Planinarski dom Snježnik nesumnjivo je jedan od najljepše pozicioniranih planinarskih objekata u Hrvatskoj koji će 27. srpnja ove godine napunit će točno 70 godina otkako je završen i svečano predan planinarima na korištenje.

Riječ je o Domu koji je 1951. godine izgradilo Planinarsko društvo “Platak”, te je punih pola stoljeća bio omiljenim mjestom u kojem su se okupljali riječki planinari, ali mnogi planinari iz regije koji su ga uvijek rado pohodili, domu koji je danas napuštena građevina urušenog krova i razbijenih prozora koja će svoj sedamdeseti rođendan dočekati u tužnom i oronulom izdanju.

Nažalost, posljednjih dvadeset godina dom je zapušten, zaboravljen i prepušten propadanju i vremenskim neprilikama te devastaciji.

Najljepši pogled

Priču o lijepim i tužnim danima Planinarskog doma ispripovjedio nam je Branko Škrobonja koji je uz Snježnik bio vezan poslovno i privatno, ali primarno, emotivno. Škrobonja je punih trinaest godina bio domar u Domu na Snježniku, a kasnije je, u ulozi pročelnika Ureda Primorsko-goranske županije, izravno bio uključen u niz pokušaja njegove obnove.

– U povijest Snježnika evolviran sam emocionalno iz obiteljskih razloga i to od prvoga dana. Neki od članova moje šire obitelji izravno su bili uključeni u njegovu izgradnju prije 70 godina, a ja sam, igrom slučaja, godine 1989. postao jedan od njegovih domara te sam tu dužnost obnašao punih trinaest godina.

Praktički, bio sam među posljednjim domarima koji su zatvorili vrata Doma kada se on 2003. godine prestao koristiti.

– Planinarski dom koji se nalazi samo 15 metara podno vrha Snježnika, na1506 metara, po riječima mnogih planinara bio je planinarski objekt s najljepšim smještajem i pogledom u hrvatskim planinama.

S vrha Snježnika pruža se impresivan pogled od talijanskih Dolomita, preko Julijskih i Savinjskih Alpi u Sloveniji, a zatim i na Risnjak, Guslicu, Grobničke Alpe, Učku te Kvarnerski zaljev i njegove otoke, pa sve do Premude, govori nam Škrobonja.

Dom su, kaže, od 1947. do 1951. sagradili riječki planinari, odnosno, današnje Hrvatsko planinarsko društvo Platak, i to po idejnom rješenju Zdenka Sile, jednog od vodećih hrvatskih arhitekta druge polovice prošloga stoljeća.

Dom je imao dnevnu sobu, blagovaonicu s 14 kreveta, malu sobu za domara, kuhinju, kupaonicu, a u prizemlju se nalazila konoba, drvarnica te stalno otvorena “zimska soba” za planinare i “šterna” odnosno spremište za vodu i služio je osnovnoj namjeni, kao ugodno i sigurno sklonište i odmorište planinarima, izletnicima i ljubiteljima planina koji su dolazili uživati u jednom od najljepših planinarskih vidikovaca.

– Nigdje u Hrvatskoj nije bilo takvog doma koji se nalazi blizu vrha planine, nastavlja Škrobonja, te dodaje da je po svojemu smještaju na 1490 metara nadmorske visine, proporcijama i upotrebljenim materijalima izvanredno arhitektonsko djelo. No, njegova prava vrijednost leži u prirodnoj ukomponiranosti u vršnu kamenu stijenu planine Snježnik što ga čini biserom hrvatske planinske arhitekture.

– Kao što Zagreb ima svoje Sljeme, Istra i Opatija Učku, Maribor Pohorje, Sarajevo Jahorinu, a Beograd Avalu, tako Rijeka i riječki planinari imaju Snježnik, rekao je Škrobonja objasnivši da, premda se formalno nalazi u području Grada Čabra, riječki su ga planinari prigrlili. Potvrdio je to i uzrečicom “Rijeka, grad pod Snježnikom”, koju su planinari često koristili.

Zlatni dani

Naime, Dom na Snježniku i Veliki dom na Platku izgrađeni su istovremeno, a izgradnjom prve žičare Radeševo 1979. godine plata se sve više razvija kao izletište i skijalište čime i Snježnik, udaljen oko sat vremena od Platka, dobiva na značaju.

Neki od najvažnijih događanja bilo je i slavlje koje se 1974. godine održalo na Platku povodom stote godišnjice organiziranog planinarstva u Hrvatskoj, koje je ujedno bilo i razlog prve obnove i uređenja Planinarskog doma na Snježniku.

Osim toga, budući da se snijeg na Snježniku zadržava do kasnog proljeća, sjeveroistočne padine Snježnika postale su poprištem tradicionalnog skijaškog natjecanja Jadranski veleslalom koji je jamčio atraktivno proljetno skijanje nadohvat mora.

– Snježnik je bio prepoznatljivo i omiljeno izletište riječkih planinara i izletnika, ali i onih iz cijele Hrvatske i regije. Preko njega je išlo sedam planinarskih transverzala, a tijekom godine, uglavnom od svibnja do listopada, posjećivalo bi ga i više tisuća posjetitelja te je dom često znao biti prepun za noćenje.

Zahvaljujući trudu planinarskih aktivista bio je redovno održavan i otvoren vikendom, pa čak i tijekom zime. Bio je opskrbljen pićima, a nudili su se i jednostavni obroci, rekao je Škrobonja. Prisjeća se kako se od 1989. godine, kada je bio jedan od domara, a onda i glavni domar od 1994. pa do 2003. godine i glavni domar, svaki drugi ili treći vikend s Platka penjao na Snježnik.

-U Domu sam odradio punih 240 vikend dežurstava, a ukupno sam se više od 400 puta popeo od ceste do Doma na Snježniku, što je uspon od 40 minuta. Najčešće sam na leđima nosio i ruksak teži od dvadeset kilograma, pun namirnica, raznog pića, ali i cementa, pijeska, dasaka, čavala ili boje.

Sigurno sam tako, na 1490 metara iznio više od šest tona tereta, rekao je uz riječi kako su domari, ali i prijatelji planinari niz godina radili i trudili se održavati ga.

Štete od nevremena

Zbog svoje lokacije, relativno velike nadmorske visine i oštre planinske kontinentalne te primorske klime, Planinarski dom Snježnik izložen je nepovoljnim vremenskim uvjetima, a shodno tome i jačem propadanju i oštećivanju.

S obzirom na položaj uvijek ga je bilo teško održavati te bi snijeg, koji se ovdje zadržava od studenog do svibnja, značajno skratio period bilo kakvih popravaka i uređenja.

Uz više ili manje redovite radove na održavanju i sanaciji nastalih šteta od nevremena, snijega, vjetra ili udara groma. Prva opsežna obnova doma na Snježniku napravljena je tijekom 1973. i 1974. godine ususret proslavi obljetnice planinarstva u Hrvatskoj, od kada se redovno koristio vikendima i blagdanima.

Druga značajnija obnova izvedena je 1988. i 1989. godine kada je ponovno mijenjan krovni pokrov i obloge zidova

Početkom 1997. godine ušao u područje Nacionalnog parka Risnjak, čime je dobio novu dimenziju. Naime, htjelo se postići da se Snježnik kao takav spasi i da se zakonski onemogući da radi skijalište ili ga se na bilo koji način devastira, govori Škrobonja.

Branko Škrobonja
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

– Dom je posljednji put značajno stradao u studenom 2002. godine kada je u njega udario grom, a jako jugo je podiglo i iščupalo polovicu krova okrenutog jugu. Taj dio krova uspjeli smo u nekoliko dana privremeno sanirati, ali nismo uspjeli riješiti “gurlu”, odnosno odvod za kišnicu s krova te je dom ostao bez vode.

Tako je dom od 2003. godine praktički neupotrebljiv za boravak i zatvoren za planinare i posjetitelje. S obzirom na to da još od tada nije bilo značajnih ili skoro nikakvih radova na njemu, a ulaskom kiše i snijega uništena je i cijela unutrašnjost doma te drveni inventar.

Birokratski problemi

U takvoj situaciji Primorsko-goranska županija pokušala je 2007. godine obnoviti dom, no ispostavilo se da on ne postoji u papirima, te je bilo potrebno riješiti imovinsko-pravne odnose i ucrtati ga u katastarske knjige i upisati u vlasničke knjige na Republiku Hrvatsku.

Od tada je dom vlasništvu Republike Hrvatske, a njime upravlja Nacionalni park Risnjak. Pokušaja obnove Doma na Snježniku u suradnji s Nacionalnim parkom Risnjak, a potom i s Ministarstvom zaštite okoliša i energetike bilo je nekoliko, a za to vrijeme objekt je sve više propadao.

Cijeli splet okolnosti koji je odgodio i onemogućio nekoliko planiranih sanacija bilo bi predugo i komplicirano objašnjavati. No činjenica je da on, nakon što je više od pola stoljeća uspješno služio planinarima i izletnicima te svima onima koji su pod njegov krov dolazili odmoriti se, okrijepiti, družiti i prenoćiti, svake godine sve više propada.

Nekada planinarski dom s najljepšim pogledom u Hrvatskoj već gotovo punih dvadeset godina stoji prepušten na milost i nemilost prirodi, ali i ciljanim devastacijama učinjenim od strane čovjeka.

– Danas se više ne može govoriti o popravku doma,već isključivo o temeljitoj obnovi. Nažalost, cijela priča o Domu na Snježniku sada je jedna jako tužna priča koja još uvijek nema sretan kraj, zaključio je Branko Škrobonja dodajući da je u posljednjih desetak godina na Snježniku bio tri puta, jer mu je, nakon svega, emocionalno teško ponovno otići tamo.