i djetetom tog dijela grada, ali da sam u značajnom smislu svojih životnih preferencija nastao upravo na Turniću, svakako jesam.

Ugodna mirnoća

Svaki susret s Damirom Badurinom, riječkim glazbenikom čiji korijeni sežu u Lun i Staru Novalju, je prožet zanimljivim mirom. Osoba koju prije svega definira obuzetost glazbom, a u šire popularnom smislu autorstvo pjesme “Najdraža Rijeko” koja je 1999. postala i himnom Grada Rijeke, emitira i neku neobičnu, ali jako ugodnu mirnoću. Nevjerojatno empatičan, pun ljubavi prema ljudima i suosjećajnosti za njihove probleme ili naprosto dileme, od susreta na kavi uvijek je u stanju kod sugovornika prouzročiti efekt poput seansi kod psihologa.

– Može se pomisliti kako je moj život savršena priča, no ni najmanje nije tako. Krenuo sam svojedobno i na studij, ali kako nije išlo, izvan glazbe sam najdulje za život zarađivao kao – bankovni službenik. Radio sam od 1981. do 1992. godine u Riječkoj banci. Točno punih 11 godina. Krenule su tada turbulencije s brojem zaposlenika tako da sam imao s jedne strane peh “viška radnika”, s druge zapravo veliku sreću da se do kraja mogu posveti glazbi. Ostao sam bez “pravog posla” kako bi to komentirali naši stariji, ali sam zapravo konačno počeo raditi – pravi posao, počeo sam živjeti od glazbe i za glazbu, sjeća se Badurina vremena u kojima je zapravo postajao glazbenikom za kojeg se čuje, za kojeg se zna, postao je tih devedesetih godina zapravo – simbolom Rijeke.

Prelazak osamdesetih u devedesete godine, da se opet malo pozabavimo novijom poviješću Rijeke i Hrvatske, donio je silno oslobađanje emocija povezanih s identitetom. ČaVal je naprosto eksplodirao, “riječki zvuk” je postao jednim od najpoznatijih proizvoda grada na Rječini. U svemu dakako participira i ljubav prema svom nogometnom klubu, prema Rijeci, rađa se Armada, velika je posvećenost dijalektološkim posebitostima zavičaja. Iako to tada nije znao, Badurina je na neki način skoro pa bio predvodnik tog vala. Izgledalo je da je njegova pjesma “Najdraža Rijeko” svoj vrhunac doživjela u veljači 1999. godine, nakon usvajanja za gradsku himnu, ali je prava eksplozija nastala kad je izvedena kao uvertira jednog od najvažnijih događaja u novijoj povijesti grada, utakmice između Rijeke i Osijeka, one u kojoj je Rijeka pokradena kako bi Croatia postala prvakom države.

– Bili su to nezaboravni mjeseci. Sjećam se i razgovora koji smo tada nas dvojica, prije dakle više od dvadeset godina, vodili. Naslov teksta objavljenog u Novom listu je isticao neprijepornu činjenicu da moju pjesmu, “Najdraža Rijeko” nisu himnom stvorili politika, nego Armada i riječki branitelji u Domovinskom ratu. Što je točno jer ona je izronila na površinu baš početkom devedesetih, godina koje su bile dramatične. Kasnija odluka o izboru za gradsku himnu došla je, pa skoro bismo mogli reći “sama od sebe”. Ali da se vratim toj prvoj polovici ’99. – tek se sleglo moje uzbuđenje iz veljače, a stigao je svibanj. Iako se to nije očekivalo, Rijeka je fantastičnim finišem stigla do mogućnosti prvi put postati prvakom. Fantastičan dan, ako se ne varam bilo je 25 tisuća ljudi na Kantridi, a meni je rečeno – Damire, ti otvaraš, ti nastupaš s “Najdražom Rijekom”! E to, to se baš nikad ne zaboravlja. Evo i sad me trnci prolaze kad se sjetim Kantride, ponosan je Badurina.

Izglasana u sekundi

A ponosan može biti i na to da je bio jedna od rijetkih točaka dnevnog reda u povijesti ovodobne višestranačke Rijeke koje se totalno jednoglasno, ma i bez ikakvog potpitanjca, izglasala u “sekundi”. Pitanje “prihvaćate li da “Najdraža Rijeko” postane himna Grada Rijeke” trebalo je za jedinstveni odgovor manje od sekunde.

A zbog čega je Badurina bio rodonačelnik glazbenog trenda ljubavi prema “rodnom kraju” koji je zavladao s prijelaza osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća? Pa zbog toga što je “Najdraža Rijeka” nastala – 1985. godine.

– Riječi su došle same od sebe. Kao da te neka nevidljiva sila uhvati i krene ti šaptati, a ti pišeš. Nevjerojatan osjećaj. Kao da se neke nepoznate sile dogovore i daruju ti nešto za što ni sam nisi znao da ti pripada. Morate znati da sam ja po svojoj vokaciji klasični reproduktivac, gažer, hotelski glazbenik, kako nas se sve ne naziva. U svom repertoaru već dugo godina “one man banda” imam oko tisuću pjesama. Prilagođavam se događaju, publici, prigodi. Evo, prije nekoliko tjedana je bilo predivno na Zametu, u Bira Baru, gledalo se finale kupa Rijeka – Lokomotiva, zabranjeno za odlazak publike na stadion. Bila je neopisivo dobra atmosfera. I moj repertoar koji s najvećim zadovoljstvom izvodim. I inače obožavam svirati kad se navija za Rijeku, posebne su to emocije. Ali bude tu i rođendana, svadbi, klasičnih ljetnih gaža koje sam prije ove nesretne pandemije imao u turističkim centrima, lani primjerice kod mojih prijatelja u Uvali Scott. Tamo su recimo gosti pretežito Mađari i Poljaci. I za njih treba imati adekvatan reperotar. Moj je posao da ljude dignem na ples, da ih pokrenem, da uživaju u trenutku u čemu im pomaže glazba koju izvodim. I onda se meni reproduktivcu – dogodi himna. Znao sam da je riječ o nečem posebnom, a potvrdio mi je to i vaš kolega, televizijski novinar Vladimir Rončević. Pjesmu smo trebali izvesti u sklopu, čini mi se, HRT-ove Kronike Rijeke, a Rončević je, na znajući što će se s njom dogoditi 14 godina kasnije, rekao – vi potencijalno imate himnu Grada! Nasmijali smo se, zahvalili i praktično istog časa zaboravili što nam je rekao, sjeća se Badurina.

Košarka

Istog su časa Rončevićevu reakciju zapravo zapamtili – za uvijek. I čitavo vrijeme, a sjeća se i dramatičnih odluka i vremena, Badurina smireno plete priču o svom životu. Uvlači u nju i sugovornika, pa se slike slažu same od sebe i stvaraju povijesnu kulisu. Razgovor na terasi s pogledom na središte Korza, ispod znamenitih Riječkih stepenica tome još i jako pomaže.

– Ne, nisam išao u Riječku, nego u Sušačku gimnaziju. Bilo je to vrijeme kad smo s Turnića preselili na Vojak, tako da je odabir gimnazije bio samorazumljiv. I opet su prsti sudbine htjeli da budem u istom razredu u kojem je bio i – Davor Tolja. O njegovoj nadarenosti i kreativnosti ne treba posebno pričati, a koliko je na neki način bio i karizmatičan govori i moj slučaj. Gledaj, ja sam kao i svi klinci tog doba želio igrati košarku. Bile su to sedamdesete, silni uspjesi tadašnje reprezentacije, dobar klub u svakom riječkom kvartu, ma na kraju krajeva – Kvarner u jednoj od najjačih košarkaških liga svijeta. E sad, da me išlo, baš pretjerano i nije. Nisam baš nizak, ali daleko od toga da sam visok. Srednji. Motao sam se tako po košarci, ali završio sam ti ja i dva razreda muzičke. Harmonika. Nije mi se ni to pretjerano dalo, ali ipak nekako jesam. Ostavio sam se glazbene brzo, ali ostalo je u meni nešto i od tog formalnog znanja. Nije da baš nisam imao ni malo pojma. Tolja je skužio moju naklonost glazbi, tako da su se pojavila i naša druženja, naprosto – prosvirao sam gitaru, sjeća se Badurina.

Tajna uspjeha

S Toljom prosvirao gitaru i – definirao si budućnost. Da, prošlo je dva desetljeća od kako je Badurina postao slavan, izdao je u svojoj karijeri i jedan album, ali definitivno najviše je uživao kao – gažer. Svatko se od nas našao, ma i mnogo puta, na zabavama koje vode reproduktivci. Pa i kroz povijest Rijeke bilo je velikih bendova koji su imali tek poneku svoju skladbu, ali su zato odlično svirali tuđe hitove. Mnogi će se tako sjetiti TNT-a, ili će pak danas genijalnom označiti Fiestu. E baš takav, baš jedan od njih je i Damir Badurina. Glazbenik koji istinski uživa kad njegov nastup pokrene ljude na ples ili kad ga se pjesmom prati. Pa i sami prebiremo po svojoj memoriji unatrag jedno godinu dana – guštali smo s Badurinom na Rivi, u danas na žalost zatvorenoj Frajoni, kod Prdele u Črišnjevi, na otvorenju restorana Old River što se nalazi između Buzeta i Istarskih toplica… Zapravo iako tako ne razmišljamo, Badurina je svako malo s nama. I to u trenucima kad nam je – lijepo.

– Da, baš tako, sviram da bi ljudima bilo lijepo. To me čini sretnim. Možda u tome i jest tajna mog egzistencijalnog uspjeha, jer nije ni najmanje lako živjeti kao potpuno samostalni glazbenik, što se na žalost posebno lijepo očituje baš sad dok vlada ova užasna epidemija. Svirao sam još kao izrazito mlad, tek punoljetan. Krivci za to su između ostalih Elio Lenac i Ervin Benazić, tako da sam krajem sedamdesetih s grupom Liburni svirao po porečkim hotelima. Pical, Luna pa na otočiću Sv. Nikola. Gužve, ljudi plešu, zabavljaju se, mi sasvim pristojno zarađujemo. Kasnije se pridružujem grupi Vivak, našeg sjajnog prijatelja i glazbenika Jose Butorca, da bih potom ušao u grupu Rijeka. Paralelno sam radio u Riječkoj banci tako da nije bilo ni malo lako ni jednostavno. Kroz tjedan radiš u banci, vikendima sviraš, godišnje odmore koristiš za gaže. K tome, jako sam rano postao i otac jer je moja Katarina rođena 1979. godine, kasnije je došla i Marina, 1986. Uz jedan ne do kraja definirani period devedesetih godina, sve sam ponovio i u aktualna dva desetljeća ovog novog doba, sjeća se Badurina.

Dvostruki djed

A kako je novo doba donijelo i neviđenu digitalizaciju, Badurina se odlučuje na potpuno samostalnu karijeru. Vješto spaja matrice sa živom glazbom, a kako je digitalna memorija jedno nesagledivo spremište, skladište pjesama, u trenu se može prilagoditi željama i tako plesti put do maksimalnog zadovoljstva onih koji su ga angažirali.

– U poprilično sam ozbiljnim godinama. Uostalom i dvostruki sam djed, unuci Maro i Antonio rastu, ja baš i nemam osjećaj da starim. Imao sam problema, zdravstvenih, ali sam ih riješio, unatoč životu orijentiranom na rad noću, na jedan ipak iscrpljujući način, možda bih polako i morao početi osjećati svoje 62 godine, ali ne vidim ih kao bilo kakvu prepreku. Život leti, brzo prolazi, radim što volim, pa što se bespotrebno opterećivati. Pa i ova korona… Mnogi kolege su zbog jako velike redukcije broja nastupa strahovito agresivni ili depresivni, kako tko. Ja, iako mi dakle materijalno nije ni malo lako, nastojim se ne pretjerano svime time opterećivati. Živim i sviram. To mi je moto. Dobre i loše stvari dolaze i prolaze. Moje je da u svemu tome nađem pravu mjeru, da živim svojim životom i da ga drugima ispunim glazbom kakvu vole.

Zaključak koji tjera na razmišljanje? Da, u najmanju ruku! Posebno u ovim teškim vremenima. Ali to je Damir Badurina. Čovjek kojem je viša sila došapnula pjesmu, skladbu koja je postala ni više ni manje nego omiljenom himnom. Ali sve ga to nije odvelo na neke čudne pute i stranputice, nego ga je ostavilo u putanji koji si je kao idealnu sam zacrtao. Pa kako ga ne doživjeti kao melem, kao osobu s kojom je razgovarati čisti duševni relaks. Da, možda osim što se njegovu pjesmu pušta u svečanim situacijama, možda bi Damira Badurinu trebalo uvesti i na listu lijekova HZZO-a. Pa ga, ljudima kojima to treba ali uz uvjet da svojim životom i radom koji obavezno mora biti plemenit to i zaslužuju, izdavati na – recept. Dvije kave s Badurinom tjedno. Da bi život bio ugodniji.

Na pozornici s Oliverom

Početkom devedesetih godina Oliver Dragojević je često boravio u Rijeci. Upoznali smo se, družili, sviđala mu se “Najdraža Rijeko”. Producent Encian Mršić organizirao je 1992. godine turneju Love of my life na kojoj su uz Olivera nastupali Gibonni i Neno Belan. Oliver mi je rekao kako bi volio izvesti “Najdražu Rijeku”, te i mene pozvao na koncert. Bio sam u backstageu, prepuna Dvorana mladosti. I kad sam očekivao da Oliver krene, rekao je samo: Damire izvoli, ti si na redu! Najprije sam se skamenio, onda sretan krenuo. Nisam ni trebao pjevati.

Čitava je dvorana, tisuće ljudi pjevala, svaki stih su znali. Nevjerojatan osjećaj, napraviš pjesmu koju svi obožavaju, ma predivno, sjeća se Badurina.

Povezanost s riječkim sportom

Najviše me na neki način obilježila povezanost s riječkim sportom. Na velikoj većini dočeka naših sportaša, nakon značajnih postignuća na iznimnim natjecanjima, svjetskim ili europskim prvenstvima ili olimpijadama, ja bih svirao im svirao kad bi se vratili u svoju Rijeku. Od Asmira Vojnovića, Miloša Miloševića, vaterpolista, nogometaša, rukometaša, svih tih naših divnih ljudi koji su proslavili Rijeku svojim sportskim uspjesima.

Nema tog humanitarnog koncerta kojem se nisam odazvao

Ma ne, ne ljutim se što me nisu pozvali u HNK Ivana pl. Zajca na svečano otvorenje EPK. Nisam ja baš neka važna faca da bih tamo bio, ali žao mi je što nisam osobno, u živo prisustvovao tom činu zbog jedne pojedinosti. Glazbenik Frano Đurović je naime na jedan, po mom mišljenju, fantastičan način povezao Odu radosti i moju Najdražu Rijeku. Slušao sam to na snimci i bio sam istinski oduševljen. Ja sam pak tu moju pjesmu i našu himnu na otvorenju EPK izveo sa za tu prigodu okupljenim zborom umirovljenika na Korzu. Jako sam dobar s umirovljenicima, često za njih, dakako besplatno, sviram u raznim prigodama. Dakako, jednako tako činim i sa svima kojima je naša pomoć, nas glazbenika potrebna. Nema tog humamitarnog koncerta kojem se nisam odazvao, ili to neću u buduće učiniti, zaključio je Badurina.