Ove godine obilježavamo 50 godina od Hrvatskog proljeća, reformnog razdoblja u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, u kojem se željelo legitimirati hrvatski nacionalni identitet. Proljećari su tražili ravnopravniji položaj Hrvatske u Jugoslaviji, pa i neovisnost, no potonji cilj nije bio ostvariv zbog tadašnje društveno-političke situacije.

​Neki autori će reći da Hrvatsko proljeće započinje već objavom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, a drugi da je pravi zamah reformnog pokreta počeo s desetom sjednicom Centralnog komitet Saveza komunista Hrvatske (SKH) u siječnju 1970. godine. Tada je u sukobu s Milošem Žankom hrvatska partijska organizacija osudila jugoslavenski unitarizam kao ništa manje opasan za stabilnost sustava od hrvatskog nacionalizma.

No, ako postoje rasprave koliko je Hrvatsko proljeće trajalo i koliki mu je točno bio doseg, znamo da je završilo represijom i uhićenjima. Predsjednik SFRJ Josip Broz sastao se s hrvatskim vodstvom te je održana sjednica Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) u Karađorđevu 1. i 2. prosinca 1971. godine, a hrvatsko vodstvo Savka Dabčević-Kučar, Mika Tripalo, Pero Pirker i Marko Koprtla podnijeli su ostavke na sjednici Centralnog komiteta SKH-a deset dana kasnije.

Specifična sudbina

Puno je stranica već ispisano o događajima tih godina pa smo se ovoga puta odlučili fokusirati na ulogu Rijeke i riječkih reformista u Hrvatskom proljeću. Više o tome rekla nam je dr. sc. Andrea Roknić Bežanić, docentica na Odsjeku za povijest riječkog Filozofskog fakulteta (FFRI), a koja je, tada kao asistentica, sudjelovala u radu na knjizi »Istra i Rijeka u Hrvatskome proljeću« profesora Darka Dukovskog. Ona je i voditeljica projekta »Riječke studentske godine 1968.-1971.« koji se provodio na FFRI-ju, te joj uskoro izlazi knjiga istoimena naslova.
Andrea Roknić Bežanić kaže kako je početkom 1970-ih godina u Rijeci vidljiv bio vrlo pozitivan društveno-ekonomski rast. U nacionalno heterogenom gradu došlo je do porasta zaposlenosti te je otvorenost Rijeke za reforme bila vidljiva.

– Svi su stali uz 10. sjednicu CK SKH-a, riječko partijsko i gradsko rukovodstvo. Tijekom 1971. građani Rijeke na mnogobrojnim održanim skupovima dali su punu podršku prihvaćanju ustavnih amandmana. Također, sve se više počela osjećati politizacija, osobito u studentskim krugovima, od prosinca 1970. nakon izbora Ivana Zvonimira Čička za prvoga studentskog prorektora u Zagrebu. Ipak, u Rijeci politizacija postaje posebno izražena od proljeća 1971. pa nadalje, od XVI. skupštine Saveza studenata Rijeke, kaže naša sugovnornica. No, dodaje da je Rijeka u Hrvatskom proljeću ipak imala specifičnu sudbinu. Dok u gotovo svim gradovima tadašnje SR Hrvatske dolazi i do nemira, u Rijeci toga nema, kaže Andrea Roknić Bežanić.

– Nije došlo do nacionalne eksplozije, nema nacionalnih niti šovinističkih istupa, čak nije uspio ni studentski štrajk, iako su riječki studenti imali velik utjecaj u proljećarskim strujanjima u gradu. Na riječkim je fakultetima od siječnja do travnja 1971. bila sve izrazitija politizacija oko nacionalnih, gospodarskih i kulturnih tema. Posebno se o tim pitanjima diskutiralo vrlo oštro na zborovima studenata koje su organizirali, ali i pokušavali usmjereno voditi kadrovi SK unutar općinske organizacije Saveza studenata. No, nakon početnog djelovanja i organiziranja studentskog štrajka u jesen, krajem studenog 1971. godine, došlo je do reakcije lokalnog partijskog rukovodstva koje je tražilo prekid štrajka. Tako su zabranjeni zborovi i studentska okupljanja koja su se trebala održavati na riječkim fakultetima, a na ulazima u zgrade fakulteta i oko njih bila je formirana »studentska straža«. Rezultiralo je to i onemogućavanjem bilo kakvih studentskih okupljanja, a za što se primjeri mogu naći na Pedagoškoj akademiji, Medicinskom i Ekonomskom fakultetu, opisuje naša sugovornica.

Kontrolirani događaji

No, dodaje kako nije realizirana želja dijela nacionalno-reformski opredjeljenih riječkih studenata da se u obustavi nastave pridruže ostalim studentima u SR Hrvatskoj.

– Na riječkim fakultetima, visokim i višim školama zabranjeno je njihovo okupljanje, zborovanje, dvorane su bile zatvorene, a skidani su plakati i proglasi SR Hrvatske koje su oni postavljali. Nastojalo se spriječiti bilo kakvo njihovo djelovanje i masovno okupljanje, a predstavljano je kao opasan faktor, opisuje Roknić Bežanić.

Foto Mateo Levak

No, osim studenata, kao i u cijeloj Hrvatskoj, za Rijeku vrijedi podjela na »tri stupa« Hrvatskog proljeća: komunisti-reformisti i Matica hrvatska i studenti, sveučilištarci, s određenim riječkom posebnostima, u vidu djelovanja Čakavskog sabora i katoličke zajednice mladih Synaxis. Naša sugovornica ističe da je gotovo do kraja Hrvatskog proljeća riječki SK podržavao odluke i zaključke reformistički opredijeljenog CK SKH-a ili da je barem tako javno izgledalo.

– Rukovodeće strukture privrednih i drugih institucija, zdušno su podržavale anticentralističku saveznojugoslavensku politiku, osobito u području gospodarstva, jer je raspodjela dohotka išla na štetu razvijene Rijeke, zahuktale u plodnome rastu i sasvim okrenute u tome pogledu prednostima zapada, u ovome slučaju osobito obližnje Italije. No, ta otvorenost i suradnja nisu smetale vodstvima grada i općine Rijeka da pažljivo prate neuništeni iredentistički pokret u Italiji, da na njegove istupe i reagiraju, na što centralna rukovodstva nisu tako odlučno istupala. S druge strane, riječki SK spriječio je studentski štrajk i studentski nacionalni pokret u samome početku. Tako u gradu nije ni došlo do cjelovitoga nacionalnog pokreta u svojoj punini, budući da je studentski štrajk odmah zabranjen i događaji kontrolirani, kaže naša sugovornica.

Matica i Synaxis

Govoreći o Matici hrvatskoj i njenom djelovanju u Rijeci, kaže da je Matica hrvatska bila nezaobilazni kulturni čimbenik ovoga kraja, ali i jedini, tada po mnogima, politički oponent vladajućem sustavu.

– Tijekom 1971. bio je zamjetan rast broja članova riječkog Ogranka Matice hrvatske. Prema evidencijama Matica je 1969. imala 60 članova, sljedeće 1970. bilo ih je već 100, a 1971. godine čak 731 član. Veća skupina studenata, radničke mladeži i srednjoškolaca učlanila se u riječki ogranak Matice hrvatske te je ubrzo na prijedlog studenata osnovan Kluba sveučilištaraca Matice hrvatske, nakon čega je sazvana osnivačka skupština. Za predsjednika Kluba sveučilištaraca bio je imenovan Darko Deković, a za tajnika Ivica Biočić. Klub je imao od 150 do 180 studenata, a njih petnaestak bilo je posebno aktivno. Većina njegovih članova bila je uključena i u vjersku katoličku zajednicu mladih Synaxis, govori naša sugovornica.

Zajednica Synaxis okupljala se u samom središtu Rijeke, u crkvi sv. Jeronima, te je vrlo aktivno sudjelovala i u društvenom i političkom životu grada, pored vjerskog djelovanja. Riječko partijsko vodstvo etiketiralo ih je kao »klerofašističku grupaciju« te su snosili najteže posljedice studentskoga pokreta i uopće Hrvatskoga proljeća u Rijeci.

– Pored karitativnoga i socijalnog rada te kulturnog djelovanja, na smjernicama Drugoga vatikanskoga koncila, zamjetan je bio i njihov angažman u rješavanju aktualnih političkih pitanja, ali i kasnija važnija uloga u studentskim previranjima te u pokušaju organizacije studentskog štrajka u gradu u studenome 1971. godine. Jedna grupa mladih riječkih katolika sinaksista politički je djelovala vjerojatno prema direktivama Ivana Zvonimira Čička, koji je dobio podršku te riječke grupe studenata, a on je također bio student Instituta za teološku kulturu laika u Zagrebu. Sinaksisti su bili znatno prisutni u aktivnostima riječke studentske omladine. Bitno je ovdje još jednom naglasiti da su upravo neki od njih bili izabrani i u Predsjedništvo Saveza studenata Rijeka, a veliku su ulogu imali i u još življem djelovanju riječkog Ogranka MH-a. Međutim, svojim stajalištima i javnim deklariranjem vjerskog opredjeljenja te angažiranom društvenom aktivnošću izazvali su protiv sebe dio vladajućih struktura u gradu. Lokalne vlasti prema mišljenju središnjice nisu »primjereno« reagirale pa je korake poduzela protuproljećarska centrala u vlasti SRH-a, u Zagrebu, a donekle i ona u Beogradu, što ih je dovelo do optužbi i pritvora već krajem 1971. godine, kaže Roknić Bežanić.

Dodaje kako se može zaključiti da su zbivanja oko zajednice Synaxis svakako od presudne važnosti u rasvjetljavanju događaja vezanih za studentski pokret, a donekle i uopće Hrvatskog proljeća u gradu Rijeci. Ta grupa mladih svjetovnih katoličkih intelektualaca i radnika činila je pokretačku jezgru dijela proljećarskih nacionalnih i reformnih događaja i gibanja te su oni zapravo bili većim dijelom nositelji studentskoga pokreta 1971. u gradu.

Čakavski sabor

Osim njih, kako smo rekli, u to je vrijeme riječki Ogranak MH-a, preko književnika Zvane Črnje, koji je bio promotor novih kulturnih kretanja u gradu i regiji, pokrenuo i djelovanje Čakavskoga sabora na području Liburnije.

– Možemo kazati kako se kroz regionalne osobitosti tražilo mjesto u nacionalnom korpusu. Prema riječima glavnog tajnika Čakavskoga sabora Zvane Črnje: »Čakavski sabor osnovan je da bi valorizirao kulturne, nacionalne i duhovne vrijednosti.« O tome je tih godina vrlo aktivno na stranicama Novoga lista pisala novinarka Duša Pavešić. No, nakon Karađorđeva već se početkom siječnja postavilo pitanje njegovog daljnjeg rada i djelovanja. Istaknuto je bilo kako u radu Čakavskoga sabora nije bilo »nacionalističkih i drugih negativnih pojava« te kako je Čakavski sabor neophodan u kulturnom životu ove regije.

Iako su se mnogi istaknuti pojedinci zauzimali za očuvanje i nastavak djelovanja Čakavskoga sabora, Emi Derossi Bjelajac i Mirku Božiću pripada najveća zasluga za njegovo očuvanje i nastavak njegova kulturnog djelovanja i rada, kaže naša sugovornica.

No, kao i na razini Hrvatske, i Hrvatsko proljeće u Rijeci doživjelo je slom i progon. Nakon sjednice u Karađorđevu uslijedio je prestanak rada riječkog Ogranka Matice hrvatske i Kluba sveučilištaraca, a nakon toga stigla su i smjenjivanja, isključivanja iz SK-a, ostavke i uhićenja u gradu.

– Najveće su posljedice snosili riječki studenti, i to većim dijelom upravo oni koji su bili i članovi katoličke zajednice mladih Synaxis, stoga se njih i smatra nositeljima hrvatskoga studentskog pokreta u gradu Rijeci. U različitim oblicima stradalo je 70-ak osoba, uglavnom riječkih intelektualaca. No, represija nije bila tako oštra ni masovna kao u drugim krajevima SR Hrvatske. Uočljivo je da se nastojalo poštedjeti starije, pa čak i eksponiranije osobe, a da su – netko je morao i u gradu Rijeci biti javno kriv! – kao da su glavni krivci, najgorom represijom obuhvaćeni samo mladi, studenti, a i to samo njih nekoliko. Jedino su oni dobili zatvorske kazne zbog svojega političkog djelovanja, od vlasti okarakteriziranoga kao protudržavnog. Članovi zajednice Synaxis, zapravo njih nekolicina, osuđeni su 1972. na zatvorske kazne i lišeni prava javnog rada i djelovanja, zaključuje Andrea Roknić Bežanić.

Profesori uglavnom djelovali kroz Maticu hrvatsku

– Pored dijela reformsko opredijeljenih riječkih studenata, među kojima se osobito istaknuo lider studentskog pokreta u Rijeci Darko Deković te Slavko Meštrović, Ante Maslać, Ivica Biočić, Zlatko Houra, Slavko Matijević, Andrija Buljević, Vladimir Žmak, značajnu ulogu u Hrvatskom proljeću u Rijeci odigrao je i manji dio njihovih profesora. Jer, većina profesora bila je zbunjena i bojala se da ne izgubi posao. Oni koji su imali hrabrosti djelovati u duhu kojim je krenuo studentski pokret, i u duhu koji je promicalo tadašnje hrvatsko partijsko vodstvo, Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo, pomagali su na svoj način ostvarenju ciljeva. Studentska zbivanja imala su stanovitu samostalnost djelovanja i profesori nisu bitno utjecali na tu djelatnost, oni su djelovali na svojim razinama, prvenstveno u riječkom Ogranku Matice hrvatske. Suradnja između te dvije razine svakako je postojala, poglavito pri priređivanju mnogih kulturnih pothvata, kakav je bio na primjer Znanstveni skup o Eugenu Kumičiću te drugih studentskih nastojanja. U tome smislu među profesorima osobe na koje se moglo računati kao na suradnike bili su Nikola Crnković, Ante Sekulić, Franjo Starčević, Ivo Krile, Vinko Tadejević, Smiljana Rendić i drugi, zaključuje Andrea Roknić Bežanić.